Polazeći sa Pjace od Muzeja ulicom pored Karampane, skrenemo na desno iza crkve Sv. Luke, pa iza kantuna kuće Makin, stižemo do Pjace od mlijeka, pjace koja je nastala kao rezultat brojnih pregradnji tokom austrugarske vladavine u XIX. stoljeću.
Pjaca je relativno pravilnog oblika, prava rijetkost u gradu u kojem gotovo nema niti jedne pjace, ulice ili zgrade iste širine ili spratnosti, da ne govorimo o pravim kantunima ili vertikalama, sve je vanka škvare.
Što se tiče imena pjace, Kotor je jedan od rijetkih gradova na jadranskoj obali koji je na svakoj svojoj pjaci imao neku specijaliziranu prodaju, pa su sve pjace, pa tako i Pjaca od mlijeka dobijale imena po karakterističnim građevinama, aktivnostima ili po proizvodima koji su se na njima u prošlosti prodavali, Pjaca od brašna, Pjaca od salate, Pjaca od drva…
Naravno, Pjaca od mlijeka dobila je ime po mlijeku i siru koji se se tu prodavali, premda se u austrougarskom katastru iz 1875. godine, pjaca zove Piazza della legna, odnosno Pjaca od drva.
Vjerovatno se, u nekoj fazi, prodaja drva sa pjace izmjestila bliže sjevernim gradskim vratima, na pjacu oko Sv. Marije Koleđate, a na ovoj su se prodavali mliječni proizvodi.
Na mletačkom planu iz 1785. godine pjaca ne postoji, na njenom mjestu ucrtana je oznaka koja označava ruševine, vjerovatno ostatke nesaniranih zgrada nakon zemljotresa iz 1667. godine.
Austrougarska je u sklopu obimnih radova na rekonstrukciji grada nakon svog dolaska 1814. godine, srušila te ostatke i formirala pjacu u današnjem obliku, što nam potvrđuje i katastarski plan grada iz 1875. godine, u odnosu na koji, na današnjoj pjaci nema promjena.
Također, tada su restaurirane i postojeće zgrade, obnovljene ranije od strane Mlečana nakon zemljotresa iz 1667. godine, koje su dobile današnji oblik, često sa dogradnjom katova i žbukanjem fasada, premda su se u prizemljima očuvali ostaci srednjovjekovne arhitekture, uglavnom romanike i gotike.
Najvrijednija zgrada na pjaci je zgrada br. 479, palata Druško, koja je pripadala kotorskom trgovcu Marinu Drušku, sagrađena u gotskom stilu, u XV. stoljeću, sa lijepom balustradom i taracom.
Pišući ranije o Pjaci od Muzeja naveo sam da je malo koja pjaca u Kotoru, kao ta, odslikavala dalmatinski mentalitet i dalmatinski način života Kotorana tih šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Kotor još uvjek bio grad svojih građana, kulturan, tolerantan, duhovit, škercozan, brontuljav, ćakulozan u kome su se svi znali i u kome se o svakome sve znalo.
Omalena, zatvorena, ušuškana, centar događanja za svoje žitelje, upravo je Pjaca od mlijeka odslikavala tu stranu života grada, grada u kojem su se stoljećima miješali narodi, vjere i običaji, grada u kojem je uvjek bilo starosjedilaca i došljaka.
Starosjedilaca koji su malo brontulali protiv došljaka ali su ih i prihvatali, došljaka koji su vremenom postajali strosjedioci pa su onda oni malo brontulali protiv novih došljaka i tako redom, ali uvjek tolerantno.
Cijela pjaca živjela je kao jedna velika obitelj, sa pjacom kao dvorištem, kao velikim dnevnim boravkom na otvorenom. U kućama oko pjace živjeli su pravoslavni protojerej, italijanske šinjorine, policajci sa svojim obiteljima, prodavci, artiđani raznih profesija, bio je tu i tajni kažin i svi su na pjaci živjeli u nekom skladu koji je danas teško objašnjiv, a rezultat je upravo tolerancije kao jednog od najviših civizacijskih dostignuća koje je Kotor naslijedio od uređenih država kakve su bile Venecija i Austrougarska.
