Ivan KOZLICA: Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807. (3)

 

Poslije neviđene topovske paljbe 27. lipnja 1806. do generala Jacqesa Lauristona u dubrovačku tvrđavu dolazi ruski pukovnik na pregovore. Donio je vijest da su Rusi odlučili Austrijancima vratiti Boku Kotorsku ukoliko Francuzi napuste Dubrovnik.

Austrijski odred kojim je zapovijedao general Bellegarde bio je na Visu, ali kako nikakav dogovor nije postignut, ruska kanonada se nastavila. Taj dan su četiri ruska broda iz Gruža i Pila odvozila razna opljačkana dubrovačka dobra, a slijedećih dana trinaest je brodova odvozilo opljačkani ulov.

Kada se doznalo da će Rusi predati Boku, počeli su se narušavati odnosi na bojištu, posebno između generala Vasilija Vjazemskog i vladike Petra Petrovića Njegoša.

Vjazemski je zamjerio Njegošu da ne vlada svojim četama koje su se, vodeći se pohlepom za plijenom, raspršile po Republici pljačkajući i razbijajući sve što se da.

Razaranje dubrovačke utvrde kao nikada do tada – zločini se nastavljaju

Zbog sve jačega razaranja 28. lipnja 1806. dubrovački Senat uputio je generalu Lauristanu ponizno, umilno izaslanstvo koje je ga je trebalo navesti na dogovor s Rusima.

General ih je ljutito odbio kazavši da bi u slučaju ruskog ulaska u grad Francuzi ponovo došli i razarali ga oni, što im dođe na isto. Lauriston je sutradan zbog nestašice svega potrebnoga za život, naredio da se oko 2 000 Konavljana vrati kućama (1 500 djece). Očevidac to ovako opisuje:

Jedan sam čovjek praćaše porodicu ako je takvu imao. Ako li je nemaše, davaše mu se jedna da je isprati. Tako se između sedmoro čeljadi, jedne žene i troje, četvoro djece, viđaše jedan muški gdje ih vodi. Mnoge majke imahu po jedno dijete na prsima i u utrobi, a za ruku držahu jedno treće koje opet vođaše maloga brata ili sestricu. Kogod mogaše da nosi štogod u ruci ili na plećima bijaše natovaren kakijem zamotom. I same majke nošahu torbe na plećima. Mali kakav, vodeći ili noseći u naručju mlađega brata, imaše da se stara o mazgi ili o tovarčiću koji nosaše sve preostalo poljsko blago one nevoljne čeljadi.

Misao pak da će taj svijet biti možda potisnut u grad kako bi se ovaj od gladi predao, ili da će izginuti putem, paraše srce svakoga gledaoca. Govori se da im bijahu stavili na volju da ostanu ili da pođu; da mnogi gospari ne šćahu da ih puste uz prkos nestašici hrane, ali oni nesretnici bijahu se uopće riješili na izlazak. Tako slatka bijaše pomisao na mjesto rođenja! A tako strašna bjaše opsada, da ne mareći za opasnost, izlažahu iz grada sa nekim osjećajem zadovoljstva.

Opsadu vodi vladika Njegoš – nesuđeni Princ od Konavala

Nesretne Konavljane na putu kućama pratila je jedna turska eskorta, ali to im nije pomoglo. Tri Konavljana pođu do vladike Njegoša na Bosanku, ali su zaustavljeni i vraćeni svi zajedno natrag u grad. U toj gužvi zdrobljen je jedan dječak, a drugi je iscrpljen umro. Vladika se poslije toga, obučen u rusku odoru, premjestio na ruski admiralski brod.

General Lauriston 1. srpnja 1806. naređuje da 150 vojnika izvrši prepad sa strane Pila, ali i taj pokušaj je propao. Rusi i Crnogorci predvođeni zapovjednikom ruskog broda Sveti Mihail Snaksarevim zapalili su najljepše kuće na Pilama i Gružu.

Zapaljivim kuglama i bombama gađano je središte grada, a na Srđ je dovezeno još topova. Sve je to rađeno po naredbi i nadzoru zapovjednika kopnenih snaga vladike Njegoša koji se, uvjeren u pobjedu, nazvao Princom od Konavala.

General Molitor iz Zadra kreće u pomoć Dubrovniku

Doznavši za težak položaj Dubrovčana i francuskih vojnika, car Napoleon Bonaparte naređuje generalu Augustu Fredericu Louisu Viesseu de Marmontu da krene u pomoć Dubrovniku.

Međutim, kako se Marmont nalazio u dalekoj talijanskoj Fruliji, do njegovoga dolaska grad bi pao, a general Lauriston i njegova vojska bila bi uništena. To cijeni general Gabriel Molitor i bez naredbe odlučuje krenuti iz Zadra prema jugu. Okupio je snage od 1 670 vojnika i krenuo dijelom morem, a dijelom kopnom, usiljenom hodnjom. Te su se snage 3. srpnja spojile u Stonu, Molitor ih sutradan raspoređuje na dio za prethodnicu, skupine za bitku, za pričuvu, začelje i specijalce.

