Prsten… i ne nosim više…

prijatelju... koji je samo htjeo biti 'Heroj ulice'

0

Sanjam 
ruke tvog oca… slikara
duge jeseni u samostanu
Sanjam
kako mi miluješ lice
umiruješ aritmiju srca
Sanjam…
kako si nekada znala prozepsti
u trošnom sestrinom kaputu
i nije te bilo sram…
Nepopunjene rubrike u indeksu
propušteni ispitni rokovi… kašnjenja…
nedolasci na fakultet… kasne noćne svirke
po clubovima,
ishlapjeli miris slatkasta amara…
prazni džepovi
na kraju mjeseca za kiriju gazdi…
… ah…
srest’ ćemo se negdje
na tržnici, kiosku, tramvajskoj stanici…
nekom godinama neočišćenom zagrebačkom parku…
… srest’ ćemo se… na nekoj jutarnjoj kavi
poslije nedjeljne mise… uskom gradskom haustoru…
… ako budeš imala snage… podigni glavu,
natjeraj se reći onako k’o nekom nervoznom radniku u prvu smjenu:
… gori li cijelu noć svjetlo nad licem tek rođena djeteta
muče li ga nesanice… prvi zubi…
… i nevoljko, i uobraženo… i naduto…
samo mi reci –
svira li još ona Mozartova melodija
u plišu srebrna mjeseca…
Opijen slabošću preostalih časa
u sjenama iznajmljene garsonijere
crna ljepotica gitara
ćuti danima prepuštena trncima
mojih
boli…
Napuštena
od ljubljenih očiju
žene –
koju i sada volim…

 

Zagreb, 2012.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.