Alen TOMIĆ: Fenomenologija antagonizma iliti breme carskog života

Car Friedrik II bio je čovjek od obećanja. Neka od njih je ispunio, neka od njih su morala pričekati na ispunjenja ili su bila novim obećanjima prolongirana za nadolazeća bolja vremena, a na neka od njih se pragmatično i drsko oglušio. Obećanje je u životima careva i kraljeva, ali i običnih ljudi praćeno nekim značajnim događajem, posebnom prigodom, trenutkom koji obećanju pruža određenu vrstu svečanog ugođaja i općenito povećava značaj izgovorene riječi. Friedrik II pomno je odabrao mjesto, trenutak i riječi. Naime, 22. 11. 1220.  u prostorijama crkve Svetog Petra u Rimu prilikom carske krunidbe svečano i odrješito u prisutnosti svoje odabranice Konstance uzeo je križ u ruke i obećao da će, čim se stvore povoljni vremenski uvjeti za to, krenuti u križarski pohod u Svetu Zemlju, a na tom pothvatu suzbiti sva moguća heretička učenja koja mu se nađu na putu. Sasvim odlučan i priseban zapadnorimski car, kralj Sicilije i Njemačke, s nenapunjenih dvadeset i šest godina stupa na srednjovjekovnu svjetsku pozornicu antagonizma.

Povijest poznaje raznovrsne svađalice, drznike, buntovnike i revolucionare, ali tek su se rijetki dovinuli do čistoće antagonističke nepomirljivosti. Geneza antagonizma uvodno započinje najčešće bezazleno, ali će se latentni sadržaj ispostavit kasnije kao neprikosnoveni znamen nadiruće bujice neprijateljstva, nesnošljivosti i načelno nepomirljive proturječnosti. Stoga je i Friedrik II već na svojoj djetinjoj duši osjetio pečat svih budućih nemira. S nepune tri godine majka normanska princeza Konstanca dovodi dječaka na kraljevski dvor u Palermo da bi ga neposredno nakon toga, odnosno neposredno nakon smrti oca cara Heinricha VI, proglasila 1198. kraljem Sicilije. Razigran i neopterećen dječak zasigurno nije ni slutio da će pod okriljem mediteranskog sunca odrastati kao budući europski vladar i car obilježen teškim bremenom odabranoga. Majka i dječak sukladno srednjovjekovnom običaju nisu samostalno mogli upravljati kraljevstvom Sicilije, nego su svoju seniorsku poziciju održavali zahvaljujući blagonaklonosti učenog i juristički educiranog pape Inocenta III. Kao dobar teolog i crkveni reformator Inocent III uživao je svu moć i slavu kakvu je danas jedva moguće zamisliti i uspoređivati s nečim sličnim. Organizator Četvrtog križarskog pohoda i strastveni protivnik krivovjerja nameće se kao lenski gospodar i upravljački skrbnik mladome kralju Fridriku Hohenstaufenu unuku slavnoga Fridrika Barbarosse. Uz blagoslov pape, Fridrik II postat će desetljeće kasnije uz ponešto zamršen razvoj događaja ujedno i kralj u Njemačkoj. Okrunjen dvama krunama Fridrikov život nalikovat će u budućnosti na život čovjeka rastrgnutog između dvije geografski rascjepkane i gotovo nespojive regije, a u egzistencijalnom smislu na rastrganost između htijenja, mogućnosti i okrutne realnosti.

