Zelena nedjelja
Pavlo G. Tičina (1891–1967) – ukrajinski lirik, najveći poslije Ševčenka. Pjesnik sunčanih klarineta
Plavet mi je dušu obavila…
Plavet mi je dušu obavila,
duša moja o suncu je snila,
duša krotka primi pričest svetu –
dobar dan ja rekao sam svijetu!
Potok gajem kao traka teče.
Na cvijetu leptirić poput svijeće.
Lelujaju i cvjetaju polja –
dobar dan ti, Ukrajino moja!
1907.
Na stijenama strmim…
Na stijenama strmim
orlovi, oblaci,
nad širokim morem
plavetnoga sjaja –
hej,
tamo su
procvale oluje!
Procvale oluje…
Iz dola se k nebu
podigoše ruke:
O, dajte, oluje
pljusak plavetnila!
Odmah su
dolje
pale kapi krvi!
Pale kapi krvi…
Na zemlji, po travi,
srebrno-zelenoj,
na žito u zlatu
u skladnome klasu –
hej,
tamo,
tamo huči huka!
Tamo huči huka…
Netko zorom gori,
klečeći se klanja:
Daj nam, zemljo, buke,
buke – i ludila!
Noć.
Plač.
Smrt šiba kosom!
Smrt šiba kosom…
kolovoz 1917.
Ne Zeus, ne Pan, ne Golub-Duh…
Ne Zeus, ne Pan, ne Golub-Duh –
tek Sunčani Klarineti.
Plešem u ritmu, nosi me sluh,
besmrtni svi su – planeti.
Ja bjeh – ne Ja. Tek mašta, san.
Odasvud – čuješ zvuke,
i tvorac hiton mrgodan,
i blagovjesne ruke.
Ja budim se – i već sam Ti;
a nada mnom i poda mnom
svjetovi plamte rasuti,
brzaju rijekom glazbenom.
Proljetni oživi me pjev:
u akordu svi su planeti
oduvijek znam – Ti nisi Gnjev –
tek Sunčani Klarineti.
1918.
I Bjeli, i Blok, i Jesenjin, i Kljujev…
I Bjeli, i Blok, i Jesenjin, i Kljujev:
Rusijo, Rusijo, Rusijo moja!
… Stoji već stoput rastrgan Kijev
i dvjesto puta rastrgan i ja.
Tamo je – sunce! Već pjevaju: Mesija!
Magle, doline, puti trnoviti…
Dat će i Ukrajina svojega Mojsija, –
to ne može biti!
To ne može biti, o, čujem i znam.
Kroz grohot i buru, kroz grom buna vičem
iz petnih žila u stepu ja sam –
ustani, pjesniče!
Crnica se diže i gleda nas u oči
i iskrivi lice u krvavi smijeh.
Pjesniče, ljubiti svoj dom nije zločin,
nije to grijeh!
1919.
Zelena nedjelja
Iz zlatnih svojih dvora
izišla Sveta Nedjelja.
Tiho. Tužno.
Ništa ne leti, ne pjeva.
– Pošalji, o, Bože, ptičice u svijet!
Makar i bez glasa – bar da kukaju.
I Bog posla kukavicu.
na vijeke
pij muziku
muku
slučajni ovoga vijeka
utopljeniče –
Tužno.
Zelena nedjelja.
1920.
S ukrajinskoga prevela
Dubravka Dorotić Sesar