NESTALI BUGOJANSKI HRVATI

Još ni danas nije poznata sudbina 20 zatočenika pripadnika HVO-a, među kojima je i vojno zapovjedništvo HVO-a Bugojno. Oni su za ratnog sukoba zatočeni, pripadnici ABiH držali su ih jedno vrijeme u bugojanskom zatvoru, a poslije su odvedeni u nepoznato. U javnosti je to poznata skupina od “26 nestalih” bugojanskih Hrvata. Kasnije se ustanovilo da su četvorica mrtva, a da se Željko Miloš pojavio živ. Tijela odvedenih Vinka Ivkovića i Ive Pocrnje pronađena su i identificirana.

Imena 20 vojnika HVO-a za kojega se još ne zna jesu li živi navodimo u ovom popisu:

1. Niko Džaja, sin Branka, rođen 1959. godine, zapovjednik Prve bojne HVO Bugojna. 2. Dragan Erkapić, sin Vlade, rođen 1956. godine, zapovjednik Druge bojne brigade HVO Bugojna. 3. Mićo (Miroslav) Dilber, sin Josipa, rođen 1964. godine, zapovjednik Treće bojne brigade HVO Bugojna. 4. Franjo Jezidžić, sin Dragana, rođen 1954. godine, načelnik IDP-a HVO Bugojna. 5. Stipica Zelić, sin Dragana, rođen 1954. godine, zapovjednik Vojne policije HVO Bugojna. 6. Miro Subašić, sin Frane, rođen 1958. godine. 7. Mihovil Strujić, sin Stipe, rođen 1949. godine. 8. Zdravko Juričić, sin Matka, rođen 1937. godine. 9. Jadranko Gvozden, sin Pere, rođen 1957. godine. 10. Marko Bartulović, sin Dragutina, rođen 1941. godine. 11. Zoran Galić – Šprajco, sin Drage, rođen 1955. godine. 12. Branko Crnjak, sin Drage, rođen 1960. godine. 13. Pero Crnjak, sin Zvonimira, rođen 1958. godine. 14. Perica Kovačević, sin Ljupka, rođen 1952. godine. 15. Nikica Miloš, zvani Kardelj, sin Joze, rođen 1947. godine 16. Nikica Miloš, sin Dragutina, rođen 1967. godine 17. Ivo Miloš, sin Nine, rođen 1971. godine. 18. Ante Markulj, sin Pave, rođen 1974. godine. 19. Dragan Miličević, sin Joze, rođen 1966. godine. 20. Niko Zlatunić, sin Petra, rođen 1969. godine.

Zacijelo su doživjeli tragičnu sudbinu. Što se s njima dogodilo nitko javno ne govori. Bilo je više pokušaja da se to sazna, ali je sve bilo uzalud. Međunarodni Crveni križ je 30. rujna 1993. i 20. listopada 1993. godine registrirao jedanaestoricu s popisa ovih zatočenika. Registrirani su navedeni pod brojevima 2, 3, 8, 11, 12, 14, 17, 18, 19, 20 i 21. Bilo je očekivati da muslimansko-bošnjačke vlasti neće zlostavljati ratne zarobljenike, a napose one koje je registrirao Međunarodni Crveni križ, jer bi to bio očit dokaz kršenja Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima.

Brojni mediji su nastojali prodrijeti u tajnu “nestalih Bugojanca”, ali je njima zabranjivan pristup i fotografiranje na području bugojanske općine sve do 1998. godine. Zabranjeno je bilo i UNPROFOR-u kao i IFOR-u i SFOR-u da istražuju bilo što o bugojanskim žrtvama. Kada se pročulo da su ti ratni zarobljenici HVO-a u logoru UNPROFOR je pokušao saznati što se događa. No, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Bill Alikmann je izjavio da oni imaju informaciju da je 19 vojnika u bijegu ubijeno, a da su tri ponovno zarobljena. Britanska postrojba UNPROFOR-a otišla je u Bugojno da sve to provjeri, ali joj nije dopušteno. ABiH nije dopustila nikome pristup u logor, a kada su britanski vojnici tražili da razgovaraju s tri ponovno zarobljena hrvatska vojnika, rečeno im je da je to nemoguće.

Opće je uvjerenje da su nestali Bugojanci mrtvi i da ih je ubila ABiH. Za njihovu gorku sudbinu odgovoran je prije svih Dževad Mlaćo, ratni predsjednik Bugojna, kojega Hrvati smatraju ratnim zločincem. On je čovjek visokog položaja i povjerenja u SDA. Zatočene hrvatske vojnike iz bugojanskog logora odveli su Enes Hadžić, zapovjednik Vojne policije i Abdulah Jelača, zapovjednik brigade. Zapovjednik koji ih je čuvao u zatvoru je bio Enes Sijamija, koji je svojevremeno i javno o tome progovorio.

