Ivo Škanata: Treba li se Bokeljska mornarica sramiti sudjelovanja u osvajanju Lovćena 1916.?

Odgovorom na naslovno pitanje Ivo Škanata, predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb zatvara poglavlje knjige o ulozi jedne od najstarijih i najznamenitijih ustanova u hrvatskom narodu u Prvom svjetskom ratu

Gotovo uvijek kada se Bokeljska mornarica pojavi u naslovima članaka na društvenim mrežama, u komentarima anonimnog dije­la današnjih žitelja Boke, iz kojih se lako može zaključiti da njihovi autori teško podnose prisutnost hrvatske kulture i milenijske tradi­cije u njoj, ističe se njezino sudje­lovanje u ratnim operacijama pro­tiv Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, napose u akciji granatiranja Lovćena. Kontekst je dosljedno negativan, razlika je samo u snazi izričaja. Kreće se od insinuacije, preko gole konstatacije do, što je najčešći slučaj, potpune diskreditacije. U obezvrjeđivanju Bokelj­ske mornarice, nastojeći prikazati je nevažnom za Crnu Goru, nje­zini kritičari poentiraju nazivajući odred koji se pridružio regularnoj austro-ugarskoj vojsci „Oružanim hrvatskim bratstvom“.

Polemičkih tekstova nema, izo­staju osvrti koji bi povijesnom ar­gumentacijom objasnili držanje Bokeljske mornarice u tim vreme­nima. Ne koristi se ni univerzalno sredstvo obrane u takvim situaci­jama, prigovor da se gledanjem na prošlost kroz prizmu sadašnjosti vidi iskrivljena slika. Očito je da su njezini baštinici i privrženici, frustrirani nepronalaženjem ade­kvatnog odgovora, izabrali šutnju, i sami u dvojbi nije li možda, ipak, „Schutzkorps Bokeška mornarica“ bio izdaja gesla „fides et honor“. Intonaciju zbornim osudama daju u dijelu bokeljske javnosti cijenjeni kritičari, koji, u gotovo zaposjed­nutom komunikacijskom prosto­ru, upravo lovćenskom epizodom obrazlažu svoj zahtjev za revizijom statusa Bokeljske mornarice kao kulturnog dobra.

Zajedničko svim kritičarima, kako anonimnim, tako i onima s potpi­som, sa ili bez akademskog pokrića je da u kampanji obezvrjeđivanja Mornarice koriste upravo i samo taj argument. Vjerojatno ne bi bio općeprihvaćen i toliko korišten da nije preuzet s uvjerenjem da predstavlja rezultat mukotrpnog znanstvenog traganja za istinom. Godine 1965., naime, povjesničar Slavko Mijušković (1912. – 1989.), u doktorskoj disertaciji pod nazi­vom „Kotorska mornarica“, sudje­lovanje dragovoljačkog odreda te ustanove u granatiranju Lovćena te cirkularno pismo njezina admiraliteta od 18. siječnja 1916. upućeno bokeljskim općinama, u kojemu se pobjedonosno kliče: Lovćen je zauzet! i ističe uloga Mornarice u toj operaciji, te poziva Bokelje da zajedno s Tripundanom proslave

i ratne uspjehe, nazvao je „aktom srama i izdaje“.

U osudi, uvaženi povjesničar jasno označava izdajice, to su „admiralitet i neki članovi Bokeljske morna­rice prožeti proaustrijskim duhom, koji su djelovali protiv najsvetijih narodnih interesa… grupa ljudi, koja je duboko bila ogrezla u izdajstvu“, dočim iz konteksta zaklju­čujemo da bi „rodoljubivi Bokelji“ mogli biti oni koji su izdani. Tko su ti rodoljubi, autor ne pojašnjava, smatrajući očito da ta riječ, spome­nuta u značenju „onaj koji ljubi svoj (na)rod, etnos“, predstavlja posve jasan kriterij prepoznavanja.

Premda je disertacija obranjena prije više od 50 godina, objavljena je tek 30 godina poslije. Po svemu izgleda da, u vrijeme kada je znan­stveni rad nastao, nije mogao dobiti zeleno svjetlo cenzora za javno pu­bliciranje. Da vjerski karakter Mor­narice nije bio jedina zapreka na njegovu putu do javnosti pokazat će se sedam godina poslije, kada je Mijušković u monografiji „12 vje­kova Bokeljske mornarice“ objavio opširan članak o njoj, u kojemu ni jednom riječju ne spominje Veliki rat. Očito se, prema uređivačkim kriterijima toga vremena, smatralo da bi se javnim iznošenjem činje­nice da su očevi i djedovi tadašnjih članova udruge sa sjedištem u Soci­jalističkoj Republici Crnoj Gori 50 godina ranije dragovoljno pristupili neprijateljskoj vojsci i ratovali pro­tiv Kraljevine Crne Gore povrijedi­la najveća proklamirana društvena vrijednost toga vremena, načelo bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda.