Kotorani su stoljećima težili očuvanju onoga što je činilo njihov identitet, svjesni vrijednosti svoje kulture i svoga vjerovanja, ali su isto tako prihvatali i došljake, njihovu kulturu i tradiciju i sve ono dobro što sa sobom donosili.
To je bio reverzibilan proces jer su i došljaci, kao manjina, poštovali starosjedioce i sve ono dobro što zatekli u gradu, vrlo brzo prihvatali te vrijednost i postajali Kotorani, bez straha da će biti asimilirani.
Upravo činjenica da su na malom prostoru, okrenuti pjaci kao svom dvorištu, tu u skladu živjeli i činovnici i radnici, doktori i muzičari, artiđani, popovi i policajci, katolici i pravoslavci, Hrvati, Talijani, Srbi, Crnogorci, Česi, činila je ovu pjacu izuzetnom, u skladu sa ondašnjim načelom bratstva i jedinstva.
Navešću vam samo jedan primjer. U blizini pjace živio je stari Kotoranin Tripo Kocka, veliki prijatelj sa meštrom Ninom Mračevićem koji je tu imao butigu. Kada je meštar Nino umro bio je veliki funeral, došla je gradska mužika, vod vatrogasaca i osam đorđina koji su vukli kar sa škrinjom, svi se sakupili ispred crkve Sv. Nikole, samo nije bilo Tripa da isprati svoga Nina na posljednji vijađ.
Njegov sin Krešo je krenuo da ga traži i našao ga je kako sjedi na pižuo ispred katedrale Sv. Tripuna. Kad je vidio Kreša, otac poče da viče na njega, gdje si do sada Krešo, znaš li da je moj šjor Nino umro, evo ja čekam, sad će funeral!
Ma znam tata, reče Krešo. upravo mu drže misu u crkvi sv. Nikole. A što tamo, pita Tripo? Pa tata, Nino je pravoslavne vjere! Bože moj, reče Tripo, četrdeset godina se družimo Nino i ja, a da nismo znali ko je koje vjere, niti nas je interesiralo. Eto, takav je bio Kotor.
Na samom ulazu na pjacu, u zgradi gdje je sada restoran Trpeza, bio je smješten tajni kotorski kažin koji je bio sjajno zamaskiran kao marangunska butiga.
Kada bi došao klijent, banak sa šegunima bi se sklanjao sa skrivenih vrata i propuštao klijenta, a ako bi se pojavio općinski službenik vidio bi samo meštra kako rabota, jer je već dat senj da dolazi vlast. Iako je, perlafinta, kažin bio tajni, svi su, onako po kotorski, znali za njega, jer su ga koristili i oni koji su po pravilu trebali da ga zapataju.
Na drugom kraju pjace, u prizemlju zgrade br. 491 nalazio se čuveni bife Burenac. Iako se mnogo vlasnika bifea promijenilo tokom godina, ime prvog vlasnika se nije mijenjalo, ostao je bife Burenac. Za vrijeme Italije držao ga je neki Korda, a poslije pada Italije držali su ga braća Pamer, Fric, Toni i Adi, sve do 1953. godine kada ga preuzima Ivo Županović iz Konavala, ali ni tada, niko nije govorio, idemo kod Iva Županovića, nego, idemo kod Iva Burenca.
Bife je bio tipična kotorska štacija za bevandure, sa velikim drvenim bankom i onim teškim, neponovljivim mirisom umidece, vina i špjanadure, slična bifeu koji su na Pjaci Škaljarskoj držali Gverovići. ili “Crveni kantunić” na Pjaci od Muzeja Osim bifea Iva Burenca, na pjaci je bila I butiga Gracije Muljanina, pa butige šustera Zapalorta i finomehaničara Vlada Strahinje i frizerski salon Marije Stavrić.
