Nebojša Lujanović: U rovovima interpretacija, odlomak

U dosadašnjem dijelu studije, analizom interpretacijskih konstrukcija dominantnog bošnjačkog narativa o književnom (a, nažalost, neizbježno i životnom) djelu Ive Andrića kreiran je model nelegitimnog čitanja i njegove sastavnice.

Nije to, nikada nije zgorega naglasiti, i bit će naglašeno još nekoliko puta, model ‘bošnjačke’ interpretacije, nego paradigma suvremene ideološke interpretacije koja ide u smjeru podilaženja dominantnim nacionalnim/nacionalističkim narativima, a na štetu umjetničkog djela. Podilaženjem njima, književni tekst se savija, rasteže preko granice puknuća, samo kako bi poslužio kao drugačije oružje od onog uobičajenog (političke konstrukcije) u istoj borbi.

Do kojeg puknuća teksta, njegovog kidanja do granice prepoznatljivosti, dolazi tijekom takvog čitanja, i kakvim sve neodrživim konstrukcijama rezultira, nije moguće prikazati samo teorijskom analizom. Barem je to stav autora ovog teksta. Pravu mjeru njegove suludosti i neodrživosti najkraće i najefektnije je moguće spoznati preko iskorištavanja istog tog modela za čitanje sa sasvim suprotnim predznakom. To jest, čitanje s tezom: kako je Andrić mrzio kršćane. U takvoj primjeni već definiranog modela, dominirat će diskurz kao što je to u slučaju Rizvića i Mahmutćehajića – sasvim znanstven, barem prema svojim glavnim konturama. Njega će pratiti citatnost, teorijska podloga, forma teza/provjera/potvrda teze, nizanje argumenata i sav onaj metodološki i terminološki aparat koji uobičajeno očekujemo u znanstvenom tekstu. Dakle, sve će biti prikazano kao znanost. Samo što to ona nije.

Tek pomnije čitanje ovih konstrukcija, kao i čitanje onih Mahmutćehajićevih, otkrivat će pukotine i naznake da ovdje ne samo da se ne radi o znanosti, nego se radi o njenoj parodiji. Citatnost je deokorativni moment, teorijska podloga je nedosljedno šaranje različitim (i često nespojivim) teorijskim perspektivama, terminologija je prisutna, ali prezentirana s jasnim naznakama nerazumijevanja itd. I snaga te parodije, barem je to namjera, u potpunosti će prikazati neodrživost prethodno analiziranih konstrukcija o mržnji upisanoj u Andrićevim tekstovima.

Što se tiče detaljnijeg pojašnjenja pojma parodije, onako kako je to postavio Biti (2000a) u svom pojmovniku, on je ovdje u upotrebi u obje svoje inačice. Biti govori o prvoj verziji upotrebe gdje se pojam odnosi na izvrgavanje predloška ironijskom tretmanu u cijelosti, te prikazivanja u skladu s time u novom djelu. Druga verzija je rezultat poststrukturalističkih teorija o labirintu tekstova i njihovoj povezanosti gdje parodiju predstavlja bilo kakvo ponavljanje zadanog predloška, imajući prvenstveno na umu stilsku razinu. Time je proširena definicija i sam sadržaj pojma kako je definiran u Solarovom (2007) leksikonu gdje se vezan samo uz preoblikovanje prvotnog teksta s ciljem postizanja komičnog ili satiričnog smisla.

