Marko Karamatić: Edo Murtić i franjevci Bosne i Hercegovine

Obljetnica je redovito ponajbolji povod za podsjetnik na neki važan lik, djelo ili događaj. Godine 2021. napunilo se stotinu godina od rođenja slikara Ede Murtića (1921. – 2005.) koji je u vrhu hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća

Tim povodom u Meštrovićevu paviljonu (Domu HDLU) u Zagrebu priređena je izložba njegovih odabranih djela (25. svibnja – 18. srpnja 2021.). Reprezentativna je i pruža uvid u umjetnikovo djelovanje tijekom šest desetljeća, a zamišljena je više „kao svečanost, a ne retrospektivan pregled”.

Na Murtićevo umjetničko formiranje, to se često ističe, uvelike je utjecalo njegovo putovanje u SAD i Kanadu 1951. gdje „se susreće s aktualnim tendencijama apstraktnog ekspresionizma. Po povratku s tog putovanja on je u Zagrebu i Beogradu priredio izložbu Doživljaji Amerike. Očekivano, ona je „popraćena polemičkom kritikom o slobodi stvaralaštva”, jer je režim u kulturi i umjetnosti tada zastupao tzv. socijalistički realizam. Ipak, ostao je na distanci prema socrealizmu i gradio je svoj put „nadovezujući se istodobno na kolorističku tradiciju hrvatskoga slikarstva i aktualne tendencije apstraktnog ekspresionizma”. Sa slikarima Zlatkom Pricom (1916. – 2003.) i Nikolom Reiserom (1918. – 2010.) tvorio je umjetnički trio. Povezale su ih životne okolnosti: zajedno su studirali na Akademiji, zajedno bili u ratu, zajedno izlagali na svojoj prvoj izložbi u zagrebačkoj galeriji „Ulrich” (1948.).

Zasluga franjevaca

Uspostavljajući poveznicu Murtićeva slikarstva s bh. franjevcima, ne možemo zaobići činjenicu da se sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st., zaslugom niza franjevaca, dogodio umjetnički val u crkvama Bosne Srebrene. Put do vrsnih hrvatskih umjetnika trasirao je fra Vjeko Božo Jarak. Redom su to velika imena suvremene hrvatske umjetnosti: I. Dulčić, F. Kršinić, Z. Šulentić, F. Šimunović, Đ. Seder, Š. Vulas, J. Biffel, Lj. Ivančić, V. Michieli, M. Ujević, S. Šohaj, V. Jordan, J. Poljan, I. Šiško, Z. Grgić, J. Marinović, I. Lovrenčić, Ž. Janeš, Z. Keser, Lj. Lah… Svi su oni pridonijeli umjetničkom uređenju sakralnih i galerijskih prostora bosanskih franjevaca. Među njima su dakako i Edo Murtić, Zlatko Prica i Nikola Reiser. Prica je radio na Plehanu i u Sarajevu gdje je u oratoriju Franjevačke teologije izveo Put križa u mozaiku u dva friza (1990.), dok su slike Nikole Reisera uglavnom u franjevačkim galerijama i privatnim zbirkama franjevaca.

U ovom je kontekstu vrijedno, radi boljega razumijevanja stvaranja likovnoga ozračja u uređivanju crkvenih interijera, spomenuti okrugli stol organiziran u Muzeju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (1989.) o temi Suvremena umjetnost i sakralni prostori. Sudjelovali su likovni kritičari, umjetnici i teolozi: Vladimir Maleković, Edo Murtić, Đuro Seder, Radovan Ivančević, fra Vjeko Božo Jarak, Vinko Zlamalik, don Branko Sbutega i dr. U razgovoru je istaknuto, među ostalim, da su pojedinci, otvoreni modernoj umjetnosti, ključni za novi pristup u oblikovanju sakralnih prostora. A takav je, prema riječima Đure Sedera, upravo fra Vjeko Jarak „koji je godinama obilazio ateljee u Zagrebu” i nastojao angažirati umjetnike za sakralne teme. Susret s modernim likovnim djelima otvarao je župne zajednice razumijevanju i prihvaćanju novoga. Na toj crti razmišljanja je i Edo Murtić koji je istaknuo da su ljudi kakav je fra Vjeko „odgajali  sredinu, koja je, zahvaljujući tome, počela misliti drukčije…”.

Slikarski eho Ede Murtića među franjevcima Bosne i Hercegovine nije velik. Bilo je ozbiljnih ideja, ali okolnosti nisu pogodovale. U franjevačkoj crkvi sv. Marka na Plehanu planirano je da se u izvedbi novih vitraja, uz Đuru Sedera, Zlatka Pricu, Zdenka Grgića i dr. uključi i Edo Murtić. Sve je dogovoreno sa slikarom i išlo je po planu no rat je 90-ih zaustavio cijeli likovni program: crkva i samostan su minirani. Također je bio plan da vitraji u samostanskoj i župnoj crkvi u Dubravama kod Brčkog budu izvedeni po Murtićevim nacrtima. Ali ni od toga nije bilo ništa!

