Ne možemo sa sigurnošću znati datum Isusova rođenja. Dok neki drže da se rođenje zbilo u proljeće ili ljeto, Chronographia Seksta Julija Afrikanca 221. godine navodi 25. prosinac kao datum. Godina rođenja bila bi svakako prije smrti Heroda Velikog, 4. godine prije Krista.  

Isusova majka, Marija, iz Nazareta Galilejskoga, zaručena je s Josipom čije je prodrijetlo iz plemena Judina, točnije iz loze Davidove, susjednog gradića južno od Jeruzalema, Betlehema.

Žena, odnosno djevojka, je mlada. Čak ne možemo tvrditi je li bila punoljetna po današnjem zakonu. Josipovu dob ne znamo, no tradicija govori da je bio muškarac zrele dobi, pa  i stariji.

Anđeo Gabrijel pozdravlja je, kako donosi grčki spis, Haire, Maria, Keharitomene, a za nas izraz kehriteomene ima posebnu važnost. Sveti Jeronim u Vulgati prevodi sa gratia plena, milosti puna, što je svakako valjan prijevod, no jedan vid značenja izraz ne može prenijeti. Milosti puna, nije tek informacija da je Marija puna milosti. To je naslov, ali i više od naslova. Marija je Keharitomene, to je njen skriveni identitet, neprolazan, vječan. Ona to ne zna, ali ga prihvaća jednim fiat voluntas tua.

Marija nije umišljena, čak i nakon nadanravnih iskustava. Isto tako, Marija nije utrenirana ubožna jadnica koja sve trpi. Marija je realna i na toj realnosti, njena neznatnost stoji uspravno.

Nakon anđeoske vijesti o trudnoći rođakinje Elizabete, Marija pohiti u gorje, gdje ostaje tri mjeseca, do rođenja Ivana, budućeg Krstitelja. Vidimo da je Marija odlučna i poduzetna. I svjesna svoje situacije, dat će ogovarateljima povoda kad se vrati u Nazaret. Ipak, ona to čini, jer je ispravno.

Josip koji će tri mjeseca nakon Marijina začeća biti u teškoj dvojbi, pokazuje da se radi o osobi koja želi ispoštovati Mojsijev Zakon, ali i da mu je milosrđe milo, pa nije htio pred očitom činjenicom da je Marija trudna, izvrgnuti je sramoti.

Njegova dvojba zaključena je anđeoskom intervencijom, pa i on upoznaje da je njegova zaručnica Keharitomene. Ovo je vrlo važan podatak, jer pruža logiku u danas naizgled nerazumljivu dogmu Crkve da je Marija vazda djevica, odnosno, da brak Josipa i Marije neće imati bračno sjedinjenje, što je toliko otuđeno židovskom mentalitetu, da zahtijeva veliko opravdanje.

Rođenjem djeteta kojem Josip daje ime Isus, Josip postaje njegov zakoniti otac. Jednako tako, Josip postaje Marijin zakoniti muž. Na taj način on prenosi sve društvene potrebe i dimenzije forme potrebne za određen psihološki i društveni razvoj, napose život. Ali on nije samo osoba koja učvršćuje povijesno-zemaljski identitet Isusa iz Nazareta. On nadasve učvršćuje nadpovijesno-nebeski identitet Isusa iz Nazareta, jer milost koje je Marija puna, nailazi na jedinog koji može biti suprug onoj koja je Keharitomene. Stoga Marijin nebeski identitet  obavija milošću njenog supruga koji ne spoznaje Mariju kao ženu naravnim putem, već nadnaravnom spoznajom. On ju spoznaje kao Keharitomene. Josip nije iskorišteni pobožni naivac kojem Bog nameće takav brak. To je njegova sloboda i milost da upozna Mariju kako ni Adam u stanju izvorne milosti nije mogao vidjeti Evu. Vidio je Mariju u istini nadnaravnim kušanjem otajstva braka. Po tome je duhovno sjedinjenje već ispunilo sve ono što naravno bračno sjedinjenje čini da bi dvoje postali jedno tijelo.