Iako nesumnjivo ono što slijedi unutar ovog poglavlja ponekad ima satiričan ili komični smisao, potrebno je ipak naglasiti, u duhu Bitijeve definicije parodije, kako interpretacija koja slijedi s jedne strane i na razini stila i forme slijedi zadani obrazac, i kako na razini argumentacije proizvodi slične konstrukcije, samo što su, na trećoj razini, razini smisla, one suprotnog predznaka. Iz takve primjene definiranog modela, proizaći će konstatacije o Andrićevoj mržnji prema kršćanima koje se sastoje od interpretacijskih konstrukcija: omaložavanja njihovih ženskih likova, prikazivanja likova koji upućuju na slabost te vjere, izvlačenja likova provokatora i malodušnika iz te vjere koja upućuje na moralnu degradaciju kršćana itd. U svakoj od tih konstrukcija, koje će biti potkrijepljene primjerima iz teksta, bit će primijenjene neke sastavnice prikazanog modela nelegitimnog čitanja (nekada jedna od njih, recimo, selektivno čitanje, a nekada više njih istovremeno, dodajući toj recimo i sastavnice poistovjećivanja lika i autora, zanemarivanje metaforičke razine teksta i slično).

Parodija znanosti je moguća jedino ako je sve u njoj naoko izvedeno znanstveno, ali ako su u tekstu koji parodira izvornik ujedno i ostavljeni jasni znakovi koji upućuju na drugačije tumačenje, tj. novo čitanje u parodijskom ključu (kako navodi u svojoj definiciji pojma Biti, 2000a). Unutar znanstvenog diskurza kojim će biti predočene gore spomenute konstatacije o kršćanima, pukotine koje nas usmjeravaju prema parodiji ne proizlaze toliko iz samog teksta, koliko iz šireg kontekstualiziranja tog teksta, njegovog dovođenja u odnos s Andrićevom poetikom općenito i sustavom ideja njegovih djela. Tek u doticaju s tim širim okvirom, dotične konstatacije poprimaju obrise parodije i izazivaju komičan efekt. Što znači da je za prepoznavanje parodije inače, a naročito u ovom slučaju, potreban kompetentan čitatelj.

Interpretacijske konstrukcije

A. Kršćanke su žene naopake

Kao što će se moći zaključiti iz brojnih primjera preuzetih iz Andrićevih književnih djela, Andrić je mrzio kršćane. Ta mržnja se očituje u brojnim stavovima koje u Andrićevom književnom djelu izgovaraju likovi ili pripovjedači, a koje bez rezerve možemo pripisati samom autoru. Za to i te kako imamo dobre argumente: iz ono malo intervjua koje je Andrić dao, mogu se pronaći negativni sudovi o Rimu, Zagrebu, Beogradu, kršćanskim gradovima u kojima je radio kao diplomat ili nakon diplomatske karijere (što, recimo, nikada nije tvrdio za neke muslimanske gradove; iako je bio dočekan u Istambulu kao pisac, nije se tako negativno izražavao o tome gradu). Sasvim je očekivano da autor neće izdržati suzdržavati se od te svoje mržnje, te da će je mjestimično u tekstu upisati svojim likovima ili pripovjedačima. Ponekad je to izravno, ponekad će jednostavno kršćanske likove staviti u takve situacije ili ih tako prikazati da ćemo iz toga moći iščitati njegov kompleks.

U njega bi mogli psihoanalitički zalaziti, tražeći mu izvore iz kojih se obnavljao i manifestirao tijekom Andrićevog književnog stvaranja, ali to bi predstavljalo složenu zasebnu studiju. Dovoljno je samo napomenuti da je od kršćana doživio razočarenje kao mladi idealist, da je od njih bio zatočen po tamnicama, prognan, još u svojoj mladoj dobi, kada se najsnažnije i formiraju takvi kompleksi, pa je sasvim očekivano da se takva vrat traume duboko usadila u njegovu podsvijest i onda direktno manifestirala u njegovim tekstovima. Andrić nije i tome izravno progovarao iz kukavičluka i svojevrsne diplomatske manipulacije, uživajući ipak određene dobrobiti barem od onog dijela kršćana koji su ga prihvaćali, ali će navedeni primjeri sasvim jasno konstatirati tu mržnju. Zbog njene eksplicitnosti u tekstu, svaki kršćanin bi se trebao osjetiti uvrijeđenim i učiniti, po svojoj savjeti, što može da tobožnju umjetničku vrijednost diskreditira (od odbijanja čitanja, do inicijativa za mijenjanja imena ulica i promjene popisa lektire).

