Marko Karamatić: Od Franje Asiškog do Bosne Srebrene

To je bila glavna zadaća njihova poslanja, ali ne i jedina. S obzirom na posebne povijesne okolnosti, napose u vrijeme četiristogodišnje osmanske/turske vlasti, obavljali su i druge zadaće. Zastupali su katolike pred vlastima, bili prosvjetitelji, liječnici i ljekarnici, autori prvih knjiga i časopisa, nabavljači i naručitelji likovnih djela i umjetničkih predmeta crkvene primjene. O tome svjedoče bogati muzeji i galerije naših samostana. Mnogo je toga nestalo u vihoru povijesti, uništeno ili razneseno, a arhivski zapisi svjedoče da se radilo o obilnom i dragocjenom umjetničkom blagu.

Predmet je našega zanimanja ovdje mjesto i uloga bosanskih franjevaca u likovnoj umjetnosti od početaka do danas. U nizu napisa na stranicama Svjetla riječi bit će govora o likovnoj tradiciji u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, a započinjemo sa samim utemeljiteljem Franjevačkog reda – Franjom Asiškim. Nimalo slučajno, jer on je odigrao nemalu ulogu u povijesti likovne umjetnosti uopće! Pa tako i u Bosni Srebrenoj. Asiški svetac je „povezan s umjetnošću više nego ijedna osoba kršćanstva osim Krista i Majke Božje” (Ignacije Gavran). Postao je temom umjetnikā, pružao im različita nadahnuća, djelovao na razvitak umjetnosti „i to tako da s njime i njegovim pokretom u pupoljku započinje talijanska renesansa i renesansa uopće i da on usmjerava par stoljeća njezin razvoj” (Isti).

Franjo se rodio u Asizu 1181./82. u obitelji bogatog trgovca tkaninama. Na krštenju je dobio ime Giovanni (Ivan), a otac ga je prozvao Francesco (Franjo), najvjerojatnije jer mu je majka bila iz Francuske. Bio je inteligentan, okrenut životnim radostima, u svojoj okolini omiljen. Maštao je da postane vitez. U ratu između Asiza i Perugie dospijeva u zarobljeništvo 1202. Oslobođen je godinu dana kasnije. Kao 23-godišnjak krenuo je u ratni pohod u Apuliju, ali se zaustavio u Spoletu gdje je imao viđenje. Vraća se u Asiz, doživljava duhovnu preobrazbu i mijenja svoj način života. God. 1208. okuplja prve učenike, a potom s nekoliko njih 1209. odlazi u Rim s prvim nacrtom Pravila i od pape Inocenta III. dobiva dopuštenje da žive u siromaštvu i propovijedaju evanđelje. U ljeto 1219. iz Ancone odlazi u Acru i Damiettu, gdje se u rujnu susreće s egipatskim sultanom. God. 1220. odriče se upravljanja Redom i povlači se u samoću na brdu La Verna. Umro je 1226., a papa ga je već 1228. proglasio svetim.

Iste je godine započela, njemu u čast, gradnja trokatne crkve: kripta s njegovim grobom, donja romanička i gornja gotička crkva. Ona se smatra jednom od najljepših i najoriginalnijih građevina talijanske umjetnosti. U njezinoj unutrašnjosti radio je čitav niz umjetnika među kojima su Cimabue, Giotto, Lorenzetti i dr. Najčuveniji je Giottov ciklus od 28 fresaka, nastao nakon 1297., sa scenama iz Franjina života. O tome slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić kaže sljedeće: „Tim Giottovim ostvarenjem je asiški mali brat sunca, mjeseca i zvijezda, vjetrova, voda i ognja, taj ponizni subrat bijednih i ispaćenih, što je blagoslivljao i posestrimu smrt, našao u Giottu svog najsitnijeg likovnog interpreta, a umjetnost najsnažnijeg tumača novog humanizma. Taj i takav humanitet odnjihao je čitavu Renesansu, jer je crkva ´Poverellova´ polazna točka čitavog presudnog razvitka opće umjetnosti. (…) Od tih jedinstvenih asiških prikaza treba posebno istaknuti Poklon ogrtača, Odreknuće dobara, San Inocenta III (…), a nad svime idilične prikaze Propovijed pticama i Čudo izvora, koje već Vasari spominje, kao činjenicu koja se samo jedared događa u povijesti umjetnosti. U stvari monumentalni lik ožednjelog može po unutarnjem umjetničkom sadržaju vrijediti kao simbol čitavoga Giottova djela. Njegovim se osebujnim djelovanjem napila ožednjela umjetnost u pustoši kalupā izvor-vodom vlastite rodne zemlje, čiji je izvor probio čudotvorac iz Assisija.” Freske ove dvostruke bazilike, zajedno s onima u samostanskim prostorijama, čine najgrandiozniji ansambl talijanskoga slikarstva XIII. i XIV. stoljeća.

Franjo je utjecao i na crkveno graditeljstvo. Tražio je da se grade jednobrodne crkve bez svodova, osim u apsidi. Iz tog njegova stava izniknut će gotika sa svojim talijanskim posebnostima – franjevačka gotika. Tek s njim gotički stil doživljava svoj procvat. U prekoalpskim krajevima ipak se grade raskošnije, trobrodne, crkve sa svodovima, što znači da su tamo Franjine odredbe o skromnim gradnjama slobodnije tumačene. A to potvrđuje i sama činjenica da je, kratko nakon njegove smrti, njemu u čast podignuta monumentalna dvostruka bazilika u Asizu.

(Likovna umjetnost Bosne Srebrene – 1)