Kultura riječi

Jesu li utihnule riječi ili smo bukom, pričajući zaglušili ovaj svijet? Zaklopljene knjige na policama, vape i tiho nas zovu. Mene, tebe. Sve nas. Čujemo li? Hoćemo li se odazvati? Okosnica svakoga čovjekova čina je Riječ. Riječ se utjelovila, postala dio nas. I zasigurno čujemo i odzvanjaju nam biblijske riječi U početku bijaše Riječ, / I Riječ bijaše kod Boga / i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. / Sve je po njoj postalo / i ništa što je postalo / nije bez nje postalo. / U njoj bijaše Život / i Život bijaše svjetlo ljudima. / I svjetlo svijetli u tami, / i tama ga ne obuze

Autor: Dražen Zetić
0

Ljepša je knjiga negoli ponosna palača,

negoli zapad, gdje grob se do groba niže,

ljepša negoli što je utvrđen dvorac,

negoli spomenik što se u hramu diže.

 

(Napis na papirusu, oko 1600. g. prije Krista)

Jesu li utihnule riječi ili smo bukom, pričajući zaglušili ovaj svijet? Zaklopljene knjige na policama, vape i tiho nas zovu. Mene, tebe. Sve nas. Čujemo li? Hoćemo li se odazvati? Okosnica svakoga čovjekova čina je Riječ. Riječ se utjelovila, postala dio nas. I zasigurno čujemo i odzvanjaju nam biblijske riječi U početku bijaše Riječ, / I Riječ bijaše kod Boga / i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. / Sve je po njoj postalo / i ništa što je postalo / nije bez nje postalo. / U njoj bijaše Život / i Život bijaše svjetlo ljudima. / I svjetlo svijetli u tami, / i tama ga ne obuze. /

Koliko snage, a ujedno i odgovornosti i nade u biblijskim stihovima. Jesmo li izgubili odgovornost prema nama samima pa i prema drugima? Možda se čini kako su riječi izgubile na značenju u današnjem svijetu. Možda.

Ali ona je jedina koja nas razlikuje od svih drugih bića. Kada bi vas netko zaustavio na ulici i postavio pitanje: „Što je to kultura”, biste li znali? Zasigurno da biste, ali sigurno bi nam toliko toga palo na pamet. Etimologija pojma otkriva mnoga značenja: dolazi od glagola colere što znači „njegovati, uzgajati”, ali također i „oplemeniti, poštovati, obožavati i držati svetim”. U najširem smislu kultura označava sveukupno ljudsko kreativno ostvarenje u odnosu na ono što je stvorila priroda. Pojam koji obično označava složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem. Po definiciji E. B. Tylora (Primitivna kultura, 1871), koja se smatra prvom znanstvenom i najširom definicijom, kultura se odnosi na znanje, vjeru, umjetnost, moral, zakone i običaje.

Bogatstvo pisane riječi

Tisućama godina su se sveukupno ljudsko znanje i civilizacijska tekovina prenosili usmenim putem. U vrijeme prije pronalaska pisma, ljudska komunikacija se odvijala usmenim putem i time je bila vezana uz vrijeme i prostor. Životna iskustva prenosila su se usmenom poukom za koju su postojale posebne memorijske tehnike. Da bi prevladali tu ograničenost vremenom i prostorom koja se veže uz usmenu komunikaciju, ljudi su se počeli služiti različitim vizualnim sredstvima, prije svega slikama i znakovima. Tu tvrdnju svakako dokazuje moj mali nećak Noa koji voli pričati i svaku svoju emociju prenosi. Zamislila sam se nad njegovim riječima koji je onako toplo i dječje prilikom razgovora nehotice rekao: „Barbi, riječi bole. Bole.” Ostala sam zapanjena koliko je iskrenosti i dječje mudrosti bilo u njima. Sudjelovala sam u njihovu odrastanju i imala priliku čuti njihova iskrena srca. Još uvijek su mali, a tako veliki.

Nećaku sam otkrivala tajne knjige, njezin svijet. U početku nije mogao svladati slova. Razmišljala sam kako mu to približiti. Govorila sam mu kako i slova imaju život, svoju volju. „Vidiš kako slova plešu, Noa, rade piruetu i smiješe ti se kada ih pravilno napišeš.” Nisam polagala nade, ali je bio oduševljen. Do kraja večeri slova su bila svladana i uživao je. Kada se nepoznati svijet približi i počnu ga osjećati kao svoj vlastiti, počinje igra, igra otkrivanja, igra ljubavi. Budimo poput djece, radoznali i zaigrani, nema dvojbe da će nas knjiga uvući u svoj svijet. Bojimo se biti djeca, ali ona osjećaju samo srcem. U današnjem svijetu upravo nam to nedostaje, osjećajnosti, predanosti. I sigurno će nam ljudi prigovarati trebao bi/trebala bi odrasti, vrijeme je. Svijet ne čeka, lomi. Možda je doista tako, ali bez dječje čarolije, zar ne oduzimamo svijetu ono najljepše, naivnost i iskrenost? Budimo ono što jesmo, sol ove zemlje. Ne prema kriterijima drugih ljudi već po zakonu ljubavi, Isusovih zakona koji nadilaze ovo vrijeme i odzvanjaju u vječnost.

Čitajući, sebi, ali i drugima, prenosimo svjetove u koje smo se stopili. Što nas je spašavalo u ovoj krizi? Umjetnost. Naše male umjetnosti poput sviranja instrumenata, otkrivali smo nove kulinarske recepte, čitanja knjiga… Umjetnost nas uzdiže i dotičemo vlastitim rukama vječnost. Kroz umjetnost izražavamo sebe, najdublje porive duše, osjećaje. I to nas čini ljudima, to nas čini dostojanstvenima. Shvaćamo da nije sve u materijalnome koliko god se uljuljkivali u tu misao. Vidimo i osjećamo to. Smisao je u malim trenutcima, dodirima, umjetnosti. Umjetnost ostaje jedini krik i izričaj čovjekova djelovanja i osjećanja u ovome svijetu. Sada i ubuduće. Je li bitno čitati? Glagol koji implicira jednostavnost radnje, ali je li doista tako? Toliko omiljenu Descartesovu rečenicu Mislimdakle jesam preoblikovat ćemo u Čitamdakle jesam, što je neminovna istina.

Proces samoga čitanja zahtijeva od nas trud, izdvojeno vrijeme, ljubav prema knjizi. Naši oci, naši dragi književnici ostavili su nam u naslijeđe toliko bogatstvo, ono neopipljivo, neprocjenjivo, duhovno. Bogatstvo pisane riječi. Imamo sreću otvoriti korice i putovati svjetovima, nije li upravo to vremenski stroj? Ući u svijet mašte, osjećaja, ljubavi, tuge, fantastike. Divnih li svjetova. Ljudski rod se nije promijenio od biblijskih vremena. Ostali su isti naši ushiti, boli, patnje, samoće, lutanja, život. Umjesto svjetova pruženih na dlanu, izabiremo prah današnjega svijeta. Složit ćete se, lakše je ići putem koji od nas ne traži puno. Ali kada ćemo početi tražiti više od nas samih?! Nisu li naši životi poput knjiga? Naši se životi otvaraju pred drugima, naše stranice ispisujemo sami. Često u govoru koristimo izreku „Čitam te kao knjigu” ili „Ne sudi ljude po koricama, već sadržaju”. Misao koja navodi na razmišljanje. Koja je to knjiga života?

Svakodnevno ispisujemo stranice, trenutke. Sve biva otisnuto, zabilježeno u duši. Biblija – knjiga života toliko govori o nama samima, padovima, bolima, velikim podvizima, ljubavi, vjeri. Svatko od nas se pronalazi u knjizi života, knjizi koja nam daje nadu, vraća dostojanstvo ljudskosti, vraća na pravi put. Nismo jedini koji smo proživjeli život, i prije nas su ljudi živjeli, koje su bile njihove sudbine, nadanja? Zasigurno kao i naša. Svi smo mi raspršeni po zvjezdanom nebu, tajne zvijezda obasjavaju nas. Uronimo u svjetove naših književnika, putujmo kao lastavice nebeskim prostranstvima pjesnika Ivana Kramara, prošećimo skrovitim vrtom Cvijete Zuzorić, Luka Paljetka, otvorimo škrinju Milana Begovića, stopimo se sa sutonom Dubrovnika Ive Vojnovića, zaplovimo u hrvatsku prošlost Mirka Božića, pobratimimo se s ostalima u svijetu Tina Ujevića, ne idimo maleni ispod zvijezda u poeziji Antuna Branka Šimića. Sve se vrti oko nje, knjige. Bježimo, ali ona je tu, otimamo se, ona je tu, gledamo se, ona je tu. Svi putovi vode u Rim, rekli bismo. Ali svi putovi vode u knjižnicu.

Budimo letači neba

Apsurdno je to da je jedan od najratobornijih vladara u povijesti vjerojatno bio i osnivač prve knjižnice i zaluđeni bibliofil. Asurbanipal (između 669. i 627. pr. Krista), vladar Asirije, jedne od zemalja koja je naslijedila veličanstvenu sumersku kulturu, u palači svoje prijestolnice Ninivi osniva prvu knjižnicu. Bio je strastveni sakupljač, a njegova knjižnična zbirka se sastojala od 30 000 glinenih pločica.

Poznat po svojoj okrutnosti i svoju knjižničnu zbirku Asurbanipal je prikupljao na vrlo grub način. Dopisivao se s velikim gradovima Mezopotamije instruiravši ih kako da mu priprave kopije svih važnih djela. U pismu što ga je poslao jednom činovniku u Babilon naređuje: „Skupocjene pločice od kojih nema prijepisa u Asiriji potražite i donesite meni! Sada sam pisao predstojniku hrama i gradonačelniku u Borsippi da ti, Šadanu, trebaš pločice čuvati u svom skladištu i nitko ti ne smije pločice uskratiti. A gdje nađete kakvu pločicu ili kakav obredni tekst što bi pristajao za moju palaču, onda tražite, uzmite ih i pošaljite ovamo!”

 Analizirajući podatke i istraživanja, bolja čitateljska pismenost znači veću vjerojatnost za nastavak školovanja do 21. godine života. Čitateljska pismenost pretkazivač je profesionalne karijere, pozitivno utječe na odnos prema studiranju, povezana je sa sklonošću cjeloživotnom učenju, sudjelovanjem u društvu, a ni za spomenuti je koliko je važna za pojedinca, za nas. Rezultati PISA istraživanja pokazali su da su interesi i navike izraženi stavom i odnosom prema čitanju važniji od nekih drugih čimbenika poput socioekonomskoga statusa.

Prema podacima NSK-a, u posljednjih 5 godina u Hrvatskoj su objavljena 28 393 naslova (samo 1. izdanje). Prema podacima International Publisher Associationa za 2015. u Francuskoj su te godine objavljena 1643 nova naslova na milijun stanovnika, u Ujedinjenom Kraljevstvu 2710, u Španjolskoj 1552, u Italiji 1078, u Finskoj 640, a u BiH 731. Hrvatska nije članica IPA pa za nju nema podataka u tom izvješću. Nameće se zaključak kako se u Hrvatskoj ne izdaje toliko malo naslova te nije posljedica nedovoljnoga broja naslova, koliko je razmjerno niske kupovne moći građana i drugih čimbenika poput nedovoljne opremljenosti knjižnica knjigama i nedostupnosti knjižnica u nekim područjima Republike Hrvatske.

Projekt na Sveučilištu u Zadru daje nam neke pokazatelje o čitanju. Rezultati pokazuju da 38 % učenika sedmih i osmih razreda čita samo kad mora i ono što mora te da građani svih dobi slabo prepoznaju knjižnice i knjižničare kao osobe od povjerenja koje im mogu pomoći u izboru materijala za čitanje. Češće se pri izboru materijala za čitanje oslanjaju na informacije nestručnjaka nego savjete knjižničara.

53 % hrvatskih građana starijih od 15 godina u posljednjih godinu dana nije pročitalo ni jednu jedinu knjigu, a oni koji su čitali pročitali su prosječno 5 knjiga godišnje. Samo 25 % građana u posljednja je tri mjeseca kupilo knjigu, dok je u 2005. to bilo 32 %. Među onima koji nisu kupili niti jednu knjigu, 59 % kao glavni razlog navodi to što im knjige ne trebaju ili ih ne zanimaju.

Statistike su doista neumoljive. PISA istraživanje procjenjuje učenička postignuća petnaestogodišnjaka na području matematičke, prirodoznanstvene i čitateljske pismenosti. Čitateljska pismenost je definirana kao razumijevanje i korištenje pisanih tekstova, razmišljanje o njima i angažman prilikom čitanja radi postizanja osobnih ciljeva, razvoja vlastitoga znanja. Rezultati su bili poražavajući. Postignuća hrvatskih učenika bila su statistički značajno ispod prosjeka. Zabrinjavajući je postotak onih učenika čija su postignuća ispod razine 2, koja je osnovna razina kompetencija u čitateljskoj pismenosti. Bolji su rezultati u PIRLS istraživanju koje procjenjuje čitateljske kompetencije desetogodišnjaka.

Sigurno nitko od nas ne voli statistike, ali zaključujemo kako nam ipak daju uvid i mogu nas odvesti boljem smjeru. A smjer je vrlo jasan, matematički iskristaliziran, čitanje. Pretvorimo naše ljudske, zemljane korake i pospimo ih zlatnom prašinom, posrebrimo i uđimo u raj, svijet knjiga i neotkrivenih misli. O tome nam svjedoči književnik Jorge Luis Borges – Uvijek sam zamišljao raj kao neku vrstu biblioteke. Otklonimo sadržaje koji nas udaljavaju od izvora, teško je, ali nije nemoguće. Od nas iziskuje hrabrost, odlučnost i volju.

I sve je moguće, ali ako u našim životima nema ljubavi, ljubavi prema životu, obitelji, prijateljima, prirodi, knjizi, znanju, prah smo. Sitan pijesak na morskim prostranstvima. Budimo letači neba, duhovnih prostranstava koja nam neće omogućiti bolju financijsku situaciju, ali će obogatiti našu dušu, bit.

Sve vas, dragi čitatelji, ohrabrujem i pozivam: Otvorite knjigu i budite dio društva velikana riječi i duha, naših književnika. Veličanstvenoga li društva. Stihovi iz Poslanice apostola Pavla sami lebde i nameću se kao završni, životni okvir: Kad bih ljudske i anđeoske / jezike govorio / a ljubavi ne bih imao, /bio bih mjed što ječi, / ili cimbal što zveči. / Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne / i sveznanje, / kad bih imao puninu vjeretako da bih brda premještao, / a ljubavi ne bih imao, / bio bih ništa. / Sada ostaje vjeraufanje i ljubav / – to troje – ali najveća među njima ljubav.

 

Autor: Barbara Šimović

Izvor: Svjetlo riječi
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.