Ako je povjesničarev prikaz Bokelj­ske mornarice nečasnom udrugom, makar se on ticao samo jednog se­gmenta njezina djelovanja i, s ob­zirom na njezinu dugotrajnost, u zanemarivo kratkom razdoblju, bio razlogom da su nakladnici do po­četka 90-ih godina zaobilazili diser­taciju, lako bismo mogli prihvatiti da je velikim slovima ispisano nje­zino ime na stupu „srama i izdaje“ mogao biti jedan od motiva kasni­jem nakladniku da je objavi. Ako je procjena urednika u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, kada su 1994. odlučili objaviti doktorsku disertaciju svojega tada već pokoj­nog člana, bila da bi upravo njezin do tada neobjavljeni dio, u vreme­nu dok se još uvijek vodi rat protiv Hrvatske, mogao biti rado čitan, nisu pogriješili. Kampanje o kojima govorimo krenule su ubrzo nakon objave knjige.

Kako god bilo, objavljeno je vrijedno dje­lo, nezaobilazno štivo za sve koji žele de­taljnije upoznati povijest Bokeljske mor­narice ili je, pak, nastaviti istraživati. Tu opću ocjenu ne može umanjiti ni činjenica da u tekstu visoke znanstvene vrijednosti ima neznanstvenih ispada. To se, u pr­vom redu, odnosi upravo na spomenutu povjesničarevu osudu Bokeljske morna­rice, izrečenu bez obrazloženja, čime je autor svojoj ocjeni događaja dao svojstvo općepoznate činjenice, koju, kao takovu, naravno, ne treba dokazivati.

Crna Gora je u rat protiv Austro-Ugarske ušla svojom voljom, neprisiljena ni od koga, ocijenivši krizu nastalu objavom rata Monarhije Srbiji povoljnim trenutkom za proširenje vlastita državnog teritorija. Taj korak sjevernog susjeda za Bokelje nije značio ništa nova, gotovo da ga se moglo predvidjeti. I prije su, naime, u vremeni­ma većih političkih kriza na vidjelo izla­zile pretenzije crnogorskih vladara prema Boki. Tako je bilo, primjerice, u vrlo nesta­bilnom razdoblju kotorske samovlade do uspostave mletačke vlasti 1420., kao i 400 godina poslije u turbulentnom razdoblju smjena vladavina velikih sila nad Bokom, nakon propasti Mletačke Republike sve do uspostave druge austrijske vladavi­ne 1814. U mislima crnogorskih vladara Boka je ostala i svih 100 godina austrijske uprave. Zato ne čudi da se i 1914., prili­kom definiranja ratnih ciljeva, osvajanje Boke našlo na vrhu popisa. Vojni stratezi koji su razradili njezin ratni plan stajali su na stajalištu „da bi Crna Gora samo u savezničkom ratu mogla preduzeti ofanzivu protivu Austro-Ugarske, s ciljem da zauzme u prvom redu Boku Kotorsku, Trebinje, Bileću i Gacko, a zatim Nevesinje i Mostar. Inače, ako bi sama bila u ratu s Austro-Ugarskom, morala bi dejstvovati defanzivno“.

Samo tri mjeseca nakon što je kralj Nikola objavio rat Monarhiji, a to znači i njezinoj provinciji na krajnjem jugu, početkom studenoga 1914. crnogorski vojni operativci potpomognuti saveznicima dobili su mogućnost primijeniti u praksi zamisli svojih stratega o ofenzivnom borbenom djelovanju. Zagrebački Ilustrovani list iz tog vremena javlja da „Crnogorci, pod vodstvom francuskih časnika i francu­skim topovima bezuspješno bombardiraju sa Lovćena Boku kotorsku, otkuda naše teško topništvo (s krstaša „Radetzky“) uspješno odgovara“.

U takvim okolnostima, sudjelovanje čla­nova Bokeljske mornarice u obrani nji­hove tadašnje domovine, a prije svega u obrani života članova njihovih obitelji i sugrađana te materijalnih dobara cijele Boke kotorske, bio je, u to nema sumnje, posve logičan izbor i legitiman čin.

Doista je teško proniknuti u logiku koja obranu vlastita doma kvalificira izdajom, čak i ako uzmemo, kako Mijušković hoće, da su za pravoslavno stanovništvo Boke, vođeno „ljubavlju prema svojemu narodu“ s druge strane državne granice, gra­nate koje su padale s Lovćena, za razliku od onih koje su ispaljivane prema njemu, imale patriotsko punjenje.