Taj kompleks mržnje, zbog brojnosti književnih primjera kao argumenata, razvrstan je u nekoliko kategorija, a prva od njih stavlja fokus čitanja na tretman žena u Andrićevim tekstovima. To da je Andrić osobno vjerovao, kako naslov sažeto implicira, da su ‘kršćanke žene naopake’, sasvim je lako dokazati. Čak nije potrebno niti ulaziti u sve primjere, nego odabrati dva ili tri koji će jasno dati do znanja o kakvoj se ‘umjetničkoj obradi’ radi (ustvari, manifestaciji osobnog kompleksa koji se ovdje očitovao na najranjivijoj skupini kršćana, ženama). Situacije u koje je u svojim djelima stavio kršćanske žene, karakteristike koje je njima dodijelio ne mogu se ni u jednom tekstu pronaći, a da su vezane uz muslimanske ili bošnjačke žene. Likovi muslimanskih žena su pritajene, neproblematične, poslušne i odane žene. Kršćanke su sve suprotno od toga: samovoljne, uzrokuju kaos, moralno su često u dvojbama, nije im jasno što je ispravno ponašanje, a nerijetko i vrlo zle. No, krenimo od konkretnim primjera.

Središnji, po opsegu, a samim time po sebi možda i dovoljan za započeti i zaključiti raspravu, je primjer junakinje iz romana Gospođica. Andrić nije niti jedan dio svog proznog teksta, a kamo li cijeli tekst kao u slučaju navedenog romana, posvetio junakinji muslimanske vjeroispovijesti kako bi prikazao njen moralno dvojben unutarnji svijet i destruktivni sustav vrijednosti koji pokreće radnju. Kada su u pitanju kršćanke, to mu očito nije bio problem: jednoj od njih je posvetio cijeli roman kako bi imao dovoljno mjesta da detaljno progovori o moralnoj iskvarenosti kršćanki. To je junakinja romana Gospođica, dotična Rajka Radaković, koja je središnji lik romana koji se cijeli isprepliće oko njene osobnosti i njenog razvojnog puta: od odrastanja i obitelji sarajevskog porijekla, rata i samoće, do beogradske starosti i smrti.

Relativno kratki roman započinje upravo smrću junakinje, usamljene žene koju pronalazi poštar u njenom beogradskom stanu, a koja je bila poznata, u početku je definirano eufenizmom, kao stara usamljena devojka, s poznatim karakteristikama tvrdice i osobenjaka (Andrić, 1963b: 9). Kako u nastavku teksta postepeno uranjamo u radnju i sam lik, to se njena karakteristika škrtice produbljuje do patoloških razina: (…) ‘Krpež i trpež kuću druže’, kaže ona sebi tu staru narodnu poslovicu (…), a zatim je nesvesno i nečujno ponavlja i okreće u sebi, po bezbroj puta – krpež – trpež! – kao što mlade devojke pri radu, bezglasno i nagonski, ponavljaju reči i melodiju ljubavne pesme (ibid: 16). Od neobičnog lika, preko groteske, lik se postepeno preobražava čak u karikaturu s obzirom koliko su naglašene njene karakteristike škrtosti, uskraćivanja osnovnih zadovoljstava, računanja i odvajanja.

Iako je njena još rana sarajevska mladost obilježena tragedijom (smrću oca trgovca koji je obvezuje da se ona na dalje brine o kućanstvu), činjenica je isto tako da je imala i predispozicije za sve ono u što će se dalje pretvoriti. Odmah daje otkaz pomoćnicima u kućanstvu i zadruzi ikako su joj govorili kako će raditi besplatno. Zato što je osjetila moć, zato što se patološki boji siromaštva ili trećeg razloga? Koji god bio, ne prikazuje ju kao karakter u pozitivnom svjetlu. Kako odrasta, ta njena škrtost se sve više razvija, pa čak i odražava na fizički izgled: (…) jer tvrdičenje je jedna od onih strasti koje vremenom vuku za sobom i fizičku prljavštinu (ibid: 47). Gospođica postepeno gubi članove obitelji, prijatelje, poznanike, nešto od toga i namjerno, ograđujući sebe i svoj imetak, odbijajući čak i prosjake.

