Biskup i mučenik, teolog i apologeta
Malo je svetaca u povijesti sveopće Crkve za koje se ne zna mjesto, ni datum rođenja. Za svetog Ignacija znaju svi gotovo kršćani. Poznat je po rečenici: „Krv mučenika, sjeme kršćanstva“.
Slave ga ne samo katolici. Slave i časte ga: Pravoslavna Crkva, Anglikanska Crkva, Luteranska Crkva i Istočne pravoslavne Crkve. U Katoličkoj crkvi spomendan na svetog Ignacija Antiohijskog slavi se 17. listopada (jučer). Sigurno je da se rodio u poganskoj obitelji, te zbog toga nije bio pripadnik rimskog građanstva. Obratio se na kršćanstvo.
Bio je treći biskup Antiohije u Siriji gdje je sveti Petar bio prvi biskup. Za progonstva, u vrijeme cara Trajana bio je osuđen „ad bestias“, što je značilo da će biti bačen pred divlje zvijeri. Dok su ga kao sužnja vodili u Rim da bude bačen pred zvijeri, susretao se putujući s nekim mjesnim crkvama i biskupima. Na tom putovanju je napisao 7 poslanica ili pisama nekim crkvenim zajednicama. U poslanici Rimljanima preporučuje braći i sestrama te mjesne crkve da mu ne brane smrt i da ga ne liše mučeništva. Na kraju je umro u Rimu mučeničkom smrću oko 107. godine. Pogubljen je u rimskom Koloseumu, gdje je pred publikom bačen lavovima. Katolička Crkva slavi njegov spomendan kao biskupa i mučenika 17. listopada, a Pravoslavna Crkva 20. prosinca.
Na putu za Rim gdje je bilo određeno da bude pogubljen, napisao je sedam poslanica kao antiohijski biskup mjesnim crkvama. Poznate su njegove poslanice: Efežanima, Magnežanima, Tralcima, Rimljanima, Filadelfljanima, Smirnjanima i Polikarpu. Prve 4 poslanice napisao je iz Smirne, a zadnje 3 poslanice kada je bio doveden u Troadu.
Teologija svetog Ignacija Antiohijskog
Teologija svetog Ignacija Antiohijskog je bila usmjerena kristološki, ekleziološki i apologetski. A to znači da je u svojim poslanicama čvrsto kao biskup branio Kristovo božansko i ljudsko porijeklo. To jest da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Ta apologetska teologija je bila nužna u ono vrijeme zbog krivovjerja, raznih hereza i heretika koji su htjeli dokazati da Isus nije bio pravi čovjek. To su pokušavali dokazati heretici doketisti. Doketizamje teološko i heretično dokazivanje i naučavanje da je Krist imao samo prividno tijelo, i da je cijelo njegovo zemaljsko postojanje, a isto tako da su njegove patnje na križu bile samo privid.
Sveti Ignacije je takvu herezu odbacivao kao teolog i biskup vrlo jednostavnom i razumljivom teologijom: „Budite gluhi kad vam netko govori nešto što je izvan Isusa Krista, onoga koji je iz roda Davidova, onoga koji je od Marije, koji se istinski rodio, jeo i pio, odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom, istinski bio razapet na križu i umro, pred licem nebesnika, zemnika i podzemnika; koji je također istinski uskrsnuo od mrtvih, jer ga je uskrisio Otac Njegov, koji će po sličnosti uskrsnuti tako i nas koji u njega vjerujemo, Otac njegov, u Kristu Isusu, izvan kojega nemamo istinskog života“. (Tral. 9, 1-2)
Sveopća Crkva
Sveti Ignacije je prvi teolog Crkve koji je počeo koristiti pojam „Sveopća Crkva“. To se jasno vidi iz poslanice vjernicima u Smirni. „Ova opća Crkva nije samo mistično tijelo Kristovo vezano vjerom i ljubavlju s Kristom, nego je i vidljiva organizacija u kojoj rimska Crkva zauzima prvo mjesto.
Sveti Ignacije također nabraja i posebne hijerarhijske stupnjeve Crkve: episkopat, prezbiterat i đakonat. (Smir 8,2) A to znači da je već u njegovo vrijeme postojala jasna hijerarhija Crkve i Crkva kao organizacija.
Da je Crkva živjela kao organizacija predvođena, papom, biskupima, svećenicima i đakonima kao poslužiteljima. Sveti Ignacije Antiohijski je poticao kršćansku braću i sestre da služe Bogu u zajedništvu sa biskupima, i da njemu ne sprečavaju da bude ubijen kao žrtva za Isusa Krista.
