Tanja Belobrajdić: U JNA džipu gospodski kroz mrtvi grad Vukovar
Dajem si pravo napisati ovaj tekst iz više razloga. Rođena sam Vukovarka, braniteljica sam koja je izašla u proboju, vratila sam se u integrirani Grad među prvima, živim u Vukovaru. Dajem si za pravo komentirati temu jer godinama tijekom cijele godine pišem o Vukovaru
Dajem si pravo napisati ovaj tekst iz više razloga. Rođena sam Vukovarka, braniteljica sam koja je izašla u proboju, vratila sam se u integrirani Grad među prvima, živim u Vukovaru. Dajem si za pravo komentirati temu jer godinama tijekom cijele godine pišem o Vukovaru.
Ne samo u studenom, ne samo bolne i teške teme. Pišem o lijepim stvarima, uspjesima Vukovaraca, osobito mladih, različitim događanjima. Ovaj tekst namijenjen je prvenstveno onima koji pravdajući ‘jebendisanje’ po Vukovaru komentiraju kako Dežulovićev otužni, uvrjedljivi i politikantski pamflet, trozubi do bezubi ne mogu razumjeti jer za to treba imati viši kvocijent inteligencije kako bi “dobacili” što je pisac htio reći.
Pa ipak, za razliku od “intelektualaca”, glupani kontaju kako je Dežulović samo jedan u nizu autora iz iste kuhinje poznatog modusa operandi, koji dan za danom bambaju po istoj temi. Nije ona odlazak stanovnika, nije ekonomija Vukovara, niti su to sredstva uložena u obnovu i razvoj grada. Tema su isključivo Rade Šerbedžija i “osjetljive tematske manifestacije” zbog kojih mu je koncert otkazan.
Ne ulazeći u Šerbedžijin lik i djelo, sve što se o toj, do sad već isprostituiranoj priči moglo reći, moglo se reći isti dan. Dobro, i sutradan. Ali poznati samopromotori koji parazitiraju na ovakvim temama i doprinose podjelama, vulgarnim, uvredljivim tekstovima kreću u napad na te iste “tematske manifestacije”, praveći od Šerbedžije žrtvu, a od onih koji osjećaju i misle drugačije, primitivce, koji njima koji bi željeli živjeti “normalno”, pod noge, umjesto klipova, bacaju vreće s kostima.
Sva ona umatanja na kraju balade i pojašnjenja što je Dežulović mislio kada je kazao, prazna su priča. Osobito su urnebesna objašnjenja kako on, zapravo, “radi u korist Vukovara”. Kako je on bio u studenom ’91. u mrtvom gradu, pa zna. A mi ne znamo, čekali smo da nam eto, on to ispriča.
Borisa Dežulovića nerado komentiram iako između nas postoje neke poveznice. Na primjer, oboje smo u bili u Vukovaru u tragičnom mjesecu studenom 1991. godine. Međutim, dok sam ja, u odori ZNG-a, kroz njive, kukuruzna i minska polja spašavala glavu do Vinkovaca u koje sam dospjela otpalih noktiju na nogama, on se gospodski uvezao u grad, u džipu JNA, s onima od kojih sam ja bježala.
I ima on i dobro objašnjenje kako se uvezao, kako je dobio dozvolu i pratnju, pa je tih dana, kad je krv onih koji su branili grad tekla potocima, a neki tamo hrvatski novinari mučki pobijeni i bačeni u jamu, “dva sata pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želi vidjeti mrtvi grad”. Onaj užas, zasigurno užas, koji je nesumnjivo vidio u nekoliko sati boravka u Vukovaru i koji ga je nesumnjivo potresao, nije ni približan užasu koji su Vukovarci i oni koji su tih tragičnih dana pokušali pomoći Vukovaru, doživljavali mjesecima. Ni približan užasu koji su oni doživjeli nakon sloma obrane grada, a kojeg su im priuštili, eto takvi, koji su njega dovezli i čuvali ga od sebi sličnih. Osobito, ni približan užasu onih koji su van grada strahovali i čekali vijesti o svojim najmilijima.
