Dražen Zetić: Pismo učitelju!

crtice iz knjige Kad zaplaču šargije

0

Generacije. Ljudi iz raznih ulica, raznih dana! Melodije s nečijih usnih harmonika… životi potopljeni poput starih brodova…

I eto… sjećam se učitelja. Negdje prijepodne, prije nekih dvanaestak godina.

Zorom sjedim na zidinama gradine, i crtam bojicama panoramu rodnoga grada, rodne mi Posavine. Danas, poslije dvanaest godina. Čujem, dolje u čaršiji raja priča, da mi je učitelja rat odnio, da ga vihor progutao.

I što sad da crtam, kad nemam s kime? Kad mi nema učitelja, i one male harmonike.

Koju mi prvi zvuci svirena raniše, probivši dva bijela basa… zauvijek promijenivši moj život i živote drugih… ?

I…. kako sada živjeti? Kada nema učitelja koji su nas učili, boja kojim smo nekoć bojili!?

Nadam se, da će mira u Bosni jednoga dana biti. Zato i pišem. Da ću jednog dana, ponovno zorom moći sjesti na svoju gradinu, i crtati bojicama panoramu rodnoga grada, rodne mi Posavine…!?

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.