Zdenko Lešić: List na vjetru

Uvelikom valu moderne pjesničke riječi, koji je krajem Prvog svjetskog rata u silovitu zamahu stvaralačkih snaga nekolicine izuzetnih pjesnika potisnuo stara shvaćanja poezije i otkrio njene nove mogućnosti, značajnu ulogu imao je i Gustav Krklec. Njegove prve pjesničke zbirke Lirika (1919.) i Srebrna cesta (1921.) ušle su u samu maticu onoga što od tada zovemo modernom poezijom. Zato mi je bilo posebno zadovoljstvo da razgovaram s tim klasikom naše pjesničke avangarde.

– Poznato je – podsjetio sam ga – da si dvadesetih godina XX. stoljeća bio jedan od naših najpopularnijih pjesnika. Kažu da su u Beogradu, gdje si u to vrijeme živio, tvoji nastupi na literarnim matinejama i soarejama redovito bili dočekivani dugotrajnim i gromkim pljeskom, što je bio znak da je kod mladih i kod starih možda najomiljenija pjesnička figura bila baš ta tvoja „kajkavska duša”. Reci, dakle, kako se to dogodilo da je jedan ekspresionistički pjesnik postao miljenik ljubitelja poezije?

Zamislio se. Za trenutak je zašutio. A iza debelih stakala naočala kao da se zapalila neka vatra. – Nisam imao ni punih dvadeset godina kad se svjetski rat bližio kraju. Te posljednje ratne mjesece proveo sam u Beču, a kad se rat završio, vratio sam se u Zagreb, noseći u svojem koferu čitava godišta časopisa Die Fackel Karla Krausa, berlinske ekspresionističke revije Der Sturm i nekoliko knjiga Rainera M. Rilkea, Hermanna Bahra i Petera Altenberga. To je bila literatura pod čijim su utjecajem u ono vrijeme bili gotovo svi pisci moje generacije. Tada smo A. B. Šimić, Nika Milićević i ja pokrenuli, po ugledu na berlinski Der Sturm, časopis Juriš, koji nije bio niti je mogao biti duga života. – odgovorio je.

– Da, ali je bio izraz jednog općeg doživljaja svijeta, koji je gromko odjeknuo u ambijentu u kojem se pojedinac osjetio odasvud ugrožen i izgubljen u nekom kozmičkom kaosu bez vjere u povijesni smjer svjetskih zbivanja, ali i u smisao vlastite egzistencije. – rekao sam.

– To je istina. – složio se: – U svim tim našim ranim pjesmama odjekivao je onaj isti „krik tjeskobe” o kojem je govorio Hermann Bahr i o kojem je u Jurišu pisao Šimić: Vrisak je danas jedini glas stvaralačkog duha, vrisak boli i vrisak bijesa. Taj vrisak bio je i osnovni ton ekspresionističkog akorda koji je tih godina odjekivao našim pjesničkim prostorima. Ja sam „zaigrao na istu kartu”, pišući, na primjer, ovako: Prhnuli su krikovi iz tijela / Kao divlje ptice iz kaveza…, ili: Kad umre zadnji krik i mrtvi dan se razbije / zapjevat će tužno ptice zloguke i tome slično. U mojim prvim pjesničkim knjigama naći ćeš gotovo u svakom stihu takve metaforičke preobrazbe jezika. I to je ono što smo po ugledu na njemačke pjesnike tog vremena zvali ekspresionizam. Ali se ja nisam zavaravao da ću na takav način utrti put pjesničkom ugledu za kojim sam, kao i svi mladi pjesnici, žudio.

– Svejedno, – rekao sam – ti su stihovi, napisani poslije Velikog rata, imali autentičnost ne samo pjesničkog jezika već i pjesničkog doživljaja. Uzmimo za primjer samo ovu strofu iz pjesme Crvena smrt:

A kad se sruši lomača u prah,

ja ću pasti mrtav pored pepela

i mrtav gledat kako zvijezde padaju

i slušat kako tutnje divlji vlakovi

po crnim šinama

u noć  

u zadnju noć.