Međutim, ovaj tekst ne treba obrazlagati onima kojima je jasno što je Dežulović mislio, niti će one druge uvjeriti u suprotno. Ovim tekstom želim reći dvije stvari.
Prvo, istina, nismo metropola. I prije ’91, ako se htio žešći izlazak, odlazilo se u Osijek, Zagreb, često i u Novi Sad. Ali Vukovar je i danas prepun događanja. Koristim svaku prigodu kako bih rekla da se u Vukovaru, osim tzv. ratnog turizma i obilaska mjesta tužnih i teških sjećanja, itekako ima što vidjeti: Čudesni Vodotoranj, predivni Gradski muzej u obnovljenom dvorcu Eltz, rodna kuća Lavoslava Ružičke, fenomenalni Muzej vučedolske kulture, povijesna barokna jezgra grada, Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova, kapela sv. Paraskeve (Petke) na Dobroj vodi, park šuma Adica… Znate li da je vukovarska je crkva s 58 metara dužine treća najveća crkva u Hrvatskoj, iza zagrebačke i đakovačke katedrale?
Tijekom godine organiziraju se brojna događanja – predstave u Hrvatskom domu u okviru kojega djeluje kazališna družina Scena Martin, Vukovar film festival, Festival glumca, Vukovarsko lutkarsko proljeće, Projekt “SVI ZAJEDNO HRVATSKO NAJ” osmišljen kao jedinstvena kulturno-turistička manifestacija koja povezuje medije, kulturu i turizam. Tijekom održavanja Festivala posjetitelji, šetnjom po Vukovaru, imaju mogućnost upoznati se s manifestacijama koje se tijekom godine održavaju u različitim dijelovima Hrvatske, kušati autohtona hrvatska jela i uživati u ponudi najboljih hrvatskih vina. Osim toga posjetitelji će uživati u koncertima, kreativnim radionicama, izložbama i nastupima uličnih glazbenika i performera, klapa, tamburaša i KUD-ova i plesnih skupina, pa Međunarodni dan Dunava i Vukovar art festival itd.
Kroz Vukovar prolazi i Ruta Srijem – kružna ruta koja povezuje južno područje Vukovarsko-srijemske županije sa sjeveroistočnim dijelom, a nadovezuje se na postojeću međunarodnu Dunavsku biciklističku rutu koja je dio puta EuroVelo 6. Ako nemate vlastiti bicikl, ne brinite… Na dvije lokacije u gradu omogućen je najam putem sustava javnih bicikala Next. Vukovarci i njihovi gosti mogu na kupanje na riječni otok, na Vukovarsku adu, zaštićenu kao posebni rezervat šumske vegetacije ili na moderni, novoizgrađeni kompleks bazena, šetati u park šumi Adica, obići vinsku cestu ili se brodom voziti Dunavom, pogledati najnoviji film u CineStaru… U Vukovaru su preko ljeta gotovo na tjednoj bazi koncerti, u prosincu se organiziraju Adventske svečanosti… Toliko toga za one koji žele doći, vidjeti, proživjeti…
S druge strane, to sam već više puta naglasila, veliki problem koji danas muči Vukovar, isti je onaj koji muči i druge gradove u Hrvatskoj, poput Pakraca, Siska, Slavonskoga Broda itd., a to je nezaposlenost i odlazak mladih, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Po tome nismo izuzetak. Niti su brojni gradovi i mjesta po tome drugačiji od nas.
Nad gradom kao avet lebdi teret neprocesuiranih ratnih zločina i zločinaca te činjenica da se još uvijek ne zna sudbina i mjesto stradavanja i pokapanja svih nestalih. I da, boli, beskrajno boli i zaborav. Boli uvijek, ali ovih dana najjače. Pa ipak, iako poštujemo žrtvu, volimo i cijenimo život. Žrtva nas je tome naučila. Dođite u divni Vukovar, ne samo u studenom i uvjerite se. Stoji Grad. I živi, unatoč i usprkos, piše Tanja Belobrajdić.