Sv. Bernardin Sijenski: Snagom Imena Isusova

Prisjećam se ovih dana svoga hodočašća talijanskim svetištima. U svakome od njih bilo je prilično živo. Hodočasnici ali i brojni turisti s fotoaparatima u ruci bili su živo svjedočanstvo pobožnosti i poštovanja prema svetačkim likovima u čiju čast su podignute crkve. Međutim, kada sam posjetio grad L’Aquila, uz svu milosnu radost zbog dolaska ondje, istovremeno sam bio i žalostan stojeći pokraj groba velikoga franjevačkog sveca – sv. Bernardina Sijenskog. Ogromna bazilika sa svečevim grobom činila mi se nekako pustom i zanemarenom. Kroz glavu mi je prošla misao: Je li moguće da je zamrlo sjećanje na sveca čije riječi su nekada poput goruće baklje plamtjele u srcima mnogih?

Bernardin je kao dijete ostao siroče te je djetinjstvo proveo u Sijeni, gdje su ga odgojile dvije tetke. Nakon studija književnosti i filozofije pristupio je Franjevačkom redu i nastavio svoje školovanje. Osobnim primjerim zalagao se za observanciju, strogo pridržavanje Pravila sv. Franje bez dodatnih tumačenja. Time je postao vođa toga pokreta.

Međutim, povijest je sv. Bernardina  upamtila ponajprije kao vrsnoga propovjednika. Njegove propovijedi, često organizirane i na prostranim gradskim trgovima, jer crkve bijahu pretijesne da prime sve one koji su htjeli čuti njegovu riječ, bile su oštroumne ali obojene i slikama iz svakodnevnice, tako da ga je dobro razumio priprosti puk. Njegovi prijekori protiv raznih neurednih oblika života, kao nekada ranije govori sv. Ante Padovanskog, bili su poput groma. Osobito se obrušavao na nepoštene trgovce, lihvare, bankare i sve one koji su se bogatili na grbači drugih. Nazivao ih je „zvijerima dugih zubiju što sišu kosti siromaha”. Jedan od njegovih prvih životopisaca, govoreći o čuvenim propovijedima koje je držao sv. Bernardin, piše ovako: „Zemlja, koja je u ono vrijeme bila preplavljena grijesima i porocima, čistila se od tih zala, jer su nakon njegovih propovijedi raskajani grešnici poput mrava hrlili na svetu ispovijed.”

Sljedeća značajna stvar iz njegova života jest širenje pobožnosti Imenu Isusovu. To je razumljivo za fratra koji se vraćao izvorima, tj. autentičnoj pobožnosti sv. Franje koji je u svojoj Oporuci napisao ovako: „Gdje god se na nepriličnim mjestima nađu presveta imena i njegove napisane riječi, pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dolično mjesto.” Neizmjerna zasluga sv. Bernardina leži u tome što je, kao vrsni intelektualac, teološki protumačio ovu pobožnost. Neki crkveni ljudi su se pobunili protiv ove pobožnosti te optužili Bernardina za krivovjerje. Tako su zbog štovanja Imena Isusova protiv njega pokrenuta tri crkvena procesa. Kada su sve optužbe odbačene iz Crkve su mu kasnije nudili tri biskupske stolice. Beskompromisni i hrabri svetac, komu nije bilo do ugleda ni časti, sve ih je odbio! Štovanje Imena Isusova sv. Bernardin je širio na način da je nosio stijeg s monogramom IHS (Isus Krist Spasitelj), a pobožni narod učio da kao zaštitu nosi blagoslovljene drvene pločice i medaljice s ovim natpisom. Njegovi revni učenici sv. Jakov Markijski i sv. Ivan Kapistran širili su kasnije ovu pobožnost propovijedajući u našim krajevima. Odjek njihova, kao i djelovanja drugih pobožnih franjevaca, itekako je vidljiv i danas u našem podneblju: u pozdravu kršćanskoga puka „Faljen Isus”, kao i činjenici da naš svijet sve situacije iz svakodnevnice zna popratiti uzvikom: „U Ime Isusovo!”, ili skraćeno „Misusovo! (sveto i jako)”.

Ovaj svetac, kao što je već spomenuto, bio je velik štovatelj i promicatelj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. O tome svjedoči zanimljiva anegdota iz njegovih studentskih dana. Tijekom posjeta jednoj rođakinji u blizini Sijene zaneseno joj je pripovijedao o predivnoj ženi i najboljoj prijateljici, ne govoreći o kome se radi, koju mora posjetiti po povratku u grad. Znatiželjom tjerana rođakinja, koja ga je skrivajući se pratila na putu kući, dobrano se iznenadila kada je shvatila da je riječ o Djevici Mariji pred čiju zavjetnu sliku u crkvi je pobožni mladić otišao da se pomoli. Ono što je sv. Bernardin u svojim propovijedima i drugim spisima sažeo od ranijih teologa te dodatno produbio svojim promišljanjima o Bezgrešnoj i na nebo uzetoj Djevici, snažno je utjecalo na crkveno učiteljstvo u proglašenju dogme Marijina uznesenja na nebo tijelom i dušom. Nimalo ne čudi da mu je, poradi njegove pobožnosti prema Mariji te velikoga doprinosa u donošenju ove dogme, od Crkve dodijeljen počasni naslov Doctor assumptionis. Kakvu ljubav i beskrajno pouzdanje tijekom cijeloga života je ovaj svetac imao u Djevicu Mariju jasno nam pokazuje primjer iz njegovih studentskih dana. Godine 1400. Italijom je harala pošast kuge. Iz zahvalnosti i ljubavi prema Djevici Mariji koja mu je, po vlastitom svjedočenju, pomogla sačuvati čistoću srca, on se dobrovoljno prijavio u Marijinu bratovštinu te bez ikakva straha njegovao bolesne i umiruće od kuge.