Josip Mlakić: Dvadeseto stoljeće
Odživjeti dvadeseto stoljeće
i stoput umrijeti: jednom
s preživjelim Geronimovim ratnicima,
pa u tamnici s Principom,
dok oplakuje mrtvu nadvojvotkinju,
svoju uzavrelu krv i danje svjetlo.
Umrijeti na Galiciji, Bukovini,
pretrčati Galipolje, bosonog
jurišati na Mussolinijeve tenkove
i ubijati ih strijelama.
Umirati na Kolimi,
u rudnicima neukrotive žive
koja diše i sanja pukotine,
pa tone kroz njih k srcu zemlje,
u njenu užarenu utrobu
iz koje cvjetaju vulkani.
U Staljingradu, Koreji,
Vijetnamu, Normandiji,
Ardenima, Kozari,
u tamošnjim klaonicama.
Umrijeti jedanput u Auschwitzu,
jedanput na Ovčari,
jedanput u Potočarima,
jedanput u Jasenovcu,
po jedanput u Buchewaldu i Dachauu,
plutati niz Savu,
strujati kroz dimnjake krematorija
i razviti se nad njima
kao tamni kišni oblak.
I upitati se konačno
koje boje su ljudi pretvoreni u dim?
I je li lirika smrti blasfemija?
Neki drugi su to izrekli,
na svoj način,
tu hamletovsku bit
potrošenog stoljeća:
ostati nijem, gluh i slijep
ili pričati.