Pravoslavnu gimnaziju upisalo samo 11 učenika, profesore još traže

„Svetog Savu“, pravoslavnu gimnaziju u Podgorici, upisalo je 11 učenika i to je jedino odjeljenje u novoosnovanoj srednjoj vjerskoj školi za koju je iz, državnog budžeta, opredijeljeno  900 hiljada eura. Malobrojni upisani nastavu će pohađati u privremenim prostorijama, dok se zgrada gimnazije ne sagradi!

A s obzirom na silinu kampanje o blagodetima pohađanja ove vjerske škole i izdašnu državnu finansijsku potporu logično je bilo očekivati da rijeke bogobojažljivih i vjeronauka ištućih makanja masovno pohrle u novi „hram znanja i vjere“. Kad ono 11, manje nego apostola! Ni polovina od najskromnije javne najave da će ove godine pravoslavnu gimnaziju upisati – 26 đaka!?

Da ne podsjećamo da je odluka o otvaranju nove vjerske škole pravdana i velikom potrebom „vjernog naroda“ za ovakvom ustanovom, pa se pominjala i brojka od 250 učenika! Da laganje nije grijeh, “uoči otvaranja vjerske škole” moglo bi se staviti u red sa: nakon lova i uoči izbora. Ali, sve je lakše razlikovati pravoslavlje i svetosavlje.

Nije baš tipično za Crkvu kao finansijski dobrostojeću instituciju, čvrsto utemeljenu i hijerarhijski i organizaciono, da traljavo i na brzinu odradi neki posao. Pa ko može izbore da dobije, zar mu je problem da upiše stado đačića. Pravoslavnoj gimnaziji nije falilo ničega – ni logistika, ni  PR, ni finansije. Štaviše, svega je bilo na pretek. Da li nas  činjenica da je, uz sve pobrojane pogodnosti, pravoslavnu gimnaziju odabralo samo 11 učenika, navlači na sumnju u stamenosti i organizacije i hijerarhije Crkve Srbije u Crnoj Gori? Ili nas, da đavo ne čuje, iskušava mišlju da su popovi komad predaniji političkim poslovima nego vozdizanju vjeronauka među mladeži?

Sumnja, kao i svaka đaolja rabota, rađa bezbroj pitanja i preispitivanja. Možda je “Sveti Sava” samo privremeni paravan za neku drugu nakanu? Možda mlade duše i nemaju baš silnu žeđ za ustanovom koja će insistirati na „strogom razvijanju hrišćanskih vrlina“? Jer je vrlina zahtjevna, zna često biti naporna i bez brzih efekata koji donose radost tijelu.

Možda je, prosto, otvaranje gimnazije bilo samo dobar povod da crkva na „mala vrata“ ugazi u redovan obrazovni sistem i usput iz budžeta pokupi još jedan (prvi je bio davno) milion?

Uzmi  sve sad i odmah

Bliskost sa aktuelnim vlastima, fanatična odanost pojedinih ministara i njihova snishodljiva spremnost da ispune što kler i ne iska, doveli su i do izdavanja licence, školi koja je to bila samo na nivou odluke. Tako reći – mrvicu više od verbalno iskazane namjere. Posljednjeg dana mandata „ministarka četvororučica“ Vesna Bratić potpisala je rješenje o dodjeli licence pravoslavnoj gimnaziji „Sveti Sava“.

Ostatak države rekao je – Amin!

U rješenju za dodjelu licence (Službeni list Crne Gore, broj 47/2022 od 28.04.2022.), stranica 649 piše da se licenca izdaje “PRIVATNOJ USTANOVI SREDNJA VJERSKA ŠKOLA -GIMNAZIJA “SVETI SAVA” IZ PODGORICE”. Licenca se izdaje za izvođenje obrazovnog programa opšte gimnazije.

Obrazovni program, doduše, osnivači “SS” gimanazije preuzeli su sami, a da ga nije odobrio Nacionalni savjet, koji u to vrijeme nije ni postojao. (inače bi, nema sumnje.)

Valja napomenuti da je licenca izdata na osnovu netačnih podataka: o prostoru za rad škole, o deponovanim sredstvima za rad… “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga” po novom čitanju se, dakle, razumije kao – slaži slobodno, ako ti je od koristi. A ko ti je bližnjiji od samoga sebe?

Vjerski predmeti tada nijesu ni pominjani. Vrlo neobično s obzirom na činjenicu da je riječ o vjerskoj školi!? Pomenuti su tek kad su učenici upisani i škola počela da radi. Dobro upućeni u ovu temu navode da je namjera čelnika crkve i škole da predmetni program za katihizis, prvo dobije mišljenje od Zavoda za školstvo. Na osnovu tog mišljenja, Nacionalni savjet utvrdio bi taj predmetni program.

„Pročitana“ je još jedna nakana – pošto nastavni plan za gimnazije predviđa i izborne predmete, katihizis i ostale vjerske predmete predstaviće kao izborne! Što bi se moglo razumjeti da je “Sveti Sava” zapravo fakultativno vjerska gimnazija! Ako niko od 11 prvoupisanih, recimo, ne uzme za izborni katihizis i slično – nema toga ko će moći dokazati da je škola vjerska.

Naravno, ne samo zbog ovoga teorijski zaista mogućeg apsurda (cirkusa?), njihova je licenca – nezakonita.

Gimnazija “Sveti Sava” sada bi trebalo (iako ima licencu) da se vrati na početak procedure i da Ministarstvo utvrdi opšti dio obrazovnog programa sa nastavnim planom koji će imati i vjerske predmete na prijedlog Nacionalnog savjeta.

Ostaje otvoreno i pitanje kako će nastavnici vjerskih predmeta dobiti licence? Tačnije, mogu li ih uopšte dobiti?

Naime, licenca se dobija polaganjem stručnog ispita u školi. Što je nemoguća misija jer u javnim obrazovnim institucijama nema vjerskih predmeta.

Ima li „Sveti Sava“ Plan B?

Pretpostavimo šta bi mogao biti plan da se izigra zakon?

Možda, kažemo možda, pokušaju  da nekog nastavnika koji ima licencu, recimo za istoriju, filozofiju ili nešto slično, angažuju kao nastavnika vjerskog predmeta. (Prvi na pamet pada Goran Danilović, ako je licenciran za učionicu.) To bi se po zakonu, međutim, tretiralo kao nestručno izvođenje nastave.

Crkveno pjevanje možda će  predavati neka osoba koja vodi crkveni hor i završila je Muzičku akademiju, ali nije polagala stručni ispit za crkveno pjevanje. Ko pjeva, nekad je važilo, zlo ne misli. Na pamet pada Danica Crnogorčević, ali je, koliko znamo, njena struka prozna, a repertoar daleko od mirnodopske, hristoljubive primjene.

U svakom slučaju, što je brzo to je i kuso. Djeluje kao da je realizacija pretekla ideju. Bilo je važno iskoristiti momenat, dobiti licencu, pa za dalje – vidjećemo. Kao da se znalo da 30. avgustovsko računanje vremena neće dovijeka.

Šta je jasno kao dan?

Ne treba mnogo preispitivanja za jasan zaključak. Crkva nemilice koristi povoljan trenutak koji je zadesio i koji je, bogami, velikim dijelom sama projektovala. Paradoks da je Crkva Srbije moćan politički faktor koji riješi i driješi u sekularnoj Crnoj Gori i da će ostali akteri na političkoj sceni učiniti sve ili gotovo sve da dobiju njenu naklonost – uspostavio je „zlatno doba“ za temeljno učvršćivanje uticaja, položaja crkvenih “otaca” i njihovih namjera. Sve može i to sad i odmah.

Da spremno dočeka svojih „pet minuta“ kler se dobro znojio prethodnih decenija. Radilo na terenu, gradilo i rušilo, propagandno djelovalo, lobiralo… Početkom devedesetih obnovili su rad nekadašnje Cetinjske bogoslovije, a početkom milenijuma krenula je organizovana poduka vjeronauka po crkvama i manastirima. Pokrenuta je ozbiljna izdavačka djelatnost, prigrabljen značajan dio medijskog prostora za štampana i elektronska glasila. Crkva je organizator i pokrovitelj brojnih „kulturnih“ događaja, simpozijuma i okruglih stolova. Brojne socijalne funkcije koje joj ni po čemu ne pripadaju, prigrabila je kao široko i zgodno polje djelovanja i širenja uticaja. Pa i političkog.

Treba li da napominjemo kako će i za šta biti iskorištena predstojeća posjeta patrijarha Porfirija Podgorici!? Osvještavaće temelje za zgradu pravoslavne gimnazije i crkvu koja se gradi pored. I to baš, gle slučaja, uoči Popisa. Događaja koji je proglašen za najvažnije unutrašnje pitanje Srbije u 2023.

Jesmo li se vratili u devedesete?

Da se podsjetimo kako je to bilo u prošlosti. Dugi niz decenija, nakon Drugog svjetskog rata, vjerska poduka na ovim prostorima imala je mjesto koje joj je namijenilo novo komunističko društvo. U uspostavljenom školskom sistemu nije bilo prostora za teološku misao. Ustavno načelo odvajanja crkve od škole veoma brzo primijenjeno je u praksi. U martu 1946. ukinuta je vjerska nastava u crnogorskim školama. Vrlo brzo i u školskim prostorijama.

U godinama koje su dolazile, vjerskim zajednicama preostalo je da se u novonastalim okolnostima same snalaze kako da izvode vjersku nastavu. Devedesete su donijele raspad socijalističkog sistema, ekonomsko siromašenje i ratove. Kao i mnogo puta kroz istoriju, nesrećno vrijeme pospješilo je vraćanje religije. Od marginalne uloge koju su  imale u socijalizmu, vjerske zajednice dobijaju i neke nove socijalne funkcije. Upravo tih godina srpska crkva u Crnoj Gori obnavlja Cetinjsku bogosloviju.

Ima, dakle, sličnosti? Crkva je opet dobila neke nove socijalne funkcije. I otvorila pravoslavnu gimnaziju.

Jesu li ovo nove devedesete?

Pitanje djeluje tačno.