Bunjevci u Bačkoj, o imenu Bunjevac i Šokac, velika seoba Bunjevaca

Prvi Bunjevci su morali dosta rano doseliti u Bačku. Izvori nam o tome slabo govore, ipak znamo toliko da ih je bilo već i šesnaestome vijeku. Povjesničar segedinskoga samostana, Czörnig i drugi pisci skoro uvijek govore o Dalmatincima pa nam je teško ili bolje reći nemoguće utvrditi postanak naziva Bunjevac u Bačkoj. U turskim defterima se prvi put spominje u selu Maroku (Baranja) 1550. Martin Bunjevac. God. 1565. bijaše u Subotici odlikovan od cara Ferdinanda prvi Bunjevac Stjepan Prćić (Bács Bodrog vm. tört. társ. évk. 1893. p. 121.      

0

Porodica Prćića je danas najbrojnija u Subotici). God. 1595. se također spominju Bunjevci u Bačkoj, ali sve su to, kao što vidimo, vrlo oskudni podatci. Istom početkom sedamnaestoga vijeka imamo sigurnije dokumente o Bunjevcima. God. 1612. svećenik Simun Matković, koji je vršio duhovnu pastvu među Bunjevcima, moli papu Pavla V. neka mu pošalje isusovce koji će dalmatinski jezikom propovijedati riječ božju među njegovim vjernicima. Deset godina kasnije ponovo moli istoga papu da mu povjeri župu Bunjevci u Bačkoj. Ne znamo da je u Bačkoj postojala župa Bunjevci; bit će da je on pod tim imenom razumjevao koji geografski predjel u kojem su živjeli Bunjevci. Poslije njega već pomenuti biskup Ibrišimović vrši krizmanje među Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj. Po bilješci u povijesti franjevačke provincije u Đenđešu Bunjevci se već 1657., 1660. i 1668. šalju na nauke u Segedin (U Segedinu je također bilo mnogo Bunjevaca. U povijesti segedinskog franjevačkog samostana je zabilježeno 1715. da je veliki žrtvenik u franj. crkvi o svom trošku podigao Juraj Šeravac.). Subotički Bunjevci u jednoj molbi od 1775. vele da se Bunjevci 1668. naseliše u okolini Subotice. To pa rođenje Bunjevca Jeremije fra Guganovića i Nikole Kujundžića oko 1660. u Ludošu potvrđuju da je Bunjevaca već prije velike seobe njihove bilo u Bačkoj.