Za mladog je kralja vjerojatno djetinjstvo na dvoru u Palermu jedini period mirnog kraljevanja kojeg će imati u svom burnom i neobičnom životu. Potpuno bezbrižan, on do svoje napunjene četrnaeste godine ne osjeća teret upravljanja, niti odgovornost vladanja. Palermo u vrijeme mladosti Federica II rex Siciliae impresivna je srednjovjekovna metropola vizualno prožeta utjecajem raznovrsnih kultura s naglaskom na arapski arhitektonski utjecaj. Urbanistička kulisa Palerma, svojevrsni spoj prirodne ljepote i egzotično kićene graditeljske izvedbe, zasigurno je ostavila trag na unutrašnji život mladog kralja. Fridrik je na kraljevskom dvoru bio pretežito izložen viteškom i umjetničkom odgoju i za to vrijeme ustaljenim odgojno-obrazovnim metodama pod utjecajem raznih, od Inocenta III blagoslovljenih i odabranih, skrbnika koji su povremeno bili u obvezi podnositi pisana izvješća papi o odgojnom napretku kralja. Kralj je dijete; bezbrižan i neopterećen, prema nekim izvorima čak pod krinkom obična građanina hoda zamršenim ulicama Palerma i dolazi u dodir s kulturnom raznolikošću metropole, njezinim židovskim, islamskim te kršćanskim urbanističkim armamentarijem. Nesputana i sasvim slobodna, njegova mladenačka duša upija kobnu smjesu kozmopolitskog užitka, raznovrsnost rasnih i nacionalnih fizionomija te nadasve konfesionalnu zamršenost postojećih svjetonazora.

Antagonizmi žive od naslijeđenih neriješenih sukoba. Uvertiru u Fridrikov antagonistički portfelj pomno će izrežirati Inocent III. Prihvativši mladića pod svoje skrbništvo i odgajajući ga za budućeg kralja ugradio je kamen temeljac za sva buduća previranja između svog štićenika i Petrovih nasljednika. Inocent je ulogu skrbnika shvatio suviše ozbiljno, općenito je sve svoje namjesničke uloge doživljavao sudbonosno i presudno te znalačkim potezima svjetovnog i duhovnog vođe doveo autoritet srednjovjekovnog papinstva do vrhunca. Organiziravši križarski pohod, legitimirajući djelovanje prosjačkih crkvenih redova, otvarajući bolnice i druge tipove zdravstvene skrbi, suzbijajući herezu, potičući autoritet inkvizicije te nametnuvši zapadnim vladarima do tada neviđenu lensku vlast postao je neprikosnoveni vazalski autoritet utjelovljen u liku i djelu Kristova namjesnika za duhovna i svjetovna pitanja. Između papinskog poimanja namjesništva i božanske providnosti ostalo je mjesta tek još za pokornike i sluge, a i samo namjesništvo je više nalikovalo blasfemičnim recima iz Velikog inkvizitora nego predanoj službi na čast Gospodina. Inocent III je bio naprosto svećenik od velikog formata. Presvijetli otac odgajao je svog štićenika prema vlastitim zamislima o tome kakav budući europski vladar treba biti, koje će vrline utjelovljavati, na koji način se odnositi prema papinskom autoritetu te, možda najvažnije od svega, kojim će postupcima promovirati autoritet i utjecaj apostolske prijestolnice. Fridrikov mladenački svjetonazor djelo je ambicioznog pape vizionara.

Veleštovani je ispleo mrežu u duhu zaključaka Wormskog konkordata i uveo svog štićenika u nerazrješivo klupko zamršenog spletkarenja i nametanja svjetovne moći blagoslovljene čistoćom apostolske uzvišenosti. Podij je vješto osmišljen i trebao je služiti na dobrobit klerikalnog imperijalizma, odnosno katoličkog cezaropapizma.