Kretali su se jedan za drugim kako bi neprijatelja zaveli da ih je više. Prije tog je prema Dubrovniku uputio glasnika da prenese vijest kako dolazi 10 000 vojnika te da uradi sve kako bi ga Rusi zarobili. U Zaton Francuzi stižu 5. srpnja gdje se sukobljavaju s odredom Crnogoraca, general naređuje da se malo puca, da se više koriste sablje i bajuneti u borbi izbliza.

Veći broj protivnika su pobili, ostali su se razbježali. Molitor je znao da se u opsadi Dubrovnika nalazi oko 3 000 Rusa i 8 000 do 10 000 Crnogoraca, Hercegovaca i Bokelja, znao je i kakvi su mu neprijatelji: od početka neprijateljstva ti su se Crnogorci dali neviđenoj okrutnosti, uništavajući, paleći sela Dubrovačke države, odsijecajući glave ranjenika koji su pali u njihovu vlast.

Zbog toga odlučuje nadmudriti neprijatelja različitim varkama – iste vojnike provodi više puta preko brda i vraća ih natrag zbog lažnog dojma o mnogobrojnosti.

Dok je Molitor bio na putu prema Dubrovniku, u Zadar 3. srpnja stiže civilni francuski namjesnik Vicenzo Dandolo, nekadašnji mletački providur. Rusi su 5. srpnja zauzeli utvrdu u Sućurju na Hvaru, oteli brod nakrcan vinom, ali nisu ostavili posadu.

Divljaštva i zločinstva Rusa i Crnogoraca u dubrovačkoj okolici

Rusi i Crnogorci kod Dubrovnika su u panici, 6. srpnja u jutro pojačavaju bombardiranje, pljačkaju sve više, siluju žene. O tome svjedok piše:

Opljačkane kuće čine još veći užas nego spaljene, jer spaljene pokazuju samo četiri zida ispunjena ruševinama, a opljačkane imaju onoliko vrata koliko su imale prozora: trebalo je skinuti dovratnike da bi se iščupalo željezo na koje su bila pričvršćena drvena vrata, okviri i škure. Ništa nije bilo netaknuto, sve je bilo preneseno ovdje ili ondje, pomiješano sa slamom i sijenom za požar.

U svim gustijernama nalazile su se skalice spuštene zato da bi se pronašlo blago. Svaki kamen, svaki komad drva u đardinima prekopani su da bi se pronašlo blago; gdje je god u đardinima bila prekopana svježa zemlja, mislili su da se skriva blago. Srušeni oltari; i vrhovi skala gdje su bile naslonjene zidne grede bijahu izdubljeni da bi se našlo željezo.

U crkvama otvarali su grobove, iskopavali leševe, odnosili željezo. Raskivali su raspela da bi uzeli tri čavla. Na drugom mjestu svjedok zapisa: U Rijeci dubrovačkoj počiniše barbarstva nad ženama da bi dali oduška razvratu. O ruskom teroru i mučenjima svjedok piše: Mučenja su bila, na primjer, skidanja muškaraca i žena do gola i postavljanja između dvije vatre, kako bi ih prisilili da priznaju gdje su sakrili novac; druge, gole, prisiljavali su kleknuti zadajući im udarce sabljom ako nisu priznali.

Drugima su oduzimali djecu i držali je iznad vatre u nazočnosti majke i oca itd. Druge su vezane za pojas (…) podizali na stablo i zatim prekidali konopac. Neke su tukli, nekima su pravili rupu na licu, stavljali im prst unutra i tako ih vodili da pokažu dinare. Na nesreću, svugdje su nalazili zakopan novac — ili zato što im je netko od ukućana to otkrio ili zato što su znali tražiti bolje od lovačkog psa, na kraju su ga našli. U vrtovima su uz pomoć željeznih šipki tražili između graha i trave, u kućama i špiljama, i nijedan im kut nije promaknuo.

Dodatnu zastrašujuću atmosferu pojačavala je proslava pravoslavnog svetca sv. Jovana, puškaranje na brodovima i na kopnu.

Veličanstvena pobjeda Francuza i Hrvata – pljačkaši i ubojice bježe glavom bez obzira

A onda veliki obrat, tog 6. srpnja poslije podne general Molitor s vojskom stiže na Golubov Kamen sjeverno od grada, prijeđe na turski teritorij i izbije kod Carine. Potpomognuti Hadži-begom iz Hutova, bratom hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, Francuzi su razbili Ruse i Crnogorce na Srđu i Bosanki.

Odred dalmatinskih Hrvata pod zapovijedanjem potpukovnika Nonkovića prisilio je Crnogorce na povlačenje, ubrzo je došao do Brgata.

Vode se žestoke borbe, Francuzi u nastupanju pronalaze leševe odsječenih glava, Rusi i Crnogorci bježe prema moru, pri povlačenju pljačkaju i pale Gruž, Zaton, Orašac, Trsteno, odvoze sve brodove iz tih mjesta, 20 velikih i 500 manjih barki.

Nastaje velika svađa oko podjele plijena, Crnogorci za sebe zadržavaju najbolje stvari, ruski viceadmiral Senjavin je ljut na vladiku Njegoša, čak ga optužuje za izdaju.