Josip je suprug koji zna svoje mjesto, nadasve realan i spreman ispuniti ono što se od njega kao supruga, oca, Židova, susjeda, sugrađana i očekuje. On razlikuje bitno od nebitnoga i zna što je u kome trenutku prioritet. Kad je naumio Mariju potajice napustiti u trenucima velike dvojbe, što je to točno značilo? Dati otpusno pismo ili razvrgnuti zaruke koje su bile javan čin, ne bi Mariju zaštitilo od sramote. Jedini način jest da on sebe izvrgne sramoti. I to na način da pobjegne. Recimo, da je Josip otišao živjeti u Judeju ili negdje u inozemstvo, mogao je početi iznova svojom tesarskom vještinom, zasnovati obitelj. Na taj način, Marija bi društveno bila ona koja je žrtva. Utoliko, u tolerantnijoj Galileji, Marija i Isus ne bi bili odbačeni i imali bi kakvu takvu društvenu šansu. Bogu hvala, anđeo je intervenirao.

Izraz u evanđelju kaže da je Josip bio pravedan. No, vidimo da Josipova pravda nije tipična recipročna zadovoljština, već srce i um koji je protkan smislom za milosrđe i njegovu važnost.

Za Isusov psihološki profil, važno je imati na umu njegove zemaljske roditelje pratioce. Od začeća do rođenja, možemo vidjeti da je Isusov embriološki razvoj, a kasnije i pred sam porod, imao zapreke i poteškoće. Marijina trudnoća nije protekla u savršenom miru i idealnoj atmosferi kako se s pravom i najboljom namjerom danas preporuča trudnicama.

Možemo zgodno to ovako iznijeti:

1. Marijina trudnoća nije bila planirana, Nije bila sa njenim zaručnikom, odnosno mužem, Odnos Marije i Josipa bio je na rubu, Hoće li dijete imati skrbnika? (uvjet u ono vrijeme), Selo priča, lažu ljudi ( danas je uvriježeno reći „nije me briga što drugi misle“, no u ono vrijeme, bilo je to pitanje opstanka, pa i života i smrti.), Put u Betlehem  (kombinacija pješačenja i jahanja na magarcu, udaljenosti oko 130 kilometara, bez rasvjete, sigurnosti  i udobnosti putovanja u devetom mjesecu trudnoće.), Dolazak u Betlehem (put je završio, ali odmora nema. Nema ni mjesta.), Smještaj i rađaona u štali (higijenski uvjeti kakve svaka žena sanja.)

Možemo ove trenutke zamišljati kao super blažene Marije, odnosno da Marija obavijena nekim čudesnim mirom ide kroz zemaljsku realnost kao nadrogirana. Ne. To nije Marija, ni njena neznatnost, a posebice ne Marijina pieta na Golgoti. Možda je Josip nakon svih tih događaja razvio gastritis ili čir pod stare dane. Trunčice šaljivo, ali nije nemoguće. Realno je. Zamislite situaciju da se ste u svom rodnom mjestu, odakle potječete, a da svoju ženu, ili prijatelja ne možete nikome odvesti. Nema dobrodošlice. Kao u stranoj zemlji. A kamoli trudnu ženu. Pitanje je koja bi žena danas ostala s muškarcem s kojim bi takvo što doživjela?

No, život u realnosti ima drugačiji pogled na želje od onog, gdje želje, a posebice požuda oslikava stvarnost o kojoj ovisi naša sreća, uvjeravajući nas da jedino na zemlji život postoji, pa je smrt nekakav zor koja vrši još veći pritisak da se iživimo u pogledu koji glasi: ostvarena želja jednako ostvaren život.

Josip i Marija nemaju ovu iskrivljenu dioptriju. Stoga pitanje glasi, što Bog očekuje i želi? Promatraju Njegovu prisutnost i zato se ostvaruje ono što čovjek nije u stanju niti poželjeti. Ostvaruju se nebeski plodovi i baš zato zemaljski život može biti i surov i lijep, oskudan i obilan, a da mijena ne priječi unutarnji rast Kraljevstva, koje raste u maloj svetoj obitelji.

O djetinjstvu u Egiptu možemo samo nagađati i maštati. Sjeća li se Isus Egipta ili je bio dojenče? Ne znamo.

Ono što nam evanđelje svakako donosi jest događaj kad je Isus imao dvanaest godina. Predadolescent, mi bismo rekli. Između dječaka iza kojeg je djetinjstvo i dječaštvo, a pred kojim je po židovskoj tradiciji odgovorniji dio odrastanja, posebno sa navršenih 13 godina, kada dječak postaje bar mitzvah – sin riječi.