Ambiciozan projekt s Murtićem imali su hercegovački franjevci. Godine 1988. naručili su za crkvu sv. Petra i Pavla u Mostaru izradu mozaika, Kristovo uskrsnuće, na cijelom apsidalnom zidu crkve. Ideju je dao fra Radovan Petrović koji je već dulje vrijeme poznavao Murtića. Uskoro je sa slikarom postignut dogovor i, nakon uvida u nacrte, franjevci su se odlučili za izvedbu. Iza narudžbe stajala je ne samo uprava samostana u Mostaru nego i uprava Provincije kao i niz franjevaca entuzijasta. Murtić, za kojega je naručeni mozaik bio pravi izazov, započeo je intenzivno s radom i uskoro je posao privodio kraju. I kada je trebalo učiniti još jedan korak, uslijedio je šok: novoizabrana Uprava hercegovačke Provincije Uznesenja Marijina otkazala je projekt. Kakvi su mogli biti razlozi za otkaz kada je sve već bilo gotovo? Fra Vendelin Karačić, koji je zajedno s fra Jozom Pejićem, jedan od korifeja u stvaranju umjetničke oaze s bogatom galerijom u Širokom Brijegu, i utemeljitelj tamošnje Akademije likovnih umjetnosti (1996.), to precizno objašnjava: „Moćni pojedinci iz uprave Provincije htjeli su obezvrijediti i onemogućiti uspjeh svojih prethodnika koji su naručili mozaik… Mislim da su više inat i neka vrsta zavisti presudili, zbog čega je to djelo nekima postalo neprihvatljivo.” Kratko rečeno, nisu odlučili ni umjetnički ni religiozni razlozi nego autoritet vlasti i moći. Murtić je dovršio mozaik, koji je potom deponiran pri crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu.

Otpori i peticije

Otpori pojedinaca ili skupina nisu neka novost, ali je ovaj slučaj ipak raritetan jer se radi o monumentalnom gotovo dovršenom projektu i, k tomu, plaćenom. U ovom kontekstu, za usporedbu, prisjetimo se realizacije Dulčićeve velike freske Krist kralj u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, tri desetljeća ranije (1959.). Iako prijepori imaju sličnosti, ipak je izvedba velike freske (oko 200 m²) u Splitu prebrodila sve prepreke. Nakon uvida u nacrte, uprava samostana je naručila izradu freske. Kako nisu uspjeli zaustaviti posao, protivnici su krenuli u odlučnu akciju: peticijom su se obratili vatikanskoj Kongregaciji za nauk vjere tražeći uklanjanje freske. Začetnik peticije bio je istaknuti franjevac, „doktor obaju prava”, koji je, nažalost, zazirao od Dulčićeva djela. No, ni splitski gvardijan kao naručitelj nije ostao pasivan. Skupio je mišljenja uglednih likovnih znalaca (Kruno Prijatelj, Ljubo Babić, Ivan Meštrović…) i poslao na Kongregaciju. U Rimu su prihvatili njegovu argumentaciju te je uskoro stigao odgovor: freska ostaje. Danas je općeprihvaćeno da je freska prijelomnica u hrvatskoj modernoj sakralnoj umjetnosti.

Tri desetljeća kasnije, kako smo vidjeli, bili su dobri izgledi da i Mostar dobije djelo poput onoga u Splitu. Murtić je, kao i autor splitske freske, veliko ime hrvatske likovne umjetnosti! No nije se posrećilo! Izgledno je da u ovom slučaju pred autoritetom vlasti ne bi pomoglo ni mišljenje struke!

Pa ipak u ovoj obljetničkoj prigodi treba spomenuti i jednu sretnu okolnost: U Dobroti, u Bokokotorskom zaljevu u Crnoj Gori, u crkvi sv. Eustahija Murtić je (1990.) izradio mozaik (300 m²) s naslovom: Hvala ti Bože što sam bio na ovom svijetu sa središnjim motivom Uzvišenja Svetog Križa. Inicijativa je potekla od župnika don Branka Sbutege, koji se s njim upoznao i sprijateljio upravo u vrijeme rada za mostarske franjevce. Gledajući mozaik u nastajanju, zamolio ga je da slično izvede i u njegovoj crkvi! Bio je to mostarski franjevački eho koji je, eto, zaživio u dobrano udaljenom Bokokotorskom zaljevu.

Svemu usprkos, Murtić je samostanskoj galeriji u Širokom Brijegu dao sve nacrte i studije za nesuđeni mostarski mozaik, kao i nacrte za crkvu u Dobroti te je 1996. u Širokom Brijegu, potom u Mostaru, organizirana izložba koja ga je istinski obradovala. Nedugo potom, u galeriji Collegium Artisticum Kulturno-sportskoga centra Skenderija u Sarajevu (22. 12. 1998. – 31. 1. 1999.) priređena je tematska izložba Pjesma stvorenja sv. Franje, u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, na kojoj je sudjelovao i E. Murtić, zajedno s Đ. Sederom, M. Šutejom, Z. Keserom, I. Rončevićem, D. Trogrlićem i B. Salavardom. Umjetnici su izložili po pet djela – ukupno 35 slika reprezentativnoga formata. Inicijator i autor koncepta i postava izložbe bio je fra Mirko Jozić, profesor na Franjevačkoj teologiji.