Na sastanku s Michaelom Steinerom, zamjenikom predstavnika visokog povjerenika za civilna pitanja u Sarajevu, 28. lipnja 1996. godine, Amor Mašović, predsjednik muslimansko-bošnjačke komisije za razmjenu nestalih, izjavio je da u bugojanskim zatvorima nema živih Hrvata. On je tu izjavu dao pred svjedocima, među kojima je bila i Dragica Galić, izbjeglica iz Bugojna, čiji je muž među onih “20 nestalih Bugojanaca”. Mašović je tada izjavio da je za sudbinu nestalih Hrvata izravno kriv Dževad Mlaćo.

MLAĆO ZNA GDJE SU KOSTI LIKVIDIRANIH?

Svjedočenje Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, pred Sudom BiH, 24. ožujka ove godine, uznemirilo je članove Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja općine Bugojno. Prisjećajući se dana kada su njihovi najmiliji nestali, tvrde da Mlaćo zna sve, o čemu uostalom svjedoče i njegove ratne bilješke, pročitane u sudnici: “Zvanično ne smijemo imati civilnih zarobljenika! Tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika, da se likvidira!”

Dževad Mlaćo je svjedok odbrane na suđenju Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici, Enesu Handžiću i Senadu Dautoviću za ratne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima i ranjenicima hrvatske nacionalnosti tijekom sukoba ABiH i HVO-a u Bugojnu, od srpnja 1993. do ožujka 1994. godine.

Uz 20 nestalih vojnika, bugojanski Hrvati traže i 14 nestalih civila. “Mlaćo zna i mora jednom da kaže. On zna gdje su i molim ga iz sveg srca da već jednom kaže pa da imam grob, kada odem na groblje, a ne da gledam gdje ću svijeću upaliti. Želim i molim da se jednom dozna. Mlaćo zna”, kaže Slava, majka Jadranka Gvozdena.

“Mlaćo i pokojni Frano Jezidžić su bili kolege, profesori”, objašnjava Anto Kapetanović, otac ubijenog Vlatka Kapetanovića. Frano Jezidžić je bio profesor hrvatskog jezika, pjesnik i novinar. Jedna zbirka njegovih pjesama je nastala u ratu, druga zbirka pjesama za djecu pod naslovom Kad pjevaju šume mog djeda je objavljena poslije rata. Bio je načelnik Informativno-promidžbene djelatnosti 104. Brigade Eugen Kvaternik HVO-a Bugojno. Uz roditelje, na njegov povratak su čekali supruga i dvoje djece.

Sarafina Kolovrat, predsjednica Udruge, u jednom danu je izgubila supruga Ivu i sina Igora, dok su drugi sin Kristijan i djever Miroslav teško ranjeni. I sama je bila u povorci više od 5.000 Hrvata koji su izašli iz Bugojna. “Vjerujte da našim članovima više nije važno ko će odgovarati a ko neće. Njima je važno da pronađu zemne ostatke. To je sve stara populacija roditelja. Nama je u siječnju umrla majka pokojnog Frane Jezidžića, a ranije i njegov otac koji se lavovski borio da pronađe jedinog sina”, objašnjava Sarafina Kolovrat.

Obitelj Kolovrat je bila vrlo bliska s porodicom Mlaćo.

Sarafina Kolovrat priča: “Zemlja se graničila, bila je jedna kuća. Dževad Mlaćo je zamolio mog Ivu da odemo po njegovu ženu i djecu kod Mostara kad je počeo rat u Hercegovini. Mi smo mu spašavali djecu i ženu. Ivo je tražio da i ja idem zajedno s njim i Mlaćinom majkom po njegovu ženu i djecu. On je kasnije poručivao da se naš Kristijan ne vraća iz Zagreba. Kasnije je fra Bruni rekao da mu je žao što je izgubio prijatelja Ivu. Bili su prijatelji još iz mladosti.

Moj muž Ivo i sin Igor su poginuli na pedesetak metara zračne linije od naše kuće. Kristijan je ranjen dok je spašavao brata.

I Mlaćo da napiše da treba Hrvate likvidirati!? Kad sam pročitala tu izjavu, kroz mene je nešto prostrujalo. Ne mogu da razumijem što se to desilo u ljudima da su se tako promijenili, kao da su mislili da se rat nikada neće završiti.”

Nakon Mlaćinog svjedočenja 24. ožujka, Sudsko vijeće je zatražilo pauzu i predočilo mu da ima pravo na pravnog savjetnika, jer se izlaže opasnosti da samog sebe teško optuži. Dževad Mlaćo je odgovorio da se slaže s ovom konstatacijom sudaca. Objasnio je da je već angažirao odvjetnika Asima Crnalića, ali da on nije došao jer je Mlaćo pozvan u statusu svjedoka.