Marijan Grakalić: Misterij krune kralja Tomislava

Rana srednjovjekovna povijest Hrvatske i hrvatskih zemalja česta je žrtva razno raznih političkih i ideoloških koncepcija i fraza. Brojne fantastične pretpostavke pojavile su se devedesetih u doba cvjetanja nacionalne povijesti kao ideologije. Isto tako one su zamjetne i u protuteži toj ideologiji kao svojevrsnoj anti-nacionalnoj ali isto tako posve ideološkoj perspektivi. Danas su mnoge takve paradigme značajna pojava u sveučilišnim i drugim udžbenicima, popularnim povijesnim čitankama ali i u mnogim prigodnim i manje značajnim pamfletima. Ideološki kapital tog davno minulog doba gotovo kronično pati ili od sponzorstva nacionalnih koncepcija ili s druge strane, od ulagivanja onim političkim ideologijama koji svoj idejni saldo vide u prigodnoj eksploataciji slike željene povijesti.

Poseban misterij danas predstavlja problem statusa hrvatskog vladara Tomislava koji je vladao od 910. pa do 928. godine. Nekako se stiče dojam da je ponegdje posve zanemareno izrastanje tadašnje Hrvatske u značajnu političku i vojnu silu koja je pod vodstvom Tomislava porazila mađarsko konjaništvo i zaustavila njihovo širenje u južnoj Panoniji, te također uspješno odbila vojni pohod Bugara na zapad. Taj je vladar značajan i za prevagu hrvatskih političkih interesa na jadranskoj obali, Naime Bizant, tada još uvelike prisutan na Jadranu smatra se kulturom i civilizacijom dok su ”oni drugi” ili ”svi drugi» barbari’ (nisu Romani). Tadašnji bizantinski vladari i građani na svaki se način opiru barbarizaciji, a proklamirano načelo civiliziranosti odnosi se na zaštitu političkih i teritorijalnih interesa Carstva. U tom kontekstu zbiva se i odnos prema novoj i očito moćnoj političkoj eliti koju predstavlja Tomislav na čelu Hrvata, to jest to određuje odnos prema vladaru jedne nove i tada za bizantinske pojmove još barbarske države.

Tomislav se 925. godine spominje kao rex (“kralj”), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti, Toma Arhiđakon kaže da je 914. Tomislav ”dux” (knez). Iz toga je pak dr. Franjo Rački (1871.) zaključio kako je Tomislav u međuvremenu postao kralj. Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina; koje se zbog mnogočega smatra nepouzdanim), opisuje se krunidba jednog slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj niti u hrvatskoj redakciji tog djela) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Na to se kasnije nadovezao Ivana Kukuljević-Sakcinski legendom o krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju.

Ipak, posve je razvidno kako se titula rex za Tomislava spominje već 925. godine u pismu pape Ivana X (913-928): “Tamislao”:…consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege “…vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav”. Potom se u još jednom pismu istog pape, također navodi “Tamislao, rege Chroatorum”.

Politika papa toga doba priznaje vladare novonastajućih država za ”kraljeve” unatoč čestom protivljenju Bizanta. Tako se i bugarski vladar Boris u pismu Pape Ivana VIII. spominje kao “rex Vulgarorum” iako je bio samo kan. To će reći da su područja Balkana i tada bila u nekoj vrsti tranzicije između moćnih centara na zapadu i Bizanta. Papa je u novim narodima i državama nastojao proširiti kršćanstvo i nametnuti se kao duhovni i svjetovni autoritet. Previđajući čitav sklop i kompleks tih odnosa, te poradi isticanja one opcije koja ustvari gleda na problem Istočne obale Jadrana samo u perspektivi uzdrmane civilizacije Istočnog carstva, ponegdje se zaključuje kako Tomislav unatoč možebitnoj tituli rex i nije «kralj» jer su u sazviježđu bizantskih političkih ideja razni minorni vladari dobijali i od cara takvu titulu iako ustvari nisu bili «kraljevi» već jedino ratni i vojni zapovjednici raznih barbarskih hordi koje su se nakupile na obodima granice Carstva. Pri tome se osim nominalnog ustvari posve zanemaruje stvarno političko i vojno značenje koje je Tomislav kao vladar uspostavio u svom vremenu.

Poznato je kako je Tomislav kao i zahumski knez Mihajlo Višević sudjelovao na Splitskim crkvenim saborima, 925. i poslije 928. godine, gdje se najprije priklanja politici pape i latinskih biskupa, a protiv ”Metodijeve nauke” odnosno slavenskog jezika i glagoljice u crkvenoj liturgiji. Moguće je da to ne bi učinio da nije dobio odgovarajuću protuuslugu, no takva pretpostavka se ne uklapa u novokomponirane povijesne stereotipove.

Eto, u novijoj literaturi više nije izvjesno da je Tomislav bio prvi hrvatski kralj, ne zato što bi to bilo bog zna kako utemeljeno porečeno, nego zato što je takva slika povijesti nepodobna kao neka vrst eskapističe mitologije negdašnje nacionalne moći i “trijumfa volje”. Nekako se stiče dojam kako se sve više kroz jadne pore tragične hrvatske historiografije represivno eliminira mogućnost uspostave znanstvenih vrijednosti umjesto nasilnih preslika nekakvih recidiva ideološke ispravnosti.

Dokument: Pismo pape Ivana X. kralju Tomislavu iz 925. godine

Ivan biskup, sluga slugu božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana, te prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu crkve salonitanske, i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima.

Božanskom odlukom svemogućeg Boga određeno je da se nama povjeri briga za sve crkve, i to zato da bismo duhovnom vlašću mogli s korijenom iščupati tminu zloće iz svakoga skupa kršćana, osobito iz onih za koje tvrde da su najodabraniji sinovi svete rimske crkve. Ta tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta među prvencima apostolske i opće crkve? Od kolijevke su naime majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske crkve […], i nauku (crkve) i naobrazbu, i to na onom jeziku na kojem njihova majka apostolska crkva bijaše okrunjena. Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, neka ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja u vašim srcima, da biste, istjeravši svu mlitavost duše, mogli ugoditi svemogućem Bogu. […]

Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, da svoju nježnu djecu od malih nogu pre­date Bogu na nauke da bi vas od Boga poučeni mogli svojim opomenama od grešnih zabluda pridići u nebeski kraj, u kojem je Krist sa svim četama izabranika. Ta koji bi se odabrani sin svete rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazati Bogu žrtvu na barbarskom ili slaven­skom jeziku?

Ne sumnjam naime da za njih (tj. slavensko svećenstvo) drugo što preostaje, nego ono što je pisano: »Otcijepili su se od nas i nisu naši, jer kad bi bili naši, svakako bi ostali s nama« oslanjajući se na vezu s nama i naš jezik. Stoga vas opet i opet opominjemo, predragi sinovi, da ostanete u vezi s nama i da, vjerujući nam u svemu, prihvatite i jezik i odredbe prečasnih biskupa, tj. Ivana svete crkve ankonitanske i Leona svete palestrinske crkve, (koji su) naši službenici, od nas vama poslani i osobitom revnošću zadojeni. To vam (još) brižnije prepo­ručujem da slušate njihove opomene. I što god vam bude od njih naloženo iz božanskih ili kanonskih razloga, nastojte vrlo brzo i pokorno izvršiti ako nećete da se odvojite od našeg skupa.

(NK, 31-32)

Izvor: radiogornjigrad.blog