Ivan Ćelić: KAKO SE PANDEMIJA SMIRUJE, TKO SMO SADA?
Pandemija COVID-19 sve nas je promijenila. Iako počinjemo izlaziti iz ove noćne more, mnogi od nas i dalje nisu u kontaktu s članovima obitelji i starim prijateljima
Pandemija COVID-19 sve nas je promijenila. Iako počinjemo izlaziti iz ove noćne more, mnogi od nas i dalje nisu u kontaktu s članovima obitelji i starim prijateljima.
Većina nas je protekle godine provela više vremena u svojim domovima, tražeći nešto za gledanje na televiziji, gledajući kroz prozor je li se nebo promijenilo ili čitajući knjigu ili članak samo kako bismo doznali da nam raspon pozornosti nije pouzdan kao nekada.
Provođenje toliko vremena kod kuće često je izgledalo kao boravak u samici. U okrutnom obratu sudbine, suprotno je jednako izazovno: biti naguran u ograničeni prostor s previše članova obitelji može iskušavati strpljenje svih zainteresiranih strana. Sukob je neizbježan u takvim situacijama, a mogu izbiti i fizičke i emocionalne prepirke.
Veličina struka je možda porasla zbog učestalosti otvaranja hladnjaka i ormara za piće. Brada je mogla narasti jer nema puno potrebe za brijanjem. Također smo svjesni tjeskobe i depresije koja nam se uvlači u svijest. Zapravo, od kolovoza do veljače, ova su se dva stanja povećala do razine otrežnjenja: dvoje od pet odraslih zadovoljava kriterije za depresiju ili anksioznost.
Pojam da nam je vrijeme gospodar ima dugu povijest u našem diskursu. No tijekom pandemije fraza je dobila novo značenje. Oni iz područja mentalnog zdravlja, naravno, uvijek su stavljali naglasak na vrijeme. Doista, naše dane tradicionalno strukturiraju otkucaji sata. Ali sada se čini da je vrijeme otišlo na odmor. Kad bacimo pogled na djedov sat, čini se da je zastao. Čini se da je i sam Bog Vremena na neki način postao hirovit. Zapravo nam je teško razlikovati utorak i subotu. Čini se da su se stvarnost i istina promijenili.
Joj, pa nismo svi postali dementni. Neuroznanost nas uči da postoje izvršne funkcije poput fokusiranja, planiranja i apstraktnog mišljenja koje su oslabljene pod utjecajem stresa. Prefrontalni korteks više ili manje nije u funkciji, pa se i pacijenti i liječnici mogu osjećati tromo i sumnjati u svoje obrazloženje usred psihoterapeutske sesije.
Možda je vrijeme da preispitamo tko smo sada. Zadatak je težak jer ne možemo o sebi najbolje suditi. Štoviše, nismo svi isti. Učinak pandemije razlikuje se od osobe do osobe. Nekima se sviđa mir i tišina čitanja knjige ili gledanja pete sezone dijelova Netflixove serije dok sati klize. Drugi se gnušaju zbog činjenice da će ostati kod kuće. Neki vole slobodu da nemaju nikakvih društvenih obveza i nijedne otmjene večere zbog koje bi bili nepotrebno zabrinuti. Mnogi čeznu za vremenom provedenim s unucima, dok su drugi zahvalni na miru i tišini.
Jedno je sigurno: Nećemo se ‘vraćati u normalu’. Kao što naslov ovog teksta implicira, u ovom trenutku nismo sigurni tko smo. ‘Normalno’ mora biti redefinirano. Nitko od nas ne zna kako će se sve to riješiti. Mislim da je, ipak, pošteno reći da možemo pretpostaviti da to nikada neće biti potpuno isto. Prijelaz na virtualne sastanke bio je nužan. Jeftiniji su, prikladniji i sigurniji, a video možete isključiti ako vam se ne sviđa ono što vidite. Međutim, možda gubimo stare poznate razgovore u hodnicima ili večere s prijateljima zbog kojih je ponekad iscrpljujući i neodoljiv profesionalni sastanak bio korisno iskustvo. Vidjeti naše kolege na Zoom ekranu jednostavno nije isto što i čavrljati s njima uz dobar obrok.
U svakom slučaju, što god da smo prošli, nikada neće biti doista ‘gotovo’. Doći će do nekog oblika prijelaza koji će svatko od nas doživjeti drukčije. Neće biti lako generalizirati što se točno događa, ali zdrav razum sugerira da se stvari rijetko vraćaju u prošlost. Možda najbolji odgovor na pitanje ‘Tko smo mi sada?’ je jednostavno: ‘Još nismo sigurni.’
Izvornik: Gabbard GO. As Pandemic Winds Down, Who Are We Now? Psychiatr News. 2021;56(6):7.