Alen TOMIĆ: Povijest jedne rečenice

Naš život satkan je od rečenica iliti skromnije rečeno, naša sjećanja pamte rečenice koje smo jednom čuli, izgovorili, prešutjeli ili pak s namjerom prečuli, a da više ni sami ne znamo poradi čega i zašto. Arapi su poznavali čaroliju rečenica te su skovali životnu mudrost prema kojoj smo robovi izgovorenih riječi, a gospodari onih koje nismo izgovorili, koje smo jednostavno s namjerom prešutjeli

Od rečenica se ne živi, ali se živi kroz i u rečenicama. Suvremeni logičari, potaknuti
Wittgensteinovom distinkcijom između onoga o čemu možemo demonstrativno govoriti i onoga
o čemu se jedino može egzistencijalno šutjeti, razvit će propozicijsku teoriju istine prema kojoj
proslavljena rečenica Mačka je na krovu može, ovisno o referentnim i semantičkim okolnostima,
na različite načine biti istinita i neistinita. Ali, sama činjenica da pod određenim uvjetima može
biti istinita i/ili neistinita je dostatna da u njoj vidimo vrijedan izvor i jedini dovoljno plauzibilan
kriterij za izricanje sudova o svijetu.

Međutim, s našim rečenicama stvari stoje ponešto drukčije. One niti su istinite, niti neistinite,
naprosto su izgovorene ili pak napisane. Jedna od takvih znamenitih rečenica je navodno
Aristotelova izreka Amicus Plato, sed magis amica veritas. Aristotel ovu rečenicu nikada nije
izrekao, niti bi ikada pomislio ovako neukusno i drsko obezvrijediti svog prijatelja, a svejedno je
proslavljena i rado citirana misao. Ona je plod srednjovjekovne filozofske mašte. Iako vjerojatno
možemo pronaći nategnute poticaje u Nikomahovoj etici, put ove rečenice do naših ušiju nije
neposredan i aristotelovski autentičan. Poznavateljima antičke filozofije i društvenih prilika
razvidno je da Aristotelov rastanak od Platona nije primarno filozofske već profesionalne naravi,
tj. filozofski prijepori dva klasika antičke filozofije nisu dostatni za izricanje dotične rečenice.

Iako se Aristotel nameće kao najozbiljniji kritičar Platonove teorije ideja, njegovo poštovanje prema ovom bardu nikada nije jenjalo niti gubilo na osjećaju divljenja i poštovanja. Unatoč tome Aristotel nije mogao naslijediti mjesto upravitelja Akademije jer mu zakonodavni propisi to kao nerođenom Atenjaninu nisu dozvoljavali. On zapravo u punom smislu te riječi nije bio niti upravitelj Liceja, škole koju je sam osnovao. Zasigurno je Aristotelu u trenutku njegova prvog odlaska iz Atene Platon bio puno draži od istine, ali je svoju sudbinu ipak morao potražiti na drugim mjestima, između ostalog i na makedonskom dvoru kao učitelj mlađahnog sina Filipa II. Protokom vremena srednjovjekovni su učitelji, tj. skolastičari nastojali slikovito i efektno vrednovati razliku između Platona i Aristotela te time ujedno jasno iskazati svoje teološke simpatije i pomodno oduševljenje latinskim prijevodima Aristotelovih djela s arapskog. Tako će napuštanje platonističkih pozicija iznjedrit poetsko filozofski rastanak u vidu jedne od najpoznatijih, a ipak nikad izgovorenih rečenica.

Kratak je put od konzula do cara, još kraći od tragedije do farse. Ova misao nas dovodi do jedne
vješto napisane recentnije rečenice koja će pomutiti duhove jer u sebi krije ono na što upućuje,
ali i ono što znalački prešućuje. Ona je zapravo rečenica u rečenici. Naime, krajem 1851.,
odnosno početkom 1852. Karl Marx piše poznato djelo znamenita naslova Der 18te Brumaire des Louis Napoleon u kojem izlaže svoje viđenje nacionalnog puča iz 1851. koji Napoleonovom
nećaku Louisu naknadno omogućava carsko prijestolje i titulu Napoleona III. Uvodno se Marx
poziva na Hegelovu misao o ponavljanju povijesti te primjećuje: Hegel je negdje zabilježio da se
svi veliki svjetski događaji i osobe takoreći dva puta dogode. Zaboravio je dodati: jednom kao
tragedija, a drugi put kao farsa.

Izvor: marxists.org/archive/marx/works/1852/18th-brumaire/

Marxova je rečenica upečatljiva po tome što formalno podsjeća na već poznatu Hegelovu
tvrdnju, ali se toga Marx bibliografski maglovito prisjeća te parafrazu smješta u neko neodređeno
negdje. Dotični efekt povećat će misterioznost izrečenog i samoj rečenici priuštiti sudbinu
kakvom se druge obične rečenice teško mogu pohvaliti. Marxov lingvistički cinizam doseže svoj
vrhunac time što on sam postaje sukreator Hegelove namjere i gotovo da mu stavlja riječi u usta.
Hegel je zaboravio dodati; dakle imao je namjeru, ali je istu spisateljskom nepažnjom i valjda
uslijed žurbe naprosto zaboravio napisati. Ovakav retorički trik se rijetko viđa i ostavlja dojam
žive rečenice. Kako bi prethodno dobro pripremljeni podij zablistao u punom sjaju, potrebno je
da poanta izrečenog originalnošću zasjeni Hegela. U tom trenutku Marx u maniri filozofa
pjesnika poentira: jednom kao tragedija, a drugi put kao farsa. I imamo rečenicu, sve ostalo je
povijest.

Karl Marx ipak nije usamljeni lingvistički cinik koji se služi retoričkim proročanstvima kako bi
pojačao iskaznu uvjerljivost vlastitih rečenica. Ako je vjerovati četristotinjak godina staroj
zabilješci na marginama Diofantove Aritmetike, z n  = x n  + y n nerješiv je zadatak ukoliko je na
prirodni broj veći od 2. Ovaj lucidni uvid zahvaljujemo francuskom matematičaru Pierreu de
Fermatu. Ono što pak Veliki Fermatov teorem čini velikim nije matematička već retorička
zagonetka. Fermat za dotični matematički uvid nije nažalost ponudio dokaz, ali je na marginama
knjige koju je u tom trenutku čitao zapisao: Otkrio sam čudesan dokaz za ovaj teorem, ali ne
može stati na marginu ove stranice. Na našu žalost ili sreću Fermat nije nikada javno iznio svoj
dokaz. Naprotiv, proslijedio je knjigu dalje i marginalnom bilješkom izazvao lavinu pokušaja.
Svaki od njih je pak neslavno završio te je Fermatov teorem ušao u povijest matematike kao
teorem s najviše promašenih i netočnih pokušaja dokazivanja. Navodno je tek krajem 20. stoljeća
Andrew Wiles, uz pomoć suvremenih matematičkih postupaka nepoznatih u Fermatovo vrijeme,
uspio dokazati naočigled nepobitnu istinu teorema; ako je tome uopće vjerovati jer nas povijest
opovrgavanja dokaza za ovaj teorem uči suprotnome. Ono što Fermatu možda nije u cijelosti
uspjelo teoremom uspjelo mu je jednom naizgled sasvim bezazlenom i dobronamjernom
rečenicom: izazvati čovječanstvo na višestoljetni okršaj s vlastitim mogućnostima i
ograničenjima, a povijest jedne rečenice biva poviješću ljudskog roda kao scriptora vlastitih sudbina.