Njegoš je taj dan pobjegao prema Gružu, a da bi se mogao brže kretati po vrletima ostavio je i konja te pobjegao s 2 000 Rusa. Molitorove satnije zarobljavaju topove na Srđu, pred večer stižu na Bosanku, u gradu oduševljenje, slavi se vojsku osvajačku kao oslobodilačku. O raspoloženju dubrovačkoga puka najbolje kazuje dio zapisa generala Molitora:

Ušao sam istog dana u 7 sati popodne sa svojom prethodnicom u Dubrovnik. Ne mogu se opisati oduševljenje i zahvalnost koji su obuzeli stanovništvo svih klasa, a koji su upravo prošli najgore strahove i skoro počeli padati u očajanje. U svome oduševljenju mnogi su prilazili našim vojnicima ljubeći njihovo oružje s izrazom poštovanja i ljubavi. Iste su večeri sve žene iz grada otišle bosih nogu u crkve odati zahvalnost. Sutradan je iznenađenje Dubrovčana došlo do vrhunca kada su vidjeli marširati svoje osloboditelje u tako malome broju.

Opisana Molitorova pobjeda u borbi koja je trajala jedno poslije podne toliko je nevjerojatna da je teško naći sličnoga primjera. Malobrojna vojska od 1 670 vojnika rastjerala je 11 000 do 13 000 pravoslavnih Rusa, Crnogoraca, Bokelja i Hercegovaca i pri tome imala samo jednoga mrtvog vojnika (umro od žeđi među stijenama) te petoricu ranjenih. Molitor je među svojim vojnicima imao i 400 Hrvata koji su pri prvom sukobu bili odlični, a onda ih je Molitor otpustio.

Francuzi su u borbi izgledali kao da ih je bilo desetak tisuća, a na ruskim brodovima pričalo se da ih je bilo 100 000. General Molitor je za zasluge u obrani Dubrovnika odlikovan Legijom časti, najvišim francuskim odličjem koje je ustanovio car Napoleon.

Slavlje Dubrovčana i Konavljana – zahvale francuskim generalima

Već u jutro 7. srpnja prognanici iz okolnih dubrovačkih mjesta i Konavala krenuli su obići domove, sve je bilo uništeno i opustošeno, sve pokradeno, stada i životinje, sve zbog barbarske ludosti i grabeža, kako je zapisao jedan suvremenik.

Senat se službeno zahvalio generalu Molitoru, a general Lauriston je izdao proglas u kojem se zahvalio Dubrovčanima na strpljivosti. Sutradan, 8. srpnja, Molitor je dio vojske ostavio u Dubrovniku i s ostatkom krenuo natrag prema Zadru. Dok je prolazio dalmatinskim mjestima svugdje je slavljen jer se vijest o velikoj pobjedi brzo pročula.

U Dubrovniku je 9. srpnja bilo veliko slavlje, upriličena je procesija s Gospom od Porata i moćima sv. Vlahe te je obiđen cijeli grad. Dubrovčani su napokon odahnuli. Po Europi se ubrzo pronio glas da je general Molitor natjerao rusko-crnogorsku vojsku u divlji bijeg.

Tijekom zločinačkoga pohoda Rusa, Crnogoraca, Bokelja i Hercegovaca, spaljena je gotovo čitava dubrovačka okolica, a bilo bi još gore da turski zapovjednik Popova uz pomoć hercegovačkih katolika i Primoraca nije spriječio pohod na Ston.

U Konavlima je ubijena 581 osoba, a na području Dubrovačke Republike više od 1 000 ljudi. Rusi su zaplijenili 43 broda, a izgubljeno ih je više od 150.

Republika je prije ove agresije imala 350 brodova, 270 nosivosti oko 250 tona i 80 nosivosti do 16 tona. Prihodi od duge plovidbe iznosili su 3 025 000 dukata (cekin, zlatnik, 13,37 grama zlata), a od kopnene trgovine i kabotaže oko 700 000 dukata. Izravna ratna šteta iznosila je oko 9 000 000 dukata, a od oko 3 500 topovskih granata uništeno je oko 700 kuća.

Potkraj srpnja 1806. u Dalmaciju stiže novi francuski vojni zapovjednik general August Marmont, a proslavljeni general Molitor odlazi na drugo bojište u Italiji. Marmont već 30. srpnja nenajavljeno stiže u Dubrovnik i upoznaje se sa strahotama rusko-crnogorskog divljanja.

Dubrovčanima ubrzo nadu za pomoć i stvaranje kakvih takvih uvjeta za život daje i car Napoleon kada je zatražio od talijanskog podkralja Eugena de Beauharnaisa da obračuna ratnu štetu koju će on platiti. Ali, sve je ostalo samo na obećanju…

General Lauriston je potkraj iste godine objavio zabranu isticanja zastave sv. Vlaha na brodovima i na javnim mjestima te obvezu isticanja talijanske zastave, a od 6.siječnja 1808. ta je zastava izvješena i na Orlandovu stupu!