Tomislav BERONIĆ: Pavel Josef Šafarik – čovjek koji je Hrvatima ukrao glagoljicu
To što je Pavel Josef Šafarik učinio može se samo nazvati otimačinom hrvatske kulturne i povijesne baštine, a ćirilometodska teorija kojoj je upravo on udario temelje instrumentom tog nečasnog djela
Pavel Jozef Šafárik (1795 –1861) je potekao iz evangeličke obitelji. Bio je profesor i ravnatelj gimnazije u (tada mađarskom) Novom Sadu 1819–33., nakon toga urednik časopisa i kustos u Pragu, te ravnatelj Sveučilišne knjižnice (od 1848), a na praškom Sveučilištu izvanredno je predavao slavensku filologiju. U revoluciji 1848. predsjedao (s Palackým) Slavenskom kongresu, zastupajući umjerenu liniju austroslavizma.
Održavao je veze sa širokim krugom književnika i znanstvenika svojega doba, također i s hrvatskim ilircima (Lj. Gajem, I. K. Sakcinskim i dr.).
Već za boravka u Novom Sadu surađivao s drugim slovačkim preporoditeljima u izdavanju slovačkih narodnih pjesama te objavio “Povijest slavenskoga jezika i književnosti” prema svim narječjima u kojoj kao Hrvate označuje samo kajkavce te ističe kako su »katolički Slavosrbi« s njima povezani u čvrstu kulturnu zajednicu, a sve štokavce pribraja Srbima i u “Povijesti južnoslavenske književnosti” (Geschichte der südslawischen Literatur, I–III, 1864–65) te u potonjim radovima.
Nakon što je Jernej Kopitar objavio svoju knjigu “Glagoliza Clozianus” (1836.) i u njoj naveo sv. Jeronima kao autora rukopisa u vlasništvu kneza Ivana VII. Frankopana Krčkog, Šafarik se počeo zanimati za glagoljicu. Teza o Ćirilu i Metodu kao autorima glagoljici koju je dr. Franjo Rački na velika vrata uveo među Hrvate izvorno je Šafarikova, a izričito je i bez imalo srama tvrdio da tzv. Praški listići potječu od vremena sv. Vjenceslava, dakle s početka X. stoljeća, i da su moravskog (dakle češkog) porijekla unatoč tomu što imaju tipične hrvatske izraze, da je senjski biskup Filip u XIII. stoljeću zavarao papu Inocenta IV. pozivajući se na sv. Jeronima i time dobio privilegij ravnopravnog korištenja hrvatskog jezika u bogoslužju na razini cijele biskupije.
Doduše, u svojoj prvoj knjizi o glagoljici “Počeci glagoljske pismenosti” (1853. ) Šafarik tek navodi hrvatsku tradiciju poštovanja sv. Jeronima kao zaštitnika i tvorca glagoljice, no u svom drugom djelu “Porijeklo i domovina glagoljice” to će odbaciti pozivajući se na nedostatak povijesnih izvora.
S druge strane nedostatak povijesnih izvora nisu mu bili prepreka za pripisivanje glagoljice Ćirilu, pri čemu je kao dokaze prvog reda uz papinska pisma (koja to jesu, ali u njima nema ništa o samom pismu), još uzeo “Žitija” – hagiografske tekstove o Svetoj Braći (koja jednostavno nisu relevantni povijesni izvori), a to njegovo načelo ostalo je prisutno među ćirilometodistima sve do danas. Hagiografski tekstovi, za one koji se prvi puta sreću s ovim pojmom, su životopisi kršćanskih svetaca u književnom obliku, iz kojih su uklonjeni svi nezgodni detalji kako bi bili idealizirana biografija namijenjena njihovom štovanju. Ovakvi tekstovi su književnost, a ne znanost.
Šafarik, a kasnije nastavljači njegovog rada poput dr. Račkog, razvili su svoju teoriju baš na toj književnosti u kojoj nije moguće razlikovati što je činjenica a što fikcija i što bi bilo komično da nije tragično – sve je to dovelo do toga da se danas naveliko koristi pojam “ćirilometodske znanosti”.
U svojoj prvoj knjizi “Počeci glagoljske pismenosti” Šafarik na str. 47. spominje “svjetlo doba glagoljaštva u Hrvatskoj”, papino dopuštenje slavenskog bogoslužja i tradiciju sv. Jeronima.
Malo dalje u istoj knjizi donosi azbuku glagoljice u kojoj je ispisao 42 znaka.
U drugom dijelu iste knjige donosi svoje viđenje izvornosti glagoljskih znakova iz nordijskih, makromatskih i ratarskih runa, palamiranskog, armenskog, grčkog, feničkog, starohebrejskog, italskog, samaritanskog, etiopskog, sekelskog, numidskog i ćirilskog pisma, pa čak i nečega što naziva “tajnopisom”. U doba pisanja te knjige Šafarik još uvijek pretpostavlja da je ćirilica starija od glagoljice, no to će izričito pobiti u drugoj knjizi.
Šafarikova prva knjiga izazvala je veliko zanimanje među Hrvatima, naročito Ilircima. U jednom narednom postu objaviti ću i ulomke iz pisama Ivana Kukuljevića Sakcinskog koja je uz izvornike i prijepise hrvatskih glagoljskih tekstova slao Šafariku.
