Ivan Lučić Lucius: Otac hrvatske historiografije

Stoga, sljedeći put kada ovom ulicom budete žurili na predavanje, sjetite se njenog imena i velikog čovjeka po kojemu je dobila ime.

Od Trogira do Rima

Ivan Lučić Lucius hrvatski je povjesničar, pravnik i kartograf, a nosi titulu oca hrvatske povijesne znanosti. Rođen je 1604. u Trogiru te je bio član ugledne patricijske obitelji.

U desetoj godini života izgubio je roditelje. Početnu humanističku naobrazbu stekao je u Trogiru, a nakon toga se uputio u Rim gdje je studirao filozofiju, matematiku, grčki jezik, političke znanosti i književnost. U Padovi je 1630. doktorirao civilno i crkveno pravo. Nakon toga vraća se u rodni grad gdje je radio kao gradski sudac u gradskoj upravi. Trogir je 1654. ponovno zamijenio Rimom kako bi pisao svoja djela. Postao je članom Zavoda sv. Jeronima u Rimu te se bavio proučavanjem povijesti Dalmacije.

Djela

Svoje prvo djelo po nazivu Život blaženog Ivana ispovjednika, biskupa trogirskog i njegova čudesa objavio je u Rimu 1657, a ono je važan izvor za dalmatinsku i hrvatsku povijest 11–13. stoljeća. Skupljao je i istraživao izvornu građu o prošlosti kako bi dokazao da Venecija ima pravo na naslov kraljevstva jer posjeduje regnum, odnosno kraljevstvo Dalmaciju.

Prikupljanjem građe nastalo je njegovo najvažnije djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex) koje se smatra prvim  prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije. Cilj ovog djela bilo je ukloniti dotadašnje historiografske netočnosti. U prvih pet knjiga prikazao je događaje do 1480, a u šestoj je iznio suvremenu situaciju, običaje i političke granice. U prilogu Rerum Dalmaticarum scriptores objavio je zbirku tekstualnih izvora i šest povijesno-zemljopisnih zemljovida te je tako načinio prvi hrvatski atlas. Na njegov kartografski rad ponajviše su utjecali njegov učitelj, zemljopisac i kartograf, Lucas Holstenius i prijatelj iz Nizozemske, Joan Blaeu.

Svaka karta ima povijesno-zemljopisni sadržaj. Prva karta prikazuje Liburniju i Ilirik u vrijeme prije nego što su ih osvojili Rimljani. Sadržaj karte je pomno izabran i sastavljen prema ondašnjim izvorima. Na drugoj karti je prikazan Ilirik u vrijeme rimske vlasti, a treća karta pokazuje Ilirik prije propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Na njoj je prikazana administrativno-upravna podjela zemlje, kakva je poznata iz djela rimskih povjesničara. Četvrta karta donosi prikaz raspada rimske Dalmacije i nastanak nove slavenske zemlje. Najveći dio prostora pripao je novoj državi Hrvata. Na petoj je karti prikazana primorska Hrvatska u granicama kasnoga srednjeg vijeka. Šesta karta prikazuje Ilirik koji je odredio crkveni sud u Rimu. Tom kartom Lučić je želio prikazati Dalmaciju i Hrvatsku u odnosu sa susjednim zemljama, Bosnom i Slavonijom. U potpunosti je precrtao Buffalinijevu kartu i poslao svom prijatelju Blaeu u Amsterdam, koji je iz njega izradio zemljovid Illyricum hodiernum, koji je ušao u Lučićev atlas. Uvidjevši vrijednost Lučićevog zemljovida, Blaeu ga je uvrstio u svoj poznati atlas Geographia Blaviana.

Primjerak djela De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex nalazi se u Muzeju grada Trogira i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.

Rad na drugim djelima

Povijest rodnog grada i događaje iz povijesti Dalmacije objavio je na talijanskom jeziku u djelu Povijesna svjedočanstva o Trogiru, koji se sada zove Traù. Uz ovo je djelo uvrstio karte splitskog područja. Nekoliko godina kasnije, objavio je djelo Dalmatinski natpisi u kojemu je priredio natpise i epigrafske spomenika s područja Dalmacije. Sudjelovao je u prijeporima oko autentičnosti teksta Trimalhionova gozba, koji je pronađena u knjižnici Nikole Cipika u Trogiru. Trimalhionova gozba je ulomak iz djela Satirikon, rimskog pisca Petronija koji je živio u 1. stoljeću. Lučićevom zaslugom i u suradnji sa Stjepanom Gradićem, poznatim hrvatskim filozofom, pjesnikom, znanstvenikom i diplomatom, 1664. Trimalhionova gozba je objavljena u Padovi, a 1670. tiskan je Satirikon.

Lučić se bavio i radom na djelima drugih autora. S Fernandom Ughellijem, talijanskim crkvenim povjesničarom, surađivao je na djelu Sveta Italija. Iako je Ughelli bio Lučićev učitelj i znanstveni uzor,Lučić ga je upozoravao na netočne tekstove i nepouzdane izvore kojima se koristio pri pisanju. Objavio je i Bilješke uz geografsku riznicu Abrahama Ortelija. Dopisivao se s brojnim suvremenicima, istraživao je starokršćanske spomenike, rimske mozaike i natpise. Prije smrti, priredio je i Statut grada Trogira za tisak, koji je zbog mletačke zabrane tiskan tek 1708. Umro je u Rimu 1679, gdje je i pokopan je u crkvi sv. Jeronima.

Temelj hrvatske historiografije

Koristeći se znanstvenom metodom u pisanju, Lučićeva djela predstavljaju početak hrvatske znanstvene historiografije. Iako su mu neki suvremenici i povjesničari zamjerali objektivnost i hladnoću u pisanju, taj je korak bio nužan kako bi se sine ira et studio iznijela povijest i uredili tadašnji nekritički tekstovi.

Zbog svog kritičkog pristupa, opravdano je dobio titulu oca hrvatske povijesti. Prvi je hrvatski povjesničar koji se služio arhivskom građom i kritički koristio povijesne izvore: kronike, isprave, oporuke i natpise. Bilježio je natpise s arheoloških spomenika, a sve što je govorio o Hrvatskoj i Hrvatima nastojao je pokazati na zemljovidima.

Njegovo djelovanje nadilazi vrijeme u kojemu je živio, a njegov rad odiše domoljubljem. Svojim djelom i radom postavio je kamen temeljac modernoj hrvatskoj historiografiji. Ono što je Marko Marulić za hrvatsku književnost, Bartol Kašić za hrvatski jezik i jezikoslovlje – to je Ivan Lučić za hrvatsku povijest.

Iva Buha, belizagrebgrad.com.hr

Izvori: Hrvatska enciklopedija, Wikipedia