Na njegovu žalost Inocentov štićenik nije bio povodljiva i blaga karaktera. Nepokolebljiv, drzak i poprilično hrabar već će svojim prvim vladarskim potezima otvoreno nagovijestiti principijelno neslaganje po pitanjima investiture, a time ujedno navesti Inocenta na pragmatični oprez. Njegova kraljevska predestinacija vodit će ga putovima antagonizma te će odbiti poslušnost i pokornu zadaću žrtve imperatorskih ambicija skrbnika. Njemačko-normanski prijestolonasljednik postat će žrtvom vlastitih previranja i neslaganja, grčevitog odupiranja i nesputanosti želje i duha. Već s četrnaest godina počinje vladati i nastoji izgraditi kraljevski autoritet i nametnuti ostalim sicilskim plemićima i biskupima nova pravila igre na jugu Italije. Prvotni sukob posljedica je neslaganja oko imenovanja i ustoličenja biskupa. U tom trenutku Frederico izlazi iz infantilnog perioda odgajanja i stupa na pozornicu pubertetskog negodovanja i protivljenja autoritetima. Dječak koji silom zakona ne odlučuje izrast će u neposlušna mladića žednoga odluka i samopotvrđivanja. Uvertira u antagonističko nadmudrivanje je započela: car protiv pape; a kulminirat će povijesno jedinstvenom dvostrukom ekskomunikacijom vladara iz zajednice Kristovih namjesnika.

Antagonizam je najperfidnija i ujedno najotrovnija manifestacija suprotnosti. To je krajnje polarizirana vrsta sukoba s dijametralno suprotnim pozicioniranjem sukobljenih strana koje crpe energiju upravo iz onoga što im stoji nasuprot, čemu se suprotstavljaju; takoreći neiscrpna razmjena negativnosti. Riječ je o naboju proizašlom iz uvjerenja u neprikosnovenu ispravnost vlastita svjetonazora. Antagonizam je nerješiv, njegov apetit je neiscrpan. Car Fridrik je dvaput protokolarno ekskomuniciran od strane dvaju različitih papa. Dotične ekskomunikacije značajno će utjecati na njegov stil vladavine, ponašanje, odluke i nadasve predodžbe o osobnom doprinosu vladarskoj ulozi cara naspram papinske svjetovne ingerencije. Fridrik će izazvati vrijeme na dvoboj pred sudom vječnosti i usprotiviti se ustaljenoj praksi podvrgavanja crkvenim autoritetima.

Njegova odlučnost neće pokleknuti niti pred upornim uzastopnim postupcima izopćavanja; naprotiv, ekskomunikacije će ga još više učvrstiti u uvjerenju da je život satkan od nevidljive niti užitka i vidljive omče bremena. O njemu će Grgur IX u enciklici iz 1239. godine zapisati otprilike sljedeće:

Izdiže se iz mora poput nemani s mnoštvom glava okićenim različitim imenima, s medvjeđim šapama i lavljim ustima, udovima poput pantere, a iz njegovih se ralja čuju klevete i huljenja protiv Boga i njegovih svetaca. Svojim željeznim zubima nastoji sve prožderati i nogama razoriti zidine naše vjere i katoličke Crkve.

Zato se svi vi do kojih dopire ova bogohulnička jeka ne čudite ako neki Bogu najpredaniji među vama pokleknu pred zavodljivošću njegovih laži i postanu strijelama u namjeri i pri ostvarenju njegovih ciljeva.

Ali kako bi istinom prozreli njegove laži i čistoćom duha se uspjeli oduprijeti obmani pomno promotrite glavu, torzo i udove tog takozvanog cara Fridrika.

Uslijedio je odgovor, poprilično brutalan i u maniri antagonističke propagande u jednakoj mjeri uvredljiv. Označivši autora enciklike Antikristom, Fridrik će prihvatiti antagonističku poziciju kao jedinu opciju kraljevanja. Bez blagoslova pape, bez podrške većine biskupa i sa sviješću o tome da je upravo on Kristov namjesnik za svjetovna pitanja te usprkos manjkavoj potpori ostalih europskih vladara okružit će se bliskim i voljenim suradnicima, znatiželjnicima, konkubinama, alkemičarima, lovcima, znanstvenicima, ponekad pjesnicima ili filozofima i u kozmopolitskom ambijentu južnoeuropskog Mediterana, živjeti po svom i ući u legendu kao stupor mundi.