Priča o Ivanu Meštroviću: DRNIŠKI PASTIR POSTAO JE VELIKI SVJETSKI UMJETNIK

U drugoj polovici 19. stoljeća mnogi su Dalmatinci otišli put Slavonije, trbuhom za kruhom. Tako su se i Mato i Marta Meštrović u kolovozu 1883. zatekli u Vrpolju kod Đakova. Radili su kao nadničari zaposleni u berbi kukuruza, a u skromnoj nastambi (kažu neki – vagonu) rođen je Ivan Meštrović

Tako je poznati kipar, slikar i književnik prve dane svojega života proveo u Slavoniji, odakle se obitelj uskoro vratila u Otavice. Mjesto svoga rođenja Meštrović će kasnije posjetiti samo jednom, na putu za Đakovo.

Dječak je odrastao okružen narodnim predajama. Najveći utjecaj na njega imala je majka Marta, pobožna i skromna žena. Tijekom dugih zimskih noći Ivan je uz ognjište slušao pjesme o junacima Dalmatinske zagore, a sparna bi ljeta provodio čuvajući ovce. Na pašnjaku je kratio vrijeme rezbareći male predmete od drva i muljike – mekog kamena sa Svilaje.

Bio je inteligentno dijete pa je s dvanaest godina sam naučio čitati i pisati. Načelnik drniške općine Nikola Adžija među prvima je uočio darovitog dječaka. Poslao je njegove prve radove u Zadar. U Narodnom listu u lipnju 1897. godine napisao je bilješku o malom „čobanu“ te pokrenuo akciju za njegovo školovanje. Pod pokroviteljstvom jednog bečkog inženjera Ivan je uskoro stigao u Split, u klesarsku radionicu Pavla Bilinića.

Majstorova supruga Regina poučavala ga je crtanju, dok ga je prof. Ante Bezić primio na večernji tečaj za šegrte na splitskoj Realci. Na razmeđu stoljeća otišao je u Beč. Tamo je pokušao upisati Akademiju, ali ga nisu primili jer nikada nije pohađao formalno obrazovanje.

Nakon godine dana Ivan je savladao jezik te je, školujući se kod Otta Königa, stekao potrebne vještine za upis na akademiju. Učio je od velikih imena kao što su Hellmer, Bitterlich, a kasnije i Wagner, prvi predstavnik secesije koji mu je bio velikim uzorom.

Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je puta javno izložio svoja djela. Uskoro je upoznao i Ružu Klein s kojom se vjenčao 1907. godine. U Beču je susreo i Rodina koji ga je, prepoznajući njegov talent, prozvao „čudom među kiparima“.

Sa samo dvadeset i četiri godine po narudžbi Karla Wittgensteina izradio je „Vrelo života“, njegov najpoznatiji zidni reljef koji je, stjecajem mnogih okolnosti, najzad stigao u umjetnikov voljeni Drniš.

Bogati industrijalac postao mu je mecenom. Omogućio mu je preseljenje u Pariz, grad umjetnosti. Ivan je iznajmio studio na Montparnassu gdje je, u samo dvije godine, izradio više od pedeset nagrađivanih skulptura. Uskoro je ponovo izlagao u Beču, ali i u Zagrebu, a potom je odselio u inspirativni Rim.

Na Svjetskoj izložbi 1911. godine osvojio je prvu nagradu za kiparstvo. Od 1922. djeluje kao sveučilišni profesor, a godinu kasnije postao je rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uskoro se rastavlja od supruge Ruže. Tijekom boravka u Dubrovniku gdje je izrađivao mauzolej obitelji Račić, upoznao je Olgu Kesterčanek s kojom odlučuje zasnovati obitelj.

Četrdesete godine bile su posebno teške za velikog umjetnika. Zbog majčina pogreba boravio je u Splitu, gdje je uhićen, prevezen u Zagreb i utamničen u zatvoru na Savskoj cesti. U tamnici je proveo nekoliko mjeseci, prijetili su mu smrću, a pomilovanje je stiglo u posljednji tren.

Ivan je uspio izaći iz zemlje tako što je izlagao u Veneciji, nakon čega je zauvijek emigrirao. Njegovi su raniji radovi bili inspirirani narodnim predajama koje je slušao kao dijete. “On je pokušao biti izraz povijesti duše našeg naroda, duše koja je u svojoj srži općenita i ljudska…“ napisao je u „Kolu“. Kasnije se, razočaran ratovima, okrenuo biblijskim motivima, a njegov neizmjeran talent vidljiv je u lirskom oblikovanju ljudskoga tijela.

Tijekom duge i plodonosne karijere izlagao je na najvećim svjetskim izložbama i u najpoznatijim muzejima. Između ostalog, na venecijnskom bijenalu, u Victoria and Albert Museumu u Londonu, u Parizu, Pragu i u mnogim američkim gradovima. 1947. godine je, na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti, izlagao u Metropolitan Muzeju u New Yorku. Bio je prvi živući umjetnik kojemu je taj muzej organizirao izložbu.

Iste godine imenovan je profesorom u njujorškoj umjetničkoj školi, a od 1955. godine je živio i predavao na sveučilištu Notre Dame u Indiani gdje je dočekao kraj svoga života.

Nikada nije zaboravio svoje skromno podrijetlo i svoj narod. Zalagao se da njegovo prvo veliko djelo „Vrelo života“ stigne u Drniš. Pred kraj života, darovnicom je svojoj zemlji ostavio mnoga djela, kuće i atelijere u Zagrebu i Splitu te obiteljsku grobnicu kraj Otavica.

Najljepše su rečenice velikog umjetnika napisane u predgovoru kataloga zagrebačke izložbe iz 1932. godine:

“Vjerujem da će sunce izlaziti i grijati zemlju. Vjerujem da će žene rađati djecu i polja urod. Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju. Vjerujem da zli ljudi neće sprječavati dobre. Vjerujem da znanost neće uništiti, ali ni voditi spasenju čovječanstva. Ja vjerujem da napredak nije glavni pokretač svijeta i da burze, banke i granice neće donijeti slogu, bogatstvo ni pravdu…”

Izvor: spiritus.app