To je je vrlo dobro vidljivo u poslanici koju je napisao crkvenoj zajednici u Rimu. Također nastoji ohrabrivati braću i sestre svih zajednica da izbjegavaju grijeh, da se čuvaju gnosticizma i na poseban način da čuvaju jedinstvo sveopće Crkve. A to znači da je već u prvom stoljeću poslije Isusa Krista kršćanstvo bilo u opasnosti da se na razne načine može narušiti jedinstvo sveopće Crkve zbog raznih hereza. Krivovjerja su bila popratna pojava širenja kršćanstva po rimskom carstvu. Euharistiju sveti Ignacije Antiohijski shvaća i naučava da je „ona prava hrana i piće, tijelo trpećeg i uskrslog Isusa Krista.“
Isječak iz pisma svetog Ignacija Antiohijskog upućenog kršćanskoj braći u Smirni
»Pišem svim Crkvama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi neće koristiti draži svijeta, niti kraljevstva ovoga vijeka.
Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom.
Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hoću, i neka ima sućuti prema meni znajući što me muči. Knez ovoga svijeta hoće me oplijeniti i preokrenuti moje osjećaje prema Bogu.
Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a čeznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad dođem k vama, budem drugačije nagovarao, ne slušajte me.
Vjerujte radije onome što vam sada pišem. Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda raspeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj unutrašnjosti žubori i iznutra govori: ’Dođi k Ocu!’ Ne raduje me propadljiva hrana, ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Ne želim živjeti među ljudima, a to će se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio. To vas molim s ovih nekoliko redaka; vjerujte mi, Isus Krist će nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pišem vam po tjelesnom nadahnuću, nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znači da mi dobro želite; ako budem oslobođen, znači da me mrzite.«
Sv. Ignacije Antiohijski – uzor hrabrih i pravovjernih biskupa
Poslanice sv. Ignacija su najsjajniji dragulj rane kršćanske književnosti
Ne zaboravimo činjenicu da je sveti Ignacije Antiohijski, biskup, nasljednik sv. Petra u Antiohiji, jedan od najranijih veza s nadahnutim autorima Novog zavjeta.
Svjedočanstvo vjere i sedam poslanica svetog Ignacija Antiohijskog otkrivaju nam 11. stupova katoličanstva
1. Kršćanstvo nije samo puka filozofija nego organizirani način života.
2. Crkva je već tada bila strukturirana institucija, na čelu s biskupima kao nasljednicima apostola.
3. Među crkvama u kršćanskom svijetu RIMSKA je crkva imala primat, prvenstvo
4. Isus Krist je bio priznat i voljen kao živi Bog u ljudskom tijelu i krvi
5. Sveta euharistija se štovala i primala pričest kao stvarna Kristova prisutnost na zemlji
6. Duhovni život vjernika je bio usredotočen na osobu Isusa Krista, tako da su kršćani doslovno bili “nositelji Krista” za čiji život je Isus bio životno nadahnuće
7. Početak tog duhovnog života je bila vjera u Isusa Krista, koja se očitovala u nesebičnoj ljubavi prema drugima iz ljubavi prema Bogu
8. Crkva koju je Isus osnovao je „Katolička crkva“. Ignacije je bio prvi među teolozima koji je koristio taj izraz „KATOLIČKA CRKVA“. (KATOLIČKA – SVEOPĆA) Njegova je poznata izreka: “Gdje je Isus, tu je „Katolička crkva.”
9. Ignacije heretike opisuje kao najgore Božje neprijatelje, riječima koje našim ušima mogu zvučati čudno: “divlje zvijeri, jadni vukovi, bijesni psi, kukavički ugrizi, životinje s ljudskim licima, grobnice i stupovi grobnica, đavolski korov, parazitske biljke koje nisu poslane od Oca i koje su spremne za vječnu vatru.
10. Naš život na zemlji je samo priprema, i trening za život u nebu, s Bogom.
11. Tajna sreće, čak i u ovom životu je totalno podlaganje svoje volje Božjoj volji koju je objavio Isus Krist.
Molitva u kušnji i progonstvu, Davidov psalam (Ps 141)
Prizivljem te, Gospodine, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! Nek’ mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek’ bude k’o prinos večernji! Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih! Ne daj da mi se srce zlu prikloni, da bezbožno počinim djela opaka; i u društvu zlotvora da ne blagujem poslastica njihovih! Nek’ me samo udari pravednik, ljubav je što me kara, al’ ulje grešničko neće mi glavu pomazat’; zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom. Kad strovale niz hridinu suce njihove, razumjet će kako blage bjehu riječi moje. Kao kad orač ore i para zemlju, tako će im se na rubu Podzemlja kosti rasuti. U te su, Gospodine, uprte oči moje, k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne! Čuvaj me od stupice koju postaviše meni, od zamki zločinaca! Nek’ u vlastite zamke upadnu zlotvori, a ja neka im umaknem!
Autor: Vladimir Trkmić
Izvor: geopolitika.news