Rasulo se inje,

dugim noćima.

Razlomljeni kipovi Gospa, nagi korpusi Krista bez ruku.

Pali su s nekog oronula zida,

dotrajale vitrine,

kabasasta smeđa kredenca.

Jutra u boli,

kao rani pjev pijetlova,

zaleđeni plugovi u izbrazdanim rukama, 

taru posavske duše

trideset godina.

 Raseljeni ljudi.

U blagim sjenama lipa, agacija. 

Progonjeni.

Starci samuju

k’o pastiri na ispašama,

s frulom u ruci,

tablicom množenja na ranjenim koljenima.

 

Dražen Zetić