U toj evanđeoskoj zgodi vidimo odnos Marije i Josipa prema Isusu i njegov odnos prema njima. Iako je od prvog Isusovog udisaja već imao neprijatelje koji su mu željeli smrt, i kao takav uživao zaštitu Neba, ali koja se prvenstveno očitovala u njegovim zemaljskim pratiocima, Mariji i Josipu.

Izvještaj kaže da su prošli dan hoda, kada su shvatili da Isus nije s njima. Putovali su u velikim skupinama. Sprijeda su išli muškarci, a iza žene sa malom djecom. Djeca Isusove dobi trčkarala bi uokolo. Može se pretpostaviti da je to bio jedan odnos dubokog povjerenja. Povjerenje da je Isus sposoban i spretan dječak koji je u stanju paziti na sebe. Marija nije prezaštitnička majka. Tako se putovalo iz sigurnosnih razloga, pa je to već postala tradicija, uobičajeni način na koji se putuje u velikim grupama. Sprovodna povorka dan danas zadržava taj oblik.

Možda bi se iz evanđeoskog izvještaja mogao steći krivi dojam. Neposlušni i zanemareni Isus i flegmatična majka. Možda bi danas i centar za socijalnu skrb morao reagirati i imati ih pod kakvom prismotrom. No, tada je bilo drukčije. Isus u svojoj dvanaestogodišnjoj svijesti imao je osjećaj autonomije. On je samostalno doživio kontekst i značenje hrama koji je posjetio u Jeruzalemu. To je kuća Njegova Oca. On ima zavidnu sinovsku svijest. On već razumije da je Sin. U tom odnosu u dvanaestogodišnjem dječaku struji Ruah Hakodesh, njegovim nježnim godinama prisustvuje Pradavni sa svim navedenim značajkama oblikuje specifičnu, ali običnu, duboko ljudsku senzibilnu, odnosno ranjivu osobnost.

Isus kao da nije imao empatiju, odnosno dužan osjećaj krivice, prigovor savjesti. Tako zabrinuti roditelje. Ni kad su ga našli, na direktno pitanje Marije zašto nam to učini? Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili, Isus ne reagira onako kako se od djeteta očekuje, posebice od dobrog djeteta. Isusova odluka da ostane u hramu bio je rani poziv sinovstva. On je poslušan, on je sa svojim Ocem. Zar ne znate da mi je biti u onome što je Oca mojega? To rano razotkrivanje Isusa Mariji i Josipu bilo je i njima neshvatljivo. Možda su Josip i Marija znali da je Isus Mesija, ali da je Sin?

Isus je dječak koji je siguran u sebe. Koji sa velikim vjerskim autoritetima razgovara na način koji u njima izaziva divljenje, ne i ugrozu, jer je samo dječak. Dječak koji nije potišten jer su prošle dvije noći otkako je vidio Josipa i Mariju. Na tragu Samuela i njegove majke Ane Penuelove, Isus je voljan biti kao Samuel, on je voljan, on je gladan vršiti volju Očevu. To je Isusova duhovna glad, koja u predpubertetliji može stvoriti nekakav prolaps svijesti koji drugačije vidi stvarnost, ali ne nerealno, nego nadrealno realno. Ono što je možda najzanimljivije, nema reakcije mladog pobunjenika koji brani svoju sliku stvarnosti. Nema grandiozne slike o sebi. Siđe s njima u Nazaret i bio im je poslušan.

Možda najviše upada u oči Isusova sloboda. Sloboda da ne bude ljudskom, već po Božjem. Autonomija služenja Ocu.

 No, Isusa odgajaju Josip i Marija. U kontekstu pobožnog židovskog mentaliteta onog doba. Raste u Nazaretu koji je u Galileji, specifičnom kulturno-povijesnom kutku izabranog naroda. Gradu koji nije na cijeni da bi iz njega nešto dobro za Židove moglo doći.

Koje to poruke Marija i Josip usađuju u dijete Isusa? Jezikom transakcijske analize, Isusovo ego stanje roditelja najviše prima od Josipa i Marije. Vjerojatno i od drugih. Od bake Ane, