Ivan Kujundžić: GENERALSKO PISMO STOCKHOLMSKOG SINDROMA

Niti jedna tema, niti bilo čija "malenkost" pa bila i ova Nobilova, u podvaljenom pismu generalima, zapravo jednog bizarnog udbaškog pamfleta na vrhuncu Korizme, nije vrijedna spomena pored proslave Kristova uskrsnuća, ALELUJA!

Izvor: pixabay.com
0
Niti jedna tema, niti bilo čija “malenkost” pa bila i ova Nobilova, u podvaljenom pismu generalima, zapravo jednog bizarnog udbaškog pamfleta na vrhuncu Korizme, nije vrijedna spomena pored proslave Kristova uskrsnuća, ALELUJA!
Stoga odlučih preskočiti ovu udbašku kamarilu u četvercu postave, Perković-Mustać-Nobilo-Milanović, kao preko krepane kobile!
A sad sa odmakom, Milanović bi trebao odgovoriti Nobilu rezolutno da se Perković i Mustač moraju pokajati i kazati pravu istinu, u duhu kakvu je 1991. g. zazvao Dražen Budiša nad grobom žrtve udbaške likvidacije, Ante Paradžika uskliknuvši: „Prijatelju s tobom u grob ne smije otići niti jedna laž i niti jedna prikrivena istina“!
Stoga potpisi najviših hrvatskih ratnih generala na pripremljenoj matrici za milost, nešto je što opravdano izaziva ozbiljnu raspravu pa i protestnu reakciju jer posrijedi su oni koji su časni(ci) ljudi.
Oni koji bi trebali biti u svemu uzorni!
Oni koji trebaju biti postojani i izgorjeti u čuvanju vlastite nacionalne legende!
Legende Domovinskog rata, koja se krvlju stekla a sad se topi kao spomenik u leguru!
Na bijelom papiru predaje, potpisima savjesti, za milostinju Judinim sinovima, do punog izražaj očitovao se stockholmskim sindromom, koji je ništa novo, zapravo konstanta naših ljudskih „divljenja“ prema otmičarima naših sloboda i života.
Ukoliko god oni imali pravo na svoju gestu, utoliko mi imamo pravo na retoričko pitanje?
Pa Bože moj jesu li se imali s kim savjetovati?!
Potpisima darivanja milosti, hrvatski generali u tren su postali korizmeni glavni likovi pasijskog prikaza muke i djela njezine drame, koju upravo prolaze.
A do jučer bili su simboli pobjede, sâlve i lovorike, sada križ! I to je život!
Doista pismo generala za milost Judinih sinova, uprizoruje pravu nacionalnu dramu u punini svoje tragedije prošlosti i našeg vremena. Prikazuje suvremenu muku brata čovjeka, kojom se oslikava sva “raskoš” patnji ljudskih stradanja osobito hrvatskog čovjeka od 45-te, 71-ve, 90-tih pa do dan danas. Od Križnih puteva, zločina Titove armije i OZNA – a čiji je kontinuitet progona i ubojstava nastavila UDB – e, posebno osovina Perković-Mustač.
Krikom lavice u gardu uzgorito i pobjednički, kao prava Viktorija, kći Mire Barešića, oglasila se u ime svih čije su obitelji udbaško-kosovska kamarila proganjala i likvidirala po svijetu i po Hrvatskoj. Podrška obitelji Barešić, stizala je sa svih strana svijeta, dijaspore i Hrvatske, kao i svima progonjenima, koji vjerujem ove dane teško proživljavaju pokušaj čina pomilovanja.
Nedorasle igre oko ovog zapravo pamfleta, kukavičje su jaje potureno od udbaško-kosovskih epigona u braniteljske strukture o čemu potpisnici na brzinu im poturenog pisma nisu voditi računa.
Nema tu milosrdnih a time niti milosrđa već čisto:
“Titovo milosrđe”!
“Nastaviti tu utrku već se odlučila moja vrlina. Vidjet ćemo, hoće li ustrajnija biti njihova izdaja, ili moje milosrđe… Neka se objavi u Rimu da sam još uvijek isti, da sve znam, svima opraštam i sve zaboravljam.”
Mozartova opera “Titovo milosrđe” kao da nam danas zorno svjedoči lice i naličje milosrđa brata čovjeka, kada ono nije posve dobronamjerno, nego ima i lošu stranu.
Tit(o) dariva milosrđe svojim podanicima, naravno kako bi mu oni bili dužni trajnu zahvalnost za oprost.
No ovo nije opera već su posrijedi teški i mučki svirepo organizirani Udbaško-kosovski zločini od istih onih za koje se traži milosrđe, oni sa kojima se tobože (možda?) stvarao HDZ i u Domovinskom ratu obranila Hrvatska?
Notorna je to Laž!
U tisuće reakcija na ovo notorno pismo, željela se poslati oštra i rezolutna poruka svima koji u buduće požele relativizirati Udbaško-kosovske zločine. Ovo je zapravo posljednji krik u zazivu razuma i pameti na nužni formalni proces lustracije, koji mora imati i simboličnu vrijednost.
Bilo je i preoštrih kvalifikacija, no nepodijeljena su razmišljanja kako nam nije palo na pamet tražiti milost za Hrastova, Norca, Glavaša ili Merčepa (komu je baš Perković bio svjedok optužbe) i brojne druge uznike čije bi pomilovanje moglo povrijediti Nobile i Pusićke, Bajiće i Puhiće, Pupije a tek osjećaje oca Porfirija ili Čuli-brli-brka, uh, raširi ga u riječi ko niški padobran?!
E’ zaboravih tetku Ponte de la porte i Bram-ber-z-sa i druge moraliste, dušobrižnike skrbništva nad obiteljima yugo okupatora, kojima će po presudama “hrvatskih sudova” osuđeni hrvatski ratnici morati cijelo stoljeće plaćati odštetu za duševne boli (slučaj Hrastov).
Pa tog „suda“ nema u Tunguziji!
Al’ tu nema peticije ni potpisa za Hrastova ili druge a kamo li pomisli o pomilovanju. Bože daj nadi u pravdu u reviziji na Vrhovnom sudu.
Tuđman kao hrvatski državnik ukazao je na čin milosrđa, Zakonom o općem oprostu koji se odnosio prema svim mobiliziranim Srbima i četnicima koji su počinili kaznena djela pobunom, agresijom, kao i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Oprost se ne odnosi na djela ratnog zločina, koje nota bene ni nakon 30-tak godina hrvatske vlasti ne procesuiraju već se zapravo progone oni koji su nešto istražili u sustavu ili pak privatno istražuju što stvara kompleks nemoći?!
Što se htjelo s ovim udbašima i komu ili čemu oni još služe i tko je zapravo mudroslovio generale da se upetljaju u ovaj kvazi juridički posao milostinje, čiju punu bit očito nisu najbolje razumjeli, što se najbolje vidi po veseloj Rojsovoj narodnoj zaigranosti oprostom, ili pukim zazivom milosrđa generala Gotovine koji moguće ima pravo na emocionalnu zatvoreničku bliskost?
No puno je tu izakulisni igrača i prevaranata koji ovim žele ubiti memoriju na legendu o hrvatskim ratnicima i ukopati istinu!
Koga bi trebalo sada poslati na poligraf a trebalo bi vidjeti tko maže a tko laže, tko je pisao a tko diktirao milosrdno pismo?
Milanović kaže da je bio na proslavi oslobođenja u Livnu gdje je s Rojsom piva gange i kako ništa ne zna o pismu?
Ukoliko mu HDZ i Plenković ne napiče impeachment iliti opoziv, vrhovnik Milanović morati će u duhu svoje „nove nacionalne osviještenosti“, baš kako i zagovara, odbiti čin pomilovanja za Perkovića i Mustača! Barem dok god se ne pokaju za počinjene zločine nad Hrvatima i ne prokažu svu Istinu!
Baš tako!
Perković i Mustač moraju se pokajati i kazati onakvu istinu kakvu je zazvao Dražen Budiša u kriku boli nad grobom Ante Paradžika: „Prijatelju stobom u grob ne smije otići niti jedna laž i niti jedna prikrivena istina“!

 

facebook status 

 

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Biram DOBRO.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.