Čudo sunca u Fatimi

Tisuće pojedinaca okupilo se u blizini Fatime u Portugalu kako bi svjedočili Gospinom ukazanju. Ono što su vidjeli bilo je u to vrijeme naširoko izvještavano i postalo je poznato kao „Čudo sunca”.

Prema različitim izvorima, dr. Gonçalo de Almeida Garrett, profesor prirodnih znanosti na Sveučilištu Coimbra, bio je tamo te se kasnije prisjetio što se dogodilo. Dr. Garrett objašnjava u svom izvještaju da se u početku nije dogodilo ništa izvanredno.

„Gledao sam mjesto ukazanja u spokojnom, iako hladnom, iščekivanju da će se nešto dogoditi, i sa sve manjom znatiželjom jer je prošlo mnogo vremena, a da ništa nije pobudilo moju pozornost. Tada sam začuo povik tisuća glasova i vidio kako je mnoštvo odjednom okrenulo leđa i ramena od točke prema kojoj je do tada usmjeravalo svoju pozornost i okrenulo se pogledati nebo na suprotnoj strani.”

Ono što se potom dogodilo prkosilo je svim znanstvenim obrazloženjima.

„Mora da je bilo skoro dva sata po našem vremenu, a oko podneva po suncu. Sunce je nekoliko trenutaka prije probilo debeli sloj oblaka koji ga je sakrio i zasjalo je jasno i intenzivno. Skrenuo sam pogled tamo gdje su bili usmjereni svi drugi pogledi. Vidio sam ga kao disk s jasno izrezanim rubom – bilo je blistavo i sjajno, ali nije štetilo očima. Ne slažem se s usporedbom koja je napravljena u Fátimi – usporedbom zagasito srebrnog diska. Bila je jasnija, bogatija, svjetlija boja, bisernoga sjaja. Ni najmanje nije nalikovalo na mjesec u vedroj noći jer se vidjelo i osjetilo da je to živo tijelo. Nije bilo ni sferično poput mjeseca, niti je imalo istu boju, ton ili sjenu. Izgledalo je kao ostakljeni kotač od sedefa. Nije se to moglo pomiješati sa suncem viđenim kroz maglu (koje u to vrijeme nije bilo) jer nije bilo neprozirno, raspršeno ili zastrto. Ono je u Fatimi davalo svjetlost i toplinu te je izgledalo jasno s dobro definiranim rubom.”

U početku mu nije bilo jasno što se događa i pokušao se okrenuti.

„Tijekom solarnog fenomena koji sam upravo detaljno opisao, došlo je do promjena boje u atmosferi. Gledajući u sunce, primijetio sam da se sve okolo smračilo. Najprije sam pogledao najbliže objekte, a zatim proširio pogled dalje do horizonta. Vidio sam sve u boji ametista. Predmeti oko mene, nebo i atmosfera bili su iste boje. Hrast u blizini bacao je sjenu ove boje na tlo.

U strahu da imam oštećenje mrežnice oka, što je bilo nevjerojatno objašnjenje jer se u tom slučaju ne vide stvari ljubičaste boje, okrenuo sam se i zatvorio oči, držeći ruke ispred njih da presretnem svjetlost. Još uvijek okrenut leđima, otvorio sam oči i vidio da je krajolik iste ljubičaste boje kao prije.”

Na kraju, dr. Garrett je potvrdio da je pri zdravoj pameti i da ne pati od halucinacije.

„A zapravo se sve – i blizu i daleko – promijenilo, poprimilo boju staroga žutog damasta. Ljudi su izgledali kao da boluju od žutice, a i moja ruka je bila iste takve boje. Sve pojave koje sam opisao promatrao sam u mirnom i spokojnom stanju duha, bez ikakvih emocionalnih smetnji. Na drugima je da ih protumače i objasne.”