Kukujevci u Srijemu: Rok za iseljenje od 48 sati
Milan Cindrić je jedan od nekadašnjih mještana Kukujevaca, najzapadnijeg naselja u Srijemu nekada naseljenim većinskim hrvatskim stanovništvom, koji je poput svojih sunarodnjaka prisilno morao napustiti svoje selo ratnih devedesetih godina. Sa sjetom se danas prisjeća svog djetinjstva provedenog u Srijemu, a s gorčinom i tugom na dane kada je morao napustiti svoj rodni kraj i utočište pronaći u Hrvatskoj.
Milan Cindrić je jedan od nekadašnjih mještana Kukujevaca, najzapadnijeg naselja u Srijemu nekada naseljenim većinskim hrvatskim stanovništvom, koji je poput svojih sunarodnjaka prisilno morao napustiti svoje selo ratnih devedesetih godina. Sa sjetom se danas prisjeća svog djetinjstva provedenog u Srijemu, a s gorčinom i tugom na dane kada je morao napustiti svoj rodni kraj i utočište pronaći u Hrvatskoj.
Tamna mrlja u sjećanju
Cindrić je s obitelji živio u Kukujevcima sve do 18. studenog 1991. godine, kada je bio prisiljen napustiti svoje selo. Danas živi kod Virovitice.
»Rođen sam u Kukujevcima 1964. godine. Nakon osnovne škole, upisujem srednju ekonomsku u Šidu. Radio sam više od sedam godina kao skladištar u kooperaciji Kukujevci. Kao i svi ostali koji su morali napustiti svoje mjesto, iz rodnog zavičaja nosim lijepe uspomene: puno prijatelja, školskih kolega, ljubavi prema selu. Volio sam nogomet i naš nogometni klub. Bio sam vatrogasac i sa zadovoljstvom sam pratio nastupe KUD-a Vatroslav Lisinski iz sela. Uživao sam i u ljepotama Fruške gore gdje je tata imao vinograd i zasade voća. Kao i svi ostali na selu, radili smo zemlju, a ja sam bio i zaposlen. Nakon četiri godina gradnje, 1991. napravio sam kuću i tri mjeseca prije protjerivanja u nju se i uselio«, priča Cindrić.
Svoj rodni kraj pamti po mnogim lijepim stvarima.
»Ali, nažalost, studeni 1991. godine kada sam pretučen i protjeran, ostat će jedina tamna mrlja iz mog života u selu. Nakon strašnog zlostavljanja dobio sam rok od 48 sati da se iselim ili ću biti likvidiran. Rečeno mi je ako odem, ostavit će roditelje i braću da žive u miru. Pod tom prijetnjom sam otišao, da bih ih spasio«, kaže Cindrić.
Svijest o tragediji
U projektu Nepodobni građani, koji je realizirao Vojvođanski građanski centar, Milan Cindrić je svjedočio o svojim iskustvima, točnije o protjerivanju iz Kukujevaca. »Iskreno priznanje svima koji su radili na tom projektu, ali moramo biti svjesni da će proći još vremena da se shvati u cijelosti tragedija Hrvata u Srijemu. Tek ta nova svijest o tragediji će biti preduvjet da se to više ne ponovi«, ističe Cindrić.
Razdoblje adaptacije
Preselio se i zamijenio kuću u malom selu kod Virovitice 1992. godine.
»Naravno, i ovaj dio života ostat će u lošem sjećanju. Nerazumijevanje i podozrenje prema nama doseljenicima. Kroz vrijeme, svojim odnosom prema ljudima, i to se promijenilo na bolje. Bilo je teško dobiti posao. Sjećam se da sam imao diplomu iz Šida na kojoj je bio grb s 4 S. Gdje god sam se pojavio s njom, niti jedno poduzeće iz Virovitice me nije htjelo primiti. Prvi posao sam dobio 1994. godine, a druga dva zaposlenja u poduzećima sa sjedištem u Zagrebu kojima je trebao stručan, a ne podoban djelatnik«, ističe naš sugovornik.
Kako dalje navodi, trebalo je proći puno vremena da se ohrabri i ponovo posjeti svoj rodni kraj iako, kako kaže, nikada ništa loše nije napravio ni u Srbiji niti u Hrvatskoj. Kukujevce je ponovo posjetio tek 2000. godine.
Obnova crkve kao nagrada za patnje
Godinama je Cindrić aktivni član Zavičajne kulturne udruge Kukujevci. Također, jedan je od inicijatora obnove zavjetne kapele Gospe u polju u kukujevačkom ataru i jedan je od donatora kupole sa zlatnim križem koja je nedavno postavljena na župnu crkvu Presvetog Trojstva u Kukujevcima.
»U udruzi smo se organizirali najprije pomoći doseljenicima oko ishodovanja domovnice, pomoći oko ugovora o zamjeni imovine, a kasnije organiziranjem redovitih okupljanja Kukujevčana s ciljem čuvanja vlastitih običaja, kulture i jačanja veze s rodnom grudom. Crkva Presvetog Trojstva je naša duša i srce. Tako i meni. Ona je moje dostojanstvo, moja pripadnost katoličkoj vjeri. Vjerujem, isto tako i ostalim Kukujevčanima. Nikada, ali nikada, nećemo zaboraviti 2010. godinu i skup Kukujevčana u Suhopolju kod Virovitice.
Tada se okupilo oko 400 Kukujevčana. Tada je župnik Nikica Bošnjaković prvi puta iznio ideju o obnovi naše crkve. Taj trenutak kada nam je na video zidu prikazao zapušteno i devastirano stanje crkve, te predstavio što je do tada napravio s obnovama crkava po drugim selima, ostao nam je svima u sjećanju. Prvo je zavladao muk, oduševljenje i suze radosnice na stotinama lica Kukujevčana. Ta informacija župnika o obnovi crkve je bio melem na sve naše rane, na sva poniženja devedesetih, na progone koje smo prošli i najvažnije SVJETLO, NADA s neba Trojedinog Boga koji nam je poslao ovakvog župnika. Taj veliki dan: podizanje krovišta zvonika s novim križem, koji je popraćen izravnim snimanjem je vrhunac naših nadanja i stremljenja, koji je 30 godina nakon raseljavanja izazvao neviđene emocije i suze radosnice što nas je Svemogući Bog nagradio za sve patnje koje smo podnijeli. Mi Kukujevčani smo tu da pomognemo našem župniku Bošnjakoviću koliko možemo«, navodi on, dodajući da nažalost osobno među malobrojnim Kukujevčanima koji su ostali nema nikog od rodbine, jer su svi protjerani, ali da s prijateljima ima kontakte te da se redovito viđaju tri do četiri puta godišnje, kada ode u Kukujevce.
Danas, nakon trideset godina od iseljenja Hrvata iz Kukujevaca, Cindrić kaže i poručuje:
»Volio bih da se ovo nikada nije dogodilo, ali nažalost jeste. Teška srca se čovjek prisjeća ove tragedije i progona 98 posto Hrvata iz Kukujevaca. Znam da je Hrvatima koji su ostali tamo živjeti, teško. Ali, hvala im. Oni su svjetlo na kukujevačkom tlu. Neka ih dragi Bog blagoslivlja, a mi Kukujevčani iz Hrvatske koji smo ih podupirali do sad, kao i župnika Bošnjakovića, podupirat ćemo ih i u budućnosti koliko god budemo mogli i koliko nam svemogući Bog da zdravlja«, završava svoju priču Milan Cindrić.
S. D.