Kad je govor o Bunjevcima, prije svega treba da ukratko pregledamo kako je nastalo ime Bunjevac. O tome su mišljenja vrlo različita, a malo vjerovatna. Kao što god se o imenu Šokac izlažu razna i skoro fabulozna mišljenja tako i o imenu Bunjevac postoje ne više sigurne pretpostavke. O Šokcima jedni vele da su prozvani zato što se krste cijelom šakom, drugi pak da su postali od glagola uskočiti (uskok), jer su, vele, mnogi uskočili iz Turske u susjedne kršćanske države. Ni prvo ni drugo mišljenje nije osnovano, jer, da su dobili ime od šake, vjerovatno bi ga dobio cio naš katolički narod, da su ga pak dobili od glagola uskočiti, s njim bi ga i Srbi dobili, jer i oni su također dolazili iz Turske. Neki pak hoće da su odskočili iz grčko-istočne crkve u katoličku i tako postali Šokci, što ne stoji, jer su Srbi iz kat. Crkve odskočili u pravoslavnu pa zato nisu postali Šokci. O. Petar Katančić (Antunović: Rasprava, str. 55.) tvrdi da ime Šokac potječe iz staroga vijeka i to od planine Succus koja je činila granicu Dačana i Ilira koje već Sokrat i Amulijan zovu Sukcima. Ovo tumačenje se ne može usvojiti, jer je za Šokce prestaro, jer ničim nije dokazano i jer bi se stanovnici oko planine Succus morali također zvati Šokcima. Napokon se drži da je naziv Šokac postao od mađarske rečenice sok lesz már (Poslije pada bosanske države mnogi narod pobjegne ispred Turaka. Na nekom prelazu preko vode se odveć napune čamci i brodovi uslijed čega Mađar brodar doviknu: Sok lesz már! Te od toga Šokci dobiju svoje ime. Toj priči se, naravno, ne može poklanjati nikakva vjera.), i t.d. O nazivu Bunjevac se također dosta raspravljalo sa istim neuspjehom kao i o nazivu Šokac. Mnogi tvrde da su bački Bunjevci stanovali u bunjama uslijed čega su prozvani Bunjevci. Ovo tvrđenje se ne može usvojiti, jer se Bunjevci tako nazivahu već i prije svoga dolaska u Bačku i jer u sličnim bunjama stanovahu i Srbi pa bi, prema tome, i oni dobili to ime. Drugi bi htjeli da su Bunjevci dobili svoje ime otuda što su često puta dizali ustanke i pobune protiv vlasti. S time se opet ne slaže blag i miran karakter Bunjevaca. O. Martin Nedić (Đakovački Glasnik, 1881.) je izmislio da su Bunjevci dobili svoje ime od pape Bonifacija III. onda kada je carigradski patrijarh Ivan naredio da Slaveni općim glasanjem odluče da li će priznati papu ili carigradskoga patrijarha Kristovim nasljednikom na zemlji. Bunjevci glasaše za papu, a protivnici ih na to prozovu Bonifacima, pa kasnije i Bunjevcima. Neosnovanost ovoga tvrđenja ćemo odmah vidjeti. Kada bi Bunjevci dobili svoje ime od pape Bonifacija, grkoistočnjaci bi ga također dobili od carigradskoga patrijarha kao što se to dogodilo u šesnaestome vijeku kada su protestanti katolike zvali papistima, a ovi protestante luterovcima. U takvim slučajevima protivnici nikada ne ostaju jedni drugima dužni. Konačno veći dio historičara pa i sami Bunjevci misle da su tako prozvani od hercegovačke rijeke Bune. Tome se odlučno protive jezikoslovci, jer, vele, od riječi Buna ne može u duhu našega jezika nastati derivat Bunjevac. Međutim jezikoslovci se ovdje mogu varati, jer prost narod prije tri-četiri stotine godina je davao nazive onakve kakve je htio, a ne onakve kakvima ih današnji gramatici zamišljaju. Osim toga mi smatramo da je ovo zadnje tvrđenje najvjerovatnije i zbog toga što jedan i to najstariji dio Bunjevaca doista potječe od rijeke Bune pa je moguće da je, iselivši se u druge krajeve, za pobližu oznaku sačuvao to svoje ime gdje god se kasnije nastanio.

Rijeka Buna lijeva pritoka Neretve izvire iz Veleža planine kod Blagaja gdje se sabiru razne ponornice pa i ponornica rijeke Zalomske, zatim protječe blagajskim poljem te se iza kratkoga tijeka izlijeva kod sela Bune u Neretvu. Selo Buna se pak nalazi 10 km južno od Mostara, a više njega se nalaze ruševine drevne Bone (Latinski Bona aqua /dobra voda/). Osim Bune poznatija sela bijahu još Nevesinje, Biogas, Stolac, Počitelj i t. d. Poslije pada Hercegovine u turske ruke, tamošnji narod je mnogo trpio od turskoga nasilja. Nemogavši dugo snositi sve žešće ugnjetavanje pa glad i krajnu bijedu, stanovnici oko rijeke Bune pod vodstvom franjevaca napuste svoju domovinu (U okolini Bune još i sada postoji tradicija o toj seobi.) i kod Metkovića prijeđu u Dalmaciju te se nastane oko donjega Kotora u primorju. Ali ni tu ne nađu uslove za stalno naseljenje, jer je Dalmacija kao pokrajina mletačke republike tada bila gusto naseljena. Zato se krenu dalje tražeći sebi povoljniju postojbinu. Tako dođu do Knina gdje se razdijele na dvije skupine. Većina pođe uz more te se nastani s onu stranu Velebita do bivšega grada Ledenice u Takolicu, Vidovcu, Konjskom, Karlobagu, Cesarici, Prisni, Racviću, Jablancu, Sitnici, Staromgradu, Kladi, Lukovi, Volarici i t. d. pa na Velebitu u Ostariji, Crnompadežu, Krasnom, Ratniku, Krivim Putu i Krmpotama. Manjina se pak krene dolinom rijeke Zrmanje te prijeđe Velebit pa se nastani u Gračanici, Stikadi, Rudompolju, Ričicama, Sv. Roku, Ceriju, Lovrincu, Vraniku, Smodrici i Vaganu.