Kad naglas čitaš te stihove (a tvoje pjesme treba naglas čitati), osim buke metafora čuješ i neku tihu muzičku pratnju, koja „prija uhu” usprkos riječima od kojih se sastoje ti stihovi: lomača, prah, mrtav, pepeo, divlji vlakovi. Ta harmonija zvukova, koja je karakteristična za mnoge tvoje rane stihove, najavila je pjesnika koji se od početka bori s jezikom da bi postigao muzičku vrijednost stiha. – zaključio sam.

– To je istina. – složio se: – Ja nisam bio pjesnik sumorne filozofije rezignacije i stran mi je bio svaki filozofski sistem. Muzika mi je bila važnija nego „duboka misao”.

– Pa ipak, bio si pjesnik koji je svaki put iznova, poslije zanosnih i opijenih predavanja životu, postavljao pitanja na koja nema odgovora, pitanja o svom i našem mjestu u svijetu. Tebe ne bi ni mučila Sfinga Egzistencije da te sama egzistencija nije toliko privlačila, da sam život nije za tebe bio toliko vrijedan življenja. – nastavio sam.

– Zaista, možda sam suviše volio svijet oko sebe i bježeći često od njega, bio najbliži njemu, njegovom u osnovi tako skromnom i prostom ali divnom životu. – rekao je.

– Otuda, valjda, u tvojoj ranoj poeziji karakteristična mješavina zanosa i krika, ekstaze i tjeskobe, ushita i jeze, okrenutosti izvanjskom svijetu i introvertnosti, veličanstvenog osjećaja da smo okruženi beskrajnošću (silno modro more, svuda, svuda, dokle seže smrtno oko čovječje) i istovremeno tjeskobnog osjećanja da smo u tom beskraju sami na pustom otoku i da su svi mostovi oko nas porušeni. Za ilustraciju evo jedne poznate pjesme u kojoj riječi svojom eufonijom smiruju „susret sa smrću”:

List na vjetru

Ubih u sebi anđela i vraga,

Ili je možda mrtvo nešto treće.

Nećeš me naći kad se vratiš; sve će

Što bješe moje nestati bez traga.

Ni mrlja krvi, trag stopala neće

Trajati tu u krugu rodnog praga.

Možda će samo usahlo drveće

sjećati na me, kad se vratiš, draga.

Usahnuh i ja, suhi list na hvoji,

Prije no jesen u svom sedlu žutom

Projaha našim voćnjakom u kasu.

Otprhnuše ko lišće dani moji,

Ko šaka praha na vihoru ljutom;

I sav se život razbi, prosu, rasu!  

U godinama Drugog svjetskog rata ti si obnovio nešto od svoje davne ekspresionističke poezije, ali si svoja tjeskobna osjećanja nemira, straha i jeze savladavao onako kako su to činili klasični pjesnici: neshvatljivom kaosu života i užasu jave suprotstavio si se samom poezijom, njenim redom i skladom. Susret sa zmijom, jedan od rijetkih koji formira parabolu s fabularnim okvirom, izlaže stav o umjetnosti kao jednom od načina na koji poezija može savladati strah od života – onda kad otrovna zmija već do stopala, razdražena, stiže, sa zjenicama koje stravu slute i kad se čini da više nema spasa preostaje još svirala iza pasa da se čarima svirke otkloni od opasnosti:

S osmijehom sred lica

Krotim je svirkom, već se svija, vrti

U vrelom pijesku, pobijeđena zvukom

Robinja sada – prije otrovnica…

Uostalom, odavno je poznata tvoja sigurnost u vladanju formom. Ti si, po sudu Vlatka Pavletića, napisao najkorektnije, formalno najsavršenije sonete na hrvatskom jeziku (Među njima i ovaj koji sam naveo). A više muzičkih prelijeva i raskošniju orkestraciju nećemo naći ni kod jednog našeg modernog pjesnika (izuzevši neusporedivog Tina Ujevića!). A to je i razlog nesumnjive tvoje nekadašnje popularnosti. U međuvremenu promijenio se svijet a s njim i poezija. – završio sam.

– To je istina. – rekao je zamišljeno, ali bez rezignacije.