August ŠENOA: U vrijeme potresa 1880.-te
U vrijeme potresa koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880., August Šenoa bio je gradski senator zadužen za poslove graditeljstva, socijale, redarstva i čistoće. Neumorno je obilazio razrušeni Zagreb, popisivao štetu, smještao stradale u privremene barake na Zrinjevcu, Trgu bana Jelačića i današnjem srednjoškolskom igralištu. Svoja svjedočenja zapisao je i objavljena su u novinama "Vienac" čiji je bio urednik. U narednim danima objavit ćemo svjedočenja Augusta Šenoe na potres 1880., a koja nažalost podsjećaju na posljedice nedavnog potresa kojega smo i sami svjedoci
U vrijeme potresa koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880., August Šenoa bio je gradski senator zadužen za poslove graditeljstva, socijale, redarstva i čistoće. Neumorno je obilazio razrušeni Zagreb, popisivao štetu, smještao stradale u privremene barake na Zrinjevcu, Trgu bana Jelačića i današnjem srednjoškolskom igralištu. Svoja svjedočenja zapisao je i objavljena su u novinama “Vienac” čiji je bio urednik. U narednim danima objavit ćemo svjedočenja Augusta Šenoe na potres 1880., a koja nažalost podsjećaju na posljedice nedavnog potresa kojega smo i sami svjedoci.
Stolna crkva zagrebačka nakon potresa:
“Pregledao sam prilično sve ruševine, omjerio sam po prilici ogromnu štetu, koju kratak časak nanese cvatućemu našemu Zagrebu. Al jedne ruševine nebjeh do prije malo dana pogledao – naše staroslavne stolne crkve. Plašio sam se pogledat ju, nisam se bojao, nije to kukavština bila. Plašio sam se, da će mi srdce pucat od težke žalosti. Samo kradomice svrnuh okom na nespretne fotografije, što ih izložiše neki fotografi, deset i deset puti pogledah plaho toga mrkog kamenog orijaša, koj se veličajno visi nad Zagrebom, a kad sam čitao onaj plastički opis dr. Račkoga, koj je strašnu katastrofu vidio na svoje oči u prvostolnom hramu hrvatskom, uzkolebalo se moje srdce još već ma.
Znate li, kako je čovjeku, kad mu otac ili majka oboli na smrt ili umre? Plaši se gledat mrtvaca ili bolesnika, a opet ga srdce vuče onamo. Tu koliziju osjećaja okusih i ja. Odlučih se napokon, poći ću da vidim, odlučih se, kad su živci mirniji bili, kad je zemlja prestala drhtati pod našim nogama. Dodjoh pred vrata. Crkva stoji kao i prije, izkrhnut je samo jedan prozor tornja. Stajah pred vratima. Sto i sto puti sam ušao ovuda, djetetom, dječakom, mladićem, mužem. Znam tu svaki zakutak, za svakoga svetca, za svaki grbić ah, ta crkva mi je stara znanica. Odkad pamtim, zapamtio sam tu crkvu!
Poznam i poviest tih smionih svodova, ta to je pol poviesti Hrvatske, to bijaše nekoliko viekova duša i tvrdjava domovine. Koliko je slavnih Hrvata u tom prostoru disalo, koliko znamenitih ljudi počiva pod ovim hramom. Sjećate se slavonskih vojvoda, svetoga Augustina, Ivana arcidjakona goričkoga, Pavla Horvata, Gjure Draškovića, Tome Bakača, Gjure Zrinskog, Franje Frankopana, Maksimilijana Vrhovca, Baltazara Krčelića i stotine drugih.
Svi ti il su boravili ovdje il počivaju u rakah ove crkve. Silu umjetnina pooteše nam vjekovi, pohara ljudi nehajstvo, ta crkva nam ih je sačuvala. Kad su stotine svieća žarile, pri sjajnom oltaru, kad se uzvijali pozlaćeni oblaci tamjana uz one blistave prozore, gdje je svetce obasjavalo čisto svibanjsko sunce, kad je srebrovlasi liepi starac Haulik dielio blagoslov ovrvi pobožnoga puka, o koli uzvišena, koli veličajna prizora. Obično ljubismo samo žive stvorove, nu ja velim, da možemo i nežive ljubit, da mi Hrvati ljubimo tu dičnu maticu, tu prvostolnicu našu. A sad se je imala pomladiti po nacrtu genijalnoga Schmidta.
Pomladit! Bože! Već je čekić skidao staro trošno kamenje, već je počela ruka namještat nov ures i zadrhta zemlja u temeljih, zagrohota iz svojih dubina, rebra prvostolnice počeše pucati. Često govori se o ironiji sudbine, užasnije ironije nije nam sudbina pokazati mogla, nego ovu. Plaho prekoračih prag, bio je mutan dan, grdna crkva zjevnu na mene, daleko na zadtku sivi se nekakav metež. Tu kan da duša fali. Užasno je pogledat svetište. Mutno nebo stare nejasno svjetlo kroz zjalo krova na fantastički izmiešane hrpe kamenja, drvlja, gvoždja, tužno sjaju liepi prozori, čini se da sveci na njih plaču, rumena staklena ruža na visini kan da je probijena kartačem, pod briegom kamenja klonuše sjedala kanonika, leže tu razmrskana, rasklimana, prevrnuta, ostatak velikog svetiljnjaka iztiče se izpod survine, a gdje je nekad stajao veliki krasni gotski oltar, stoji brieg kamenja a iz njega viri razkrhana kućica svetotajstva kao zadnji toranj na bedemu razorene tvrdjave.
Teško je pomislit si žalosniji prizor, strašniju promjenu. Oči su mi bludile po tom kamenom metežeu, po tih podrtinah, kan da nešta izgubljena traže, a nemogu naći! Taj prizor sjeti me hrama jeruzalemskoga, kad biesne čete Tita bješe oborile svetilište. Al jošte stoje u našem hramu visoki tanki stupovi i svodovi, samo se je jedan veliki stup malko nagnuo, nu i tomu je pomoženo, a jedna kamena priečka medju dva stupa slomi se na dvoje, tresnu na zemlju i razbi tarac i svod rake. Tu i tamo po tužnom prostoru leže mramorni kipovi svetaca. Daleko je glava odskočila, po strani leži odkinuta ruka. Koli liepo bijaše mramorno djetešce, što ga je pri oltaru zadnje večere držao na ruci sveti Antun, koli mila glavica, s tim nebeskim posmjehom, ta nježna ručica blagosovna. A sad leži na tlih, glavica odskoči, ruka se slomi. Čovjek bi gotovo proplakao. Ostavih nieme prostorije, gdje zaniemiše zvona i gromorne orgulje, a u srdcu ponieh sa sobom tihu, gluhu žalost. Crkva nije, hvala bogu ruševinom, al težko ranjen stoji taj slavni gorostas od onog užasnog udarca, koj mu protrese temelje i mrtvace u rakah, koji sigurno pomisliše, da je došao sudnji dan.”
Fotografije: Ivan Standl, Josip Ninković
Izvor: kuća Šenoa