Sudeći po broju naselja što su Bunjevci tom prilikom naselili u Dalmaciji i Hrvatskoj, možemo tvrditi da je kolonista bilo više od iseljenika sa rijeke Bune pa je vrlo vjerovatno, dapače i očito da im se na prolazu kroz Dalmaciju pridružio i veliki broj Hrvata. Zato su možda u nekim izvorima Bunjevci zabilježeni kao Hercegovci, Bošnjaci, Dalmatinci i Hrvati.

Sve do osamdesetih godina sedamnaestog stoljeća nemamo nikakvih dokumenata o novoj seobi Bunjevaca. Istom iza bitke kod Beča (1683.) gdje je Kara Mustafa pretrpio strahoviti poraz od Ivana Sobejskoga, imamo pismenih dokaza o velikoj seobi naših pređa u Bačku. Što je ponukalo Bunjevce na seobu u doba kada se vodila divlja borba između turskoga i kršćanskoga svijeta? Ponukaše ih opet krajna materijalna bijeda i nada u slom Turaka protih kojih će se i oni rado boriti. Tako se oni u masama krenu (Mnogo je Bunjevaca ostalo u Lici gdje još i danas žive. Među ličkim i bačkim Bunjevcima je vrijedno spomenuti ovo upoređenje. Pok. Benedikt Mamužić profesor u Subotici je pohodio ličke Bunjevce. On je tom prilikom po tipu bačkih i ličkih Bunjevaca ustanovljavao istovjetnost prezimena i jednih i drugih. Jednom ustavi nekoga mladića pa ga zapita: „Oprosti, brate, nisi li ti Stipić?“ na što mu ovaj začuđeno odgovori da jeste. Kad je pak drugoga zapitao da li je Dulić, dobije odgovor da nije Dulić već Dolić. Mladić kojega zapita da li se zove Mamužić, reče: Ne Mamužić već Mamuzić i t. d. Kolika sličnost nakon gotovo tri stoljeća odvojenoga života!) prema Slavoniji; mnogi ostadoše u virovitičkoj i požeškoj županiji, mnogi pak dođu do Dunava i Drave. Tada u većim i manjim grupama prijeđu u Baranju i Bačku gdje kod franjevaca nađu potrebnu zaštitu. O tome dolasku prve podatke nalazimo u povijesti franjevačke provincije u Đönđöšu. Tamo je zabilježeno da su Bunjevci došli u Suboticu pod vodstvom osamnaest otaca franjevaca pripadnika bosansko-argentinske pokrajine dok u Bačkoj vršiše duhovnu pastvu franjevci pokrajine Salvatorske. U pomenutim rukopisima stoji još zabilježeno slijedeće: „Takozvani Bunjevci većinom iz Bosne (pod kojom se tada razumijevala i Hercegovina, pače i Slavonija), a manjinom iz Dalmacije, vođeni od osamnaest otaca sv. Franje dođoše u jesen 1686. u Bačku gdje je već ranije bilo oko 150 bunjevačkih porodica. Jedni se nastaniše u Subotici, a drugi preseliše u Segedin. U njihovoj pratnji nadošli franjevci vratiše se naskoro u Bosnu svi do jedinoga Anđela Šarčevića. Budući da poglavica salvatorski nije trpio da se u Subotici nastane franjevci države bosansko-argentinske, to se u Bosnu morao vratiti i Anđeo Šarčević čim su neki salvatorci naučili bunjevački jezik…“ Koliko su ti franjevci doveli Bunjevaca, ne znamo, jer pismeni izvori o tome šute. Ali, sudeći po tome što su ih doveli osamnaest franjevaca, možemo zaključiti da je njihov broj mogao biti dosta velik.