U drugoj knjizi “Porijeklo i domovina glagoljice” (1858.) Šafarik se koncentrirao na to da isključi bilo kakav hrvatski utjecaj na porijeklo glagoljice, jer su za njega Hrvati tek, kako bi danas rekli – konzumenti veličanstvenog izuma nastalog u njegovoj domovini Moravskoj (Češkoj).
Tako u jednom ulomku tvrdi da iako su glagoljski spomenici u Hrvatskoj brojni, svi su iz kasnijeg doba, dok su u Bugarskoj rijetki, ali stariji.
U poglavlju (7.) pak tvrdi da Slaveni i to naročito Južni Slaveni (dakle primarno Hrvati), prije Ćirila i Metoda nisu imali vlastito pismo i pisane knjige, te se poziva na riječi bizantskog cara Mihajla i Črnorisca Hrabara kao neosporne činjenice zanemarujući njihovo hagiografsko porijeklo.
U poglavlju (13.) tvrdi da je autor glagoljice “pismoznalac Orijentalist”, koji je glagoljicu načinio iz feničkih i hebrejsko-samaritanskih znakova, te starohebrejskih, aramejskih, palmiranskih, starogalskih i etiopskih slova, te da je ta osoba Konstantin, ne navodeći nikakav dokaz.
U poglavlju (21.) Šafarik onako “odokativno” datira dva lista “Praških listića” u početak X. stoljeća u doba češkog sveca sv. Vjenceslava te ih bez ikakve osnove dovodi s njim u vezu.
U poglavlju (26.) naziva Črnorisca Hrabara “značajnim svjedokom” nastanka slavenskog pisma ali ovoga puta ističe da je glagoljica starija od ćirilice.
U poglavlju (45.) ove knjige Šafarik osporava sv. Jeronima kao autora glagoljice pozivajući se na to da nije potvrđen od “povijesne kritike”.
U drugom dijelu te knjige Šafarik ističe “Praške listiće” kao najstariji glagoljski spomenik uz tri evangelistara i Codex Clocianus (odnosno Frankopanski kodeks, kako ja nazivam Kločev glagoljaš). Praške listiće datira “bez sumnje” u X. stoljeće.
Za domovinu glagoljice Šafarik ističe Makedoniju i Panoniju (uključivo Moravsku).
Za Glagolita Clozianus (Frankopanski kodeks) Šafarik tvrdi da je bez sumnje panonskog porijekla odnosno u “češko-slovačkom obliku”.
To što je Pavel Josef Šafarik učinio može se samo nazvati otimačinom hrvatske kulturne i povijesne baštine, a ćirilometodska teorija kojoj je upravo on udario temelje instrumentom tog nečasnog djela.
Pavel Jozef Šafarik, kao podmukli lupež
Ovo je do sada najznačajniji (po mome mišljenju) članak Tomislava Beronić, na temu Glagolice. Sama Pavelova domovina je jaki “zov” da joj Pavel nešto unjedri, čeme ona nije majka.
Ljudska Priroda je to što jesmo. Sve što ljudi čine, može se okvalificirati da je ‘ljudski’. Laž, prevara, krada pa i ubojstvo, jesu ljudska obilježja. Medutim, mi smo stvorili ‘normu’, koju ako pojedinac prekrši, on je dužan odgovarati a i nadoknaditi odštetu. Druga je stvar ako prijestupnik ima zastor tajne, šutnje drugih, ili ima silu koje se drugi boje , pa šute.
P J Šafarik je imao veliku silu, bijući u krugovima tada vrlo poznatom dijelu pojedinaca. Isto tako, medu onima od kojih je krao, nije se nalazilo odlučnih branitelja, jer čini se da ni sami nisu bili na čistu, slušajući svoje, kojima se činilo ‘u redu’, da su “sveta” braća stvorili Glagolicu.
I dakako, kada nešto svijesno kradeš, onda je samo “ljudski” da okradenoga što jače omalovrijediš, kako bi naveo promatrače da onda sumnjaju i nevjeruju, da je okradeni stvarni vlasnik.
Kao toliko puta okradeni, i još mnogo više puta pokušaji krade, Hrvati mogu i u tom stanju visoko držati svoj ponos jer,
krade se od onih koji posjeduju nešto što lopov priželjkiva, a to je zaodjeniti se u ruho koje bi ga označavalo kao poželjnoga. Što recimo imaju Srbi da bi im mi na tome zavidjeli, i možda htjeli ukrasti?
Hrvati ukupno jesu jedna Narodna enigma. Još je A Starčević napisao kako smo mi lakovjerni Narod i brzo zaboravljamo nanesena nam nedjela. Od dolaska u novu Domovinu, izmješali smo se narodima koji su bili tu prije nas. Dugo smo dozvoljavali da nam Domovinom vladaju stranci. Turska vremena su nam donijela puno imigranata, Srba, koje su u novije vrijeme, koristile njihove povijesne domovine, Srbija, za okupaciju dijelova zemlje koja im je dala utočišće, Hrvatska.
Hrvatska je tokom stoljeća prožvljavala, možda ne manje nego ijedna druga Nacija, i onda to što danas jesmo, to nam je zajednički nazivnik i nemamo druge nego činiti najbolje što možemo, s ovom što imamo.
JL