U palati Druško, na prvom katu zgrade sa taracom, obitavao je protojerej Bogoboj Milošević sa ženom Vidom, najuglednija ličnost pjace.
Narodni čovjek, volio je da pojede i popije, a kažu da je volio da baci oko i na lijepe žene. Sve je takve obaveze zapisivao u jedn tanki libar, tako da nikako nije moglo doći do preklapanja ili nedaj Bože škandala.
Poviše prote, na drugom katu živjele su sestre Zanutini, Trifona i Đorđeta, porijeklom Talijanke, koje su se lijepo slagale sa protom, po sistemu sa svakim dobro, sa nikim iskreno, a pravile su opremu za škrinje za funerale.
Pričale su uglavnom kombinacijom talijanskog i našega jezika i bile su strašno kuriozne, sve su znale, naročito ko sa kim ide u škuribandu, a voljele su i dobru kapljicu, doma su spravljale i frambuo, napitak od malina. Nisu imale dlake na jeziku pa ih je jednom, kada su luštre došle doma pitao susjed, da li će moći zaspati, a Trifona mu je kazala, ma zaspaćemo mi odma’ samo ako onaj rufiano od popa nije došao doma luštar.
Najveća atrakcija pjace do šezdesetih godina svakako je bio Frano Stipković, zvani Treštela, kotorski oriđinal i prevarant, o kojem je puno pisao naš pokojni Duško Konte. Frano je bio sa Korčule, a kada se doselio u Kotor, oženio se sa Marijom Ivanović – kontešom sa kojom je imao dvoje djece Mariju i Ivicu, ili kako ih je on zvao Ivicu i Maricu.
Frano nikada nije rabotao ni u kakvom poduzeću, ni državnom ni privatnom, radio je kao slobodni “umjetnik”, kao meštar za sve i svašta, a bio je poznat po svojim trikovima sa kartama i sitnim prevarama na kotorskoj pjaci, Markatu.
Znao je gotovo svakoga da prevari, ali su jednom i njemu Kotorani doskočili. Negdje poslije završetka II. svjetskog rata, 24. decembra uveče, pred katolički Božić, grupa kotorskih muzičara išla je ulicama grada i tiho pjevala i svirala, a to su radili i za pravoslavni božić, mađusobna vjerska tolerancija je bila izuzetna.
Ivo Begu, Tripo Đurašević, Dušan Čelanović i Sveto Vujošević pjevali su na pjaci Sv. Luke kada se pojavio Frano, tako luštar da se jedva držao na nogama. Uvjek spremni na škerce, odmah su uhvatili Frana u đir.
Znaš li ti Frano da je na snazi koprifogo i da je izdata naredba, ako se ko uvati poslije osam ura, mora odmah da se strijelja. Kako je već devet ura, a mi smo patrola. odmah stani uza zid i kaži zadnju želju reče mu Ivo Begu.
Frano koji se više bojao Marije nego strijeljanja reče, molim vas, samo nemojte reći Mariji da sam bio luštar, jer bi me ubila. Uperiše oni klarinet, dvije gitare i tamburicu u Frana te Tripo dade komandu, pali, pa svi krenu iz svega glasa sa pjesmom “Ćiribiribela Mare moja”.
Frano se od straha i od vina samo skljokao niza zid, čuli su ga kako kaže, evo vam ga na, niste me pogodili, a kako pucate nije mi uopšte jasno kako ste dobili rat.
Pjaca je bila i raj za mulariju, tu se igrao fudbal sa onom malom gumenom loptom Borovo i sve one dječije igre iz naše mladosti. Znao se red kad se moglo igrati, a da se poštiva red u gradu brinuo se gradski policiot Marko zvani Čopo, jer nije imao jednu ruku i baš nije volio da ga tako zovu. Djeca su se bojala od njega, pa mu je jednom, kada je uhvatio sa loptom, mala Keka Nakić zbunjena od straha rekla, dondo Čopo, nisam ja igrala.