Nakon pada Segedina 1687., Turci se povukoše iz Bačke koju zauze carska vojska pod zapovjedništvom bavarskoga kneza izbornika Maksimilijana Emanuela. Te znamenite godine kad se većina Ugarske oslobodila turskoga jarma, dogodi se i posljednja velika seoba Bunjevaca u Bačku. Dne 9. jula stupe neki Bunjevci (Njihova imena se, na žalost, nigdje ne spominju.) pred pomenutoga kneza izbornika u njegovu taboru kod Sizara u Bačkoj te ga zamole neka im dozvoli da presele mnoge katoličke porodice iz Turske u Bačku. Nadalje mole neka im se ustupi tri grada za stanovanje u kojima će sebi kuće podignuti i opustjele tvrđavice popraviti. Malo kasnije iza toga stupe pred istoga kneza izbornika bunjevački izaslanici Dujam Marković i Juraj Vidaković te ga zamole neka im dozvoli 5000 katolika Bunjevaca preseliti iz Turske u Bačku. I oni zatraže tri grada za stanovanje u kojima će si kuće sagaditi i tvrđave popraviti. Dalje mole neka im se ustupi zemljište za obrađivanje i prehranu, a oni se obvezuju da će se svagda vjerno boriti protiv carskih neprijatelja pod zapovjedništvom njemačkoga generala (Hofkrat. 1687. prot. exp. fol. 573. Nr. 43.). Knez izbornik sasluša molitelje, ali pošto nije imao prava naseljavati narod iz drugih država, pošalje obje molbe sa preporukom ratnome vijeću u Beč (Hofkrat. 1687. prot. exped. fol. 570. Nr. 22.). Molitelje također uputi u Beč da se stvar što brže i za njih povoljnije riješi.

Ratno vijeće 31. avgusta 1687. uze u pretres obje molbe Bunjevaca. Pošto je tada između cara i Turaka bjesnila divlja borba pa je caru Leopoldu za daljnje vojne operacije trebalo više no ikada vojnika, to ratno vijeće 1. septembra 1687. uvaži molbu Bunjevaca te naloži Maksimilijanu Emanuelu odnosno generalu Caraffi neka ih smjesti u Segedinu, Subotici i Baji gdje imadu sagraditi tvrđavice. General Caraffa tu odluku ratnoga vijeća uruči moliteljima koji mu tom prilikom rekoše da će još mnogo svojih suplemenika dovesti u Bačku.

Ova dozvola ratnoga vijeća je važila samo za prvu molbu Bunjevaca. No mnogo teže je išlo odobrenje molbe Dujma Markovića i Jurja Vidakovića. Zato im sam knez izbornik Maksimilijan Emanuel dade propusno pismo sa kojim 5. sept. 1687. lično pođu u Beč da kod ratnoga vijeća ishode traženu dozvolu. Ratno vijeće zatraži mišljenje generala Caraffe. Ovaj pošalje u toku mjeseca oktobra za Bunjevce povoljan izvještaj i tako stvar bude riješena u korist Bunjevaca. Kao mjesta za njihovu kolonizaciju bijahu određeni gradovi Segedin, Subotica, Baja i Sombor.

Tada započne posljednja i najveća seoba Bunjevaca pod vodstvom Markovića, Vidakovića i otaca franjevaca preko Hrvatske i Slavonije u Bačku. Sama seoba je bila spojena sa raznim poteškoćama, jer turske vlasti nisu dozvoljavale katolicima da se iseljavaju u carske zemlje. Zato se iseljenici, vođenih od svojih predstavnika i otaca franjevaca, u noći kretahu prema granici. Došavši na granicu, njihova seoba je bila mnogo olakšana time što je austrijska vojna uprava izdala nalog vojsci da ih pusti na carsku obalu gdje su ih vlasti čekale i o državnom trošku (Strausz: Bosznia és Hercegovina, pag. 205.) smjestile u određena mjesta t. j. u Segedin, Suboticu, Baju i Sombor. Ta je seoba vršena po svoj prilici tečajem mjeseca oktobra i novembra 1687. godine.

