Hannah Arendt: LJUDI U MRAČNIM VREMENIMA
Čin opraštanja, nasuprot tome, u obzir uzima osobu; nijedno pomilovanje ne ispričava ubojstvo ili krađu, nego samo ubojicu ili kradljivca. Uvijek opraštamo nekome, a nikada nešto, i to je razlog što ljudi misle da samo ljubav može opraštati. No, s ljubavlju ili bez nje, opraštamo radi osobe, i premda pravda zahtijeva jednakost svih, milost ustraje na nejednakosti koja podrazumijeva da svaki čovjek jest, ili bi trebao biti, više od bilo čega što je učinio ili postigao
Termin „mračna vremena“ posuđujem iz Brechtove čuvene pjesme Potomstvu, koja spominje nered i glad, pokolje i koljače, ogorčenje zbog nepravde i očaj „kad je bilo samo krivde, bez ogorčenja“, opravdanu mržnju koja te ipak poružnjuje, utemeljeni gnjev od kojeg glas postaje hrapav. Sve je to bilo sasvim stvarno jer se događalo javno; nije u tome bilo ničega tajnog ni tajanstvenog. Ipak, nipošto nije bilo svima vidljivo niti lako uočljivo; jer sve do trenutka kada je katastrofa svladala sve i svakoga, skrivale su ga ne stvari iz stvarnosti, nego vrlo djelotvoran i dvosmislen govor gotovo svih službenih predstavnika koji su, bez prekida i uz mnogo domišljatih varijacija, objašnjenjima ušutkivali neugodne činjenice i opravdane brige.
„Mračna vremena“, u širem smislu koji ovdje predlažem, kao takva nisu identična čudovišnostima 20. stoljeća koja su doista nešto grozno novo. Mračna vremena, nasuprot tome, ne samo što nisu nova, ona nisu rijetkost u povijesti, premda su možda bila nepoznata u Americi, u kojoj je i u prošlosti i u sadašnjosti bilo podosta zločina i katastrofa. Da čak i u najmračnijim vremenima imamo pravo očekivati neku svjetlost, da je lako moguće da ta svjetlost potekne ne toliko iz teorija i pojmova koliko iz nesigurnog, treperavog, često slabog sjaja koji će neki muškarci i žene u svojim životima i svojim djelima upaliti u svim okolnostima i njime osvijetliti vrijeme koje im je dano na zemlji – ta je uvjerenost nejasna pozadina na kojoj su ocrtani ovi profili. Oči koje su toliko navikle na tamu kao naše, teško će moći razaznati je li njihovo svjetlo – svjetlo svijeće ili svjetlo bliještećeg sunca. No čini mi se da je takvo objektivno vrednovanje sporedno i može ga se mirno prepustiti potomstvu.
Hannah Arendt
Jednakost pred zakonom čiji standard obično usvajamo za moralne prosudbe nije apsolutna. Svaki sud otvoren je za oprost, svaki čin suđenja može se promijeniti u čin opraštanja; suditi i opraštati samo su dvije strane istog novčića. Ali te dvije strane slijede različita pravila. Veličanstvo zakona zahtijeva da budemo jednaki – da vrijede samo djela, a ne osoba koja ih je počinila. Čin opraštanja, nasuprot tome, u obzir uzima osobu; nijedno pomilovanje ne ispričava ubojstvo ili krađu, nego samo ubojicu ili kradljivca. Uvijek opraštamo nekome, a nikada nešto, i to je razlog što ljudi misle da samo ljubav može opraštati. No, s ljubavlju ili bez nje, opraštamo radi osobe, i premda pravda zahtijeva jednakost svih, milost ustraje na nejednakosti koja podrazumijeva da svaki čovjek jest, ili bi trebao biti, više od bilo čega što je učinio ili postigao.
* * *
Bijeg iz svijeta u mračnim vremenima nemoći uvijek se može opravdati pod uvjetom da se ne ignorira zbilju, nego je se neprestano priznaje kao ono od čega se mora bježati. Kad ljudi odaberu tu mogućnost, i privatnost može zadržati nipošto beznačajnu stvarnost, premda ostaje nemoćna. Samo je bitno da shvaćaju da se realnost te stvarnosti ne sastoji u njezinoj duboko osobnoj noti, kao ni da ne proizlazi iz privatnosti kao takve, nego iz svijeta iz kojeg su pobjegli. Moraju pamtiti da su stalno u bijegu i da je njihov bijeg zapravo zbilja u kojoj se svijet izražava.
Ulomci iz knjige
* * *
Hannah Arendt (Hannover, 1906. – New York, 1975.) američko-njemačka je filozofkinja i politologinja. Studirala je na sveučilištima u Marburgu, Freiburgu i Heidelbergu, gdje je 1928. doktorirala. Po dolasku nacista na vlast 1933. napustila je Njemačku, a od 1940. živjela je u SAD-u. Uz ostalo, predavala je na Sveučilištu u Chicagu i na New School for Social Research u New Yorku. Arendt je svjetski priznata kao jedna od najvažnijih političkih filozofkinja dvadesetog stoljeća, a brojne knjige i članci koje je napisala trajno su utjecali na političku teoriju. Najznačajnija njezina djela su Mi izbjeglice (1943.), Izvori totalitarizma (1951.), Vita activa (1958.), Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla (1963.) i Ljudi u mračnim vremenima (1968.). U izdanju TIM pressa, 2017. godine objavljen je hrvatski prijevod knjige Pisma od 1925. do 1975. i druga svjedočanstva (H. Arendt i M. Heidegger).