Nejasnoće koje je povjesničar ostavio za sobom, imale su za posljedicu da, kada je riječ o Bokeljskoj mornarici, knjiga o Pr­vom svjetskom ratu do danas ostane otvo­rena.

Sve do sada iznesene spoznaje, kako vi­dimo, dosta uvjerljivo oponiraju akade­mikovoj osudi i, u najmanju ruku, daju razlog onom dijelu javnosti, koji teži za objektivnom valorizacijom bokeljske prošlosti, da postavi pitanje: zbog čega bi se uopće Bokeljska mornarica trebala sra­miti sudjelovanja u osvajanju Lovćena?

Završnu rečenicu konačnog odgovora na to u javnosti nepostavljeno pitanje pro­nalazimo u pismu iz razdoblja neposred­no nakon okončanja operacije zauzeća Lovćena. Kako piše zagrebački Jutarnji list u broju od 22. siječnja 1916., prenoseći vijest iz Sarajevskog Lista, iz Herceg Novoga je 17. siječnja te godine u Sarajevo odaslan brzojav sljedećeg sadržaja:

„Njegovoj Preuzvišenosti generalu pješačtva gospodinu Stjepanu pl. Sarkotiću, Njegovog Veličanstva pravom tajnom sa­vjetniku, zapovjedajućem generalu i ze­maljskom poglavaru

U izvršenju zaključka jednodušno prihva­ćenog na jučerašnjem ovdješnjem sveča­nom sastanku obćinskih načelnika kotara boko-kotorskog, naime političkih obćina Herceg-Novi, Luštica, Krtole, Tivat, Lastva, Stolivo, Prčanj, Muo, Kotor, Dobro­ta, Perast i Risan, od osobite mi je časti podastrieti Vašoj Preuzvišenosti izražaje svesrdnog čestitanja, iskrenog udivljenja, preduboke trajne harnosti prigodom ju­načkog osvojenja Lovćena, djela hrabro­sti slavne vojske pod mudrim zapovjedničtvom Vaše Preuzvišenosti, što poviest ne pamti. Pučanstvo Boke, koje sada na­kon osamnaest mjeseci vjerne straže proti zajednom neprijatelju s kraja slobodno diše, te u podpunoj mjeri shvaća znamenitost, važnost i neizmjernu blagodat, što to slavno junačko djelo ima za milu ovu domovinu, a posebno za vjernu Boku, ushitno i svečano putem svojih zakonitih za­stupstava podastire ponovno preponizna čuvstva nepokolebive vjernosti i sinovske privrženosti prama posvećenoj osobi na­dasve ljubljenog premilostivog Cesara i Kralja i Njegovog prejasnog doma, uviek spremno, da u svjetlu Mu krunu dade svo­ju krv i imanje.

Molim, da Preuzvišenost Vaša udostoji primiti na znanje ovu manifestaciju lojal­ne radosti i dopustiti, da se istoj i skromno podpisani u ime svoje kao i u ime svih dr­žavnih činovnika Boke preponizno i naji­skrenije pridruži.

Kotarski poglavar Giuppanovich“

Iz brzojava zaključujemo da je usmjera­vanje topovskih cijevi prema ciljevima u Crnoj Gori, „zajedničkom neprijatelju1 bilo ispunjenje želje svih žitelja zemljopi­sne Boke, od Igala do Krtola, koji su tada za Monarhiju bili spremni „dati svoju krv i imanje“. I drugo, brzojav bokeljskih op­ćina zemaljskom poglavaru Dalmacije i vojnom zapovjedniku operacije osvajanja Lovćena1 bio je poticaj i podloga admiralitetu Bokeljske mornarice da već sutradan uputi pismo istim tim općinama u kojemu je, kao organizator u to vrijeme još uvijek najvećeg blagdana Bokelja, pozvao puk da svoje oduševljenje činjenicom da „nakon osamnaest mjeseci opet može slobodno disati“ iz brzojava prenese na kotorske ulice i trgove masovnim sudjelovanjem u Tripundanskim svečanostima. I na kra­ju, Bokeljska mornarica je i u tim teškim vremenima, kao i mnogo puta u prošlosti, bila na pravoj strani, uz bokeljski puk, is­punivši časno svoju domoljubnu zadaću, na ponos svojih članova i svih Bokelja, bez razlike.

Konačno, u nečemu je, ipak, bilo izdaje. Izdani su, naime, svi oni koji su povjero­vali u znanstvenu objektivnost akademi­kova suda o izdaji.

1 Zbog uspješnog pohoda na Lovćen 1916. Stjepan pl. Sarkotić sljedeće je godine odlikovan naslovom baruna (s pridjevkom von Lovćen), tako je od tada njegovo puno ime glasilo: Stjepan barun Sarkotić od Lovćena (Hrvatska enciklopedija)

Izvor: Hrvatsko slovo