U isto vrijeme spada seoba Bunjevaca iz Bosne, Hrvatske i Dalmacije pod vodstvom šest otaca franjevaca. Po spisima biskupa Nikole Plumba (Winkler Pál: A kalocsai és bácsi érsekség történeti összefoglalás 1926. pag. 19.), ti su franjevci doveli sobom čitave legije Bunjevaca. Otac Andrija Dubocac franjevac iz dubočačke župe dovede u bačku 2700, o. Mihovil Velika 2300, o. Ivan Sočanin iz Majevaca 1500, o. Ilija Dubovac i o. Šimun Rončanin iz Modrića 650, o. Zgozđanin iz Sevčine 4500, o. Đurađ Turbić iz Čuzmadagnja 5300, duša. Svi ti Bunjevci bijahu smešteni u okolini Segedina, Subotice, Baje i Sombora.

Sve te seobe su, kao što smo vidjeli, vršene za vrijeme turskih ratova. Kad se austrijska vojska vraćala iz Bosne, njoj se pridruže i mnogi Bunjevci iz Turske Hrvatske te dođu u Bačku gdje se stalno nastane. Svi doseljeni Bunjevci se sa ponosom nazivahu: Mi smo pravi Bunjevci (God. 1881. Je štampan u Somboru „Pravi  bunjevački kalendar.“ Po tome se vidi da su Bunjevci, osobito u starije doba, često upotrebljavali ispred svoga naziva i pridjev pravi.). To pa znatan broj njihov su glavni razlog da u mjestima gdje oni sačinjavahu većinu Slaveni starosjedioci poprime također naziv Bunjevac. Tako su nastale bunjevačke mase u subotičkoj, bajskoj i somborskoj okolini.

Od doseljenih Bunjevaca u Bačku prva i poznatija prezimena bijahu slijedeća: Adamović, Antunović, Barišić, Bilogrivić, Grubišić, Dujmović, Vojnić, Dulić, Mamužić, Ivković, Stipić, Šarčević, Stantić, Guganović, Kuntić, Skenderović, Mandić, Rajić, Vidaković, Čović, Piuković, Rudić, Latinović, Pilasanović, Vuković, Čilić, Boganović, Bogišić, Beretić, Parčetić, Marković, Carinić, Lovrić, Jurić, Mihalović, Sudarević, Vujković, Kujundžić, Peić, Malagurski, Matković, Kulić, Neorčić, Kajić, Jaramazović, Horvacki, Gršić, Francišković, Delić, Barić, Blesić, Pastorović, Drnić.

Na temelju opisane seobe pa tradicije, narodnih običaja, pjesama, etimoloških i jezičnih upoređenja možemo sigurno tvrditi da je stara domovina Bunjevaca bila Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Dalmacija. Pretežna većina njihova potječe iz Dalmacije, poglavito iz kotara sinjskog, kninskog, imotskog i drniškog, zatim iz južne i jugozapadne Hrvatske, naročito iz okoline Senja, pa sjeverne i sjevero zapadne Bosne, napokon najmanji dio iz poriječja rijeke Bune u Hercegovini (Dr. Ivo Milić /Književni Sever, 1927. str. 7./ misli da Bunjevci ne potječu iz okoline rijeke Bune, jer tamošnji stanovnici ne govore istim nariječjem niti imaju prezimena kompaktna sa bačkim Bunjevcima. Međutim kompaktnih prezimena zato nema što su se pređašnji stanovnici oko rijeke Bune u cijelosti iselili, a na njihovo mjesto drugi nastanili koji doduše govore drugim nariječjem, ali su pređašnji stanovnici govorili ikavski, što je historijski utvrđeno). Oni su došli u svoju novu domovinu puni nade da će u njoj naći srećniju budućnost. Ali su, na žalost, dugo morali čekati da im ona dođe.

 

Iz Knjige PEKIĆ, Petar : Povijest Hrvata u Vojvodini, GLAVA X.:

Impresum: Zagreb : Matica hrvatska, 1930.

Materijalni opis: 317 str., [5] listova s tablama (fotogr.) ; 25 cm

 

Izvor: Hrvatske novine – Subotica

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.