Ante Mirić: VELIKA SRBIJA: Gem, set, meč?

Odluka crnogorskog parlamenta izazvala je brojne reakcije, te je, s izuzetkom Srbije, snažno pozdravljena.

Uglavnom po  Šekiju Radončiću (poznatom crnogorskom novinaru i publicisti i autoru nagrađivanih dokumentarnih filmova) – usvajanjem Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici i izglasavanjem smjene negatoru tog genocida, ministru Leposaviću, ostvaren je “pravi trijumf antifašističke, građanske i multietničke Crne Gore“… “I veliki poraz srpsko-crnogorskih četnika. Ujedno, to je pravi debakl velikosrpske politike u Crnoj Gori, čiji viđeni predstavnici, kao što vidimo, od kolovoških izbora orgijaju po Crnoj Gori. Dileme nema: Čiča Draža Mihajlović je, nakon Tita, sada poražen i od Mila“, kazao je Radončić.

“One su i uvertira u prijevremene parlamentarne crnogorske izbore koji će se, po svemu sudeći, održati za nekoliko mjeseci, na kojima će definitivno biti poražena velikosrpska politika krvi i tla u Crnoj Gori, forsirana iz Beograda i Moskve“, zaključio je Radončić.

Nadalje, …ipak do tada nas čeka – 22. lipnja sjednica Skupštine Republike Srbije na kojoj će se „detaljno i temeljito“, prema riječima predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića govoriti o dijalogu s Kosovom.

Također do tada će se već zahuktati poticanje Cipra, Grčke, Rumunjske, Španjolske i Slovačke od strane vodećih država Zapada da priznaju Kosovo, kako bi ono moglo biti primljeno u NATO.

I kao zadnje, i ujedno najvažnije glede karaktera rata na području bivše SFRJ, dana 30. lipnja bit će izrečena presuda u ponovljenom postupku protiv bivših čelnika srpskog SDB-a Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, koji su optuženi za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima od 1991. do 1995. godine.

(Zanimljivo je da će presuda biti objavljena dva dana nakon Srbima mitskog Vidovdana, dakle, dana na kojem se odvila bitka na Kosovu s Osmanlijama 1389., dana na kojem je 1914. počinjen Sarajevski atentat na austrijskog prijestolonasljednika princa Franju Ferdinanda, te dana – 28. lipnja 1989. na kojem je Slobodan Milošević održao govor na Gazimestanu, na Kosovu, kojim je najavio krvave pohode njegove zemlje koji će uslijediti 90.-tih godina prošlog stoljeća.)

Naime, Stanišić i Simatović, tadašnji čelnici srbijanske Službe državne sigurnosti (SDB), optuženi su za progon, ubojstva, prisilno premještanje i deportaciju Hrvata i Bošnjaka od 1991. do 1995. godine, na područjima Republike Hrvatske  i BiH.

Konkretnije podsjećamo, Stanišića, kao bivšeg načelnika SDB-a Srbije, te Simatovića, koji je bio glavni operativac, četiri točke optužnice terete za zločine protiv čovječnosti, a jedna za kršenje zakona i običaja ratovanja.

Dakle, Tužiteljstvo je u završnim riječima na haškom suđenju 14. travnja ove godine (2021.) za Stanišića i Simatovića zatražilo doživotni zatvor, a obrana potvrdu oslobađajuće presude iz 2013. godine. (Sud je Stanišića i Simatovića u svibnju 2013. oslobodio krivnje, a Žalbeno vijeće je u prosincu 2015. poništilo prvostupanjsku presudu i naložilo novo suđenje.)

U tom je smislu na ponovljenom suđenju tužitelj Douglas Stringer ocijenio da su i u tom postupku dokazane optužbe da su dvojica optuženika sudionici udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio “uspostavljanje teritorija s potpunom srpskom dominacijom“, uz nasilno i trajno protjerivanje nesrpskog (Hrvata i Bošnjaka) stanovništva s velikih područja Hrvatske i BiH.

Zaključno ističemo da je ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću posljednji proces pred haškim sudom, odnosno njegovim rezidualnim mehanizmom, u kojem se utvrđuje jesu li dužnosnici Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, bili odgovorni za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH, odnosno za agresiju na RH i BiH.