Danas na Pjaci od mlijeka, kao ni na ostalim kotorskim pjacama, nema više mularije, odavno nema u gradu nikoga od onih koji su mogli da prenesu slijedećoj generaciji onu našu lijepu kotorsku tradiciju. Sjećajući se svega ovoga, sa tugom mislim o tome koliko je strašno da je, gotovo u jednom trenu, tog davnog aprila 1979. godine, sav taj kulturan, tolerantan, duhovit, škercozan, brontuljav i ćakulozan Kotor nestao i da se, nebrigom onih koji su ga tada vodili, više nikada nije vratio. Zacijelili su oni gradu rane, ali su mu uzeli dušu.
Da ne zaboravim ni Kotorane sa pjace. Tih šezdesetih godina na pjaci su obitavali: u zgradi br. 479, na samom ulasku na pjacu, sa desne strane, Tomo Seferović sa sinom Nebojšom i kćerkom, u zgradi br. 479, na prvom katu Pero Bukilica sa ženom Gospavom, sinom Vladom i kćerkom Nadom, na drugom katu, sestre Papanice sa bratom Božom. U zgradi br. 485, obitavao je Vlado Vujošević, brijač, sa ženom Rosom, u zgradi br. 475, na prvom katu obitavali su Punošević Vaso i Velika, na drugom katu Silvio i Bose Kerndl, sa dva sina Zvonkom i Brankom, a na trećem katu Leso i Mare Marinić, sa sinom Đokom i kćerkom Rankom, kasnije su tu obitavali Gašleri, Frano, Slavica, Slavka, Zdravka, Jure…
U zgradi 480, obitavali su Latinac Luka i Marica, djed i baba od Kruna Subotića i obitelj Branka Paljušića, u zgradi 474, Milo Leoni sa kćerkom Majom, zatim Suljo Čeliković sa kćerkom Zlatom i na drgom katu učiteljica Leca Radović sa tri sina, Batom velikim, Batom malim i Siketom. Oni su se kasnije preselili na Pjacu od rive. U zgradi br. 473 obitavali su Nada Sabolek i Đuro, kao i Limili Ivanović sa majkom Tonkom i bratom Jovicom. U zgradi br. 481, obitavala je profesorica Vida Matjan sa svojom obitelji, a kasnije je tu prešao Leso Marinić. U zgradi br. 482, obitavali su, Dragan i Maja Krivokapić, Ratko Nakić sa kćerkama Ljiljom i Kekom i Blažo i Berta Marković sa sinom Zoranom i kćerkom Oliverom, a u zgradi br. 491, obitavali su Blago i Anđelija Radović sa sinovima, Neđeljkom, Predragom i Nikšom. U zgradi br. 483, obitavao je protojerej Bogoboj Milošević sa ženom Vidom, zatim sestre Zanutini, Trifona i Đorđeta, obitelj Jovanović, Spasoje i Lina sa sinovima Jovicom i kćerkom Vesnom i na drugom katu, obitavale su Tanja i Anka Dončić. U zgradi br. 484, obitavao je policajac Đoko Vujošević sa ženom Dragom, sinom Vojom i kćerkom Vjerom, kasnije je tu prešla Tanja Dončić i milicajac Ljubo Marković sa ženom Senkom, sinom Veskom i kćerkom Vesnom. U zgradi br. 485, obitavao je policajac Milutin Božović sa ženom Ljubicom i sinovima Mijom i Miloradom, a na drugom katu čuvena Zlata sa svojim mačkama.
Sve u svemu, na pjaci je tih šezdesetih godina živjelo oko stotinak žitelja Kotora, a danas ih nema ni desetak. Doduše, nema ni pjace jer je potpuno pokrivena suncobranima, stolovima i stolicama, što možda najbolje odslikava trenutnu situaciju u Kotoru u kojoj turizam upravlja gradom, a ne grad turizmom.