Sljedeća faza razvoja tog moralno iskvarenog lika jest pretvaranje u središnju gradsku lihvarku. Turbulentna vremena početkom 20.st. Gospođica je znala iskoristiti: Usred takvog društva u kome je hitna i velika potreba za novcem isplela nevidljivu ali gustu i nerazmrsivu mrežu dugova i pozajmnica u svim mogućim visinama i najraznoličnijim oblicima, počela je Gospođica da stvara svoj kapital (ibid: 57). Slijede groteskne scene kako se cijele obitelji na raspadu, psihičkom i materijalnom, obraćaju Gospođici da im oprosti kamatu ili na bilo koji drugi način izađe u susret, a ona odbija. U tom odbijanju dolazi i sarajevski atentat i rat na vrata. S već uhodanim poslom, ona brzo shvaća kako da u kaotičnoj situaciji pronađe način za još više bogaćenja; postaje ratna profiterka koja jeftino kupuje hranu i materijale, pa unesrećenim sugrađanima to isti prodaje po deset puta skupljoj cijeni.

Uvijek uspravna na svom putu materijalnog zgrtanja, s uzlaznom putanjom, mogućnost pada ukazala se jedino u noćnoj mori, gdje se u njenoj reakciji vidi dubina njenog patološkog materijalizma: – Ah podlaci! Ah, kukavice! I vičući to vremenu i celom svetu u lice, osećala se napuštena, sama, poražena, ali u isto vreme gorda, ponesena svojom neuništivom ljubavlju prema novcu, svojom očajničkom, poslednjom hrabrošću, svojim prezirom prema svima (ibid: 132). Što o njoj misle drugi likovi i kako to iskazuju, to jest kako ona izgleda u njihovim očima, pokazuje dijalog: – (…) Nema, kažu, takvog kamatnika i zelenaša u cijeloj Bosni. I sve to ona radi nevidljivo i potajno, i sve pošteno i prema zakonu, k’o bajagi. Beštija, beštija, kažem ti. Nikog nikad požalila nije. Za krst ni za dušu ne zna. – To bi bilo sevap ubiti. – Malo je: ubiti. Ja bih tu rospiju smaknuo kao ono što se u pjesmi pjeva: izveo je na raskršće a obukao je u katranli-košulju, i potpalio na njoj. Da izgori k’o svijeća (ibid: 141).

Ubrzo se prebacuje u Boegrad jer je Drugi svjetski rat na vratima, ali i u novoj sredini, iako sada ima nekakvu sigurnost i krug poznanika, do izražaja dolaze njene karakteristike zbog kojih joj jedan od pjesnika posvećuje famozno pismo kojim Gospođicu detaljno opisuje, izjavljujući između ostalog da je pogledom na nju osjetio kolika je sramota biti čovjek i vidio da je lice zemlje ruglo u svemiru (ibid: 157). Našavši kao ispriku činjenicu da se našla u društvu mladih boljševika, Gospođica se dalje ograđuje i mijenja okruženja, ali u svakom se jednako ispostavlja – ona je osoba nad kojom se zgražaju. Pa i na kraju kada oboli, u beogradskoj samoći, s majkom, gdje lik već poprima obrise karikature, njoj je mučno od činjenice koliko njen liječnik košta i koliko će joj trebati da to uštedi: U stvari, ona se ljutila na majku, na sebe samu, i na svoje srce koje traži lekara i lekove (Šta će joj srce koje stvara trošak?) (ibid: 219). Ili, ponovno karikaturalni prikaz, kada pripovjedač prikazuje junakinju samu u sobi, a kraj nje naslagane novčanice u tajnom skrovištu, bele kao ljubavna pisma (ibid: 227).

Na kraju, Gospođica, sama u svom beogradskom stanu, s tako naslaganim novčanicama kraj uzglavlja kao ljubavnim pismima, sama trune, ali nije ni to dano da se završi samo po sebi. Upada joj u kuću razbojnik i guši je kako bi se domogao njenog bogatstva. Da je bilo nekoga uz nju prije ili nakon tog događaja, ne bi tako završila. Ali, sve je bilo uređeno da lik s takvim karakteristikama na kraju završi u gluhoj samoći zbog koje je nije imao tko zaštitit niti čak pronaći mrtvu na kraju. Samo poštar koji je nalazi na vratima. Moguće da se radi o metafori materijalizma koji osvaja svijet u kojem nestaju tradicionalne vrijednosti ili slično, ali, ostaje jednako tako i činjenica da je za junakinju ovako negativnog profila, kao i za iduću pripovijetku, autor odabrao upravo kršćanku.

Drugoj kršćanki nije posvetio cijeli roman, ali jest jednu od svojih dužih (i popularnijih, kako li se svi samo vole naslađivati nad nevoljama kršćanki) pripovijetki – Aniki. Anika je demonski i destruktivni lik koji je svojom rušilačkom snagom poremetio ne samo svoj život i život onih koji su se našli u njenoj blizini, nego i cijele kasabe. Do te mjere je bila fatalna za svijet oko sebe da se pripovijetka o njoj zove ‘Anikina vremena’. Vrijeme u kojoj je živjela je proglašeno njenim vremenom kao da se radi o demonu koji ima vlast nad svime što živi u tom periodu. Tako demoniziranu junakinju nemamo među muslimankama, pa čak niti među muškim likovima muslimana, u smislu da su cijeli roman ili pripovijetka oblikovani oko isključivo negativnih manifestacija jednog lika. Kada su pak u pitanju muslimanke, o nekoj od njih nemamo niti retka, a da je oslikana na ovakav način.

Anika je fatalni lik koji remeti univerzum na svim razinama. Ona je rušilačka sila koju ne može ništa obuzdati, a koja se manifestira na svim razinama. I na razini metafizičkog (protiv religijskih autoriteta), i na razini zemaljskog zakona, i na razini međuljudskih odnosa – jednako destruktivna. Sveobuhvatni vrtlog jednog lika koji se uzdiže do razine rušilačkog principa uslijed raspada jednog svijeta prikazan je preko kršćanke, junakinje koja je razrušila cijeli jedan mikrokozmos i tako obilježila vrijeme (s njenim imenom su spojili sintagmu ‘vremene kad je Anika orvala‘ (Andrić, 1963c: 24). Sintagma, princip, sila – to su kategorije kojima je moguće obilježiti Aniku jer je u samoj pripovijetci mnoštvo tragova koji je izdiži iznad razine individualnog lika: ona nema povijest (Kad se Anika rodila, i kako je odrasla, niko se nije pravo ni sećao) niti su čvrste spone koje su je vezale za ovaj svijet (Bilo je zaista kao da je stigla iz druge varoši, iz tuđeg svijeta) (ibid: 26-27).

Događalo se da pojedini Andrićevi likovi ispoljavaju nagone, da se preko njih manifestira ono najdublje mračno u čovjeku, dok oni i dalje ipak ostaju ljudi, ali je samo jedan od njih naličje potpunog zla – Anika. Ili, kako stoji u priči: Govorilo se o njoj kao o nečem što je sramotno i strašno, ali daleko i gotovo neverovatno. Ali što se više govorilo, ogovaralo i prepričavalo, to je razumljivije, bliže i običnije postojalo to zlo (ibid: 47). Već na idućoj stranici, u idućem pokazuje i djelom. Nakon što čuje staru Ristićku kako njen sin, za razliku od ostalih, neće preko njenog praga, Anika se zainati. I poruči joj kako će već sutradan njen sin nositi cijeli subotnji Pazar na rukama, pa će vidjeti tko je Anika. Ničime motivirana, samo čistim zlom ili željom da nanese štetu. Kada to ostvari, vraća sina majci s cijelim darivanim iznosom, natrag, s naglaskom da to ne radi jer ju je Ciganka proklela (jer se niti kletve ne boji), nego samo zato što je ono do tada bilo sasvim dovoljno da pokaže svoju razornu moć koja je sama sebi svrha.

Ne samo Anika, nego, poput središta vrtloga, u pitanju su i svi likovi s kojima dolazi u dodir, pa i oni s kojima su ti likovi povezani – svi su oni, i sve odreda kršćanski svijet, nositelji bluda, nagona, nasrtaja, pogrešaka, mračnih tajni i davnih grijeha od kojih bježe ili koje potiskuju u sebi (poput Mihaila, i s njime povezane Krstinice, na početku, pa onda i svi ostali; pojava muslimanskih likova je sasvim rijetka). Cijeli kršćanski svijet oko Anike pretvara se u raspamećenu rulju, tako lako i zapaljivo da se sam po sebi nameće zaključak – ona ih ne pretvara u zvijeri, oni su to sami po sebi, samo ih je potrebno malo pogurati (zlo dolazi na zlo, tako je od početka Mihailo sudbinski bio vezan za Aniku). Osim Anike i povezanih likova, spominju se i neki usputni, ponovno, zli kršćanski svijet. Tako se Mihailo prisjeća svoje traume; davno je vidio prizor u kojem ne neki Srbin probo Arnautina i godinama ga ta slika prati (ibid: 80). Zlo je tako inspiriralo zlo, pa se zlo spojilo s velikim zlom, sve dok se na kraju nije sve skupa poništilo u ništavilu. A svi nositelji zla u tom lancu, i drugim karikama koje se nadovezuju, su – kršćani.

Seksizam u kombinaciji s etničkom mržnjom sažima se u Andrićevom slučaju u prikazu njegovih junakinja i brojni su književni primjeri, pored navedenih, kojima bi se mogao taj stav potkrijepiti. Andrić se očito teško odupirao uvjerenju da su žene stereotipna bića (između anđela i svetice, stereotipno prikazana, ali uglavnom kao rušilačka snaga ili kao jednostavan dodatak muškom liku kao nadopuna njegovog karakterizaciji), ako što se teško odupirao uvjerenju da su kršćanke posebno nestabilne žene lakog morala jer niti jednoj muslimanki nije pridodao niti jednu sličnu karakteristiku.

Kada smo kod lakog morala, poslužit ćemo se još samo jednim primjerom, kako bi očvrsnuli početnu tezu. Onime koji se pojavljuje u priči ‘Put Alije Đerzeleza’. U poznatoj Andrićevoj književnoj verziji povijesne i mitske osobe Đerzeleza, koja pokušava ući iza maske idealizacije, kako bi dodatno psihološki produbio lika, autor ga dovodi u vezu s tri junakinje. U psihološkoj razradi, jasno je po prethodnome, autor će staviti naglasak na emotivnu život velikog junaka, to jest na nemogućnost realizacije emotivnih (i seksualnih) odnosa osobe koja dolazi s pozicije moći (upravo, unatoč toj moći). Đerzelez silazi s konja i kreće među raju da pije, zabavlja se, dok mu ne proradi nagon i onda traži gdje da utaži svoju žeđ.

Tako postavljenom liku prirodana su tri ženska lika kao sredstvo samo kako bi se, kao što je rečeno, dotični dodatno oslikao. Prva od njih je Venecijanka; figura od lika koja samo primiče scenom. Gospodska djevojka predstavljena samo kao trofej koji bi trebalo osvojiti, a opet hladna i nedostižna iza zatvorene kapije, dok Đerzelez na nju ne povikne Kučko! Kučko (Andrić, 1963i: 16). Druga je Ciganka koja je ustvari nalik na kršćanku (bi li bila prihvatljiva Ciganka koja izgleda kao Ciganka, ako takav ‘izgled’ postoji?). To, kao i njenu nemoralnost, pa tako i bešćutnost kada je u pitanju Đerzelez, vidimo u opisu: Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kažu, niko joj nije mogao stati na kraj (ibid: 19). Tjelesno zamamna, besramna i razgolićena, Zemka je oličenje požude, na razini komada mesa koji je izložen na trapezu, upravo u cirkusu, kontekstu lišenom dostojanstva, poput robe u izlogu, svima na uvid, pa tako i Đerzelezu.

Treća od njih je, ne računajući usputne, ona značenjski najvažnija za tezu – Jaketarina. Đerzelez, poražen nakon svih pokušaja, slomljen na kraju odlazi onoj kojoj svi odlaze i nitko ne završi odbijen. Odlazi Jaketarini o kojoj sve govore stepenice koje vode do njenih vrata u opisu: Tu uđe u jedno malo dvorište s visokom kapijom. Pod njim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta (ibid: 32). Dakle, bilo da su u izlogu kao komad mesa, bilo da mame i provociraju tjelesima, bilo da prodaju svoje tijelo ili samo trguju tuđim, uvijek i svugdje samo kršćanke. Zar jedna od njih nije mogla biti muslimanka? Zar muslimanske žene nemaju tijelo i želje? Zar muslimanske žene ne mogu moralno pasti? Prema Andriću, očito ne mogu! Kada to dodamo prethodnim primjerima, sasvim je lako obraniti tezu o Andrićevom posebnom tretmanu ženskih likova kršćanki. Tretmanu iz kojeg proizlazi da se radi o dubokom kompleksu, omaložavanju kršćanskih žena naspram muslimanskih, koji se orao manifestirati i u samom njegovom pisanju.

 

---

1 Koje su značajke akademskog teksta, u smislu pravila diskurza, kao i samog procesa znanstvenog istraživanja koje prethodi takvom tekstu, moguće se detaljnije od ovoga, što je uputno za adekvatno praćenje nastavka ove studije, sagledati u knjizi Dubravke Oraić Tolić Akademsko pismo (strategije i tehnike znanstvenog rada).

2 Nije na odmet spomenuti činjenicu da je, iako se radi o pripovijetci, Andrić pustio svojoj mržnji da se razmaše i napisao o toj ozloglašenoj kršćanki svoju ustvari najdužu pripovijetku – ukupno 85 stranica-

3 Dodatni argument za mržnju prema kršćanima je taj što nam priču o zloglasnoj Aniki priča musliman, Mula Ibrahim Kuka, prava suprotnost Aniki. Kako vidimo iz priče, blag i naivan čovjek, dok je ona proračunata zla manipulatorica: ‘On je voleo da izgleda učevan i tajanstven, a ustvari je bio dokona dobričina i neznalica… (Andrić, 1963c: 23). On nam, takav, opet prenosi ustvari po sjećanju zapise svog djeda, čovjeka od ugleda i imetka, iza kojeg je ostalo nekoliko zapisa o povijesti njegova vremena (živio je stotinu i jednu godinu, obuhvaćajući period Napoleona o kojem je pisao, dakle, početka 19.st.). Među tim zapisima je i slika iz života u Anikinim vremenima: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (Bog neka pomete sve nevjernike!), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Ali se i za nju nađe ruka, i tako se i ona skruši po zasluzi. I svet se opet dovede u red i priseti božjih naredaba’ (Ibid: 24). Dakle, priču o ženi koja je poremetila sav božji red donose nam dva lika: jedan je moralni autoritet (naivan, dobar), jedan intelektualni (pisac i povjesničar koji je svjedočio kao kolektivna savjest ili razum). I oba su muslimani. Dobri i pametni muslimani prenose priču o iskvarenoj kršćanki.

4 Tako se usputno spominje još jedna moralno dvojbena junakinja, dotična Ivka koja podvodi žene: Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika, koja je zalazila u svaku kuću, jer je prodavala i bez čevrme, ali je živila ne toliko od svoga beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti (ibid: 30).

 

U rovovima interpretacija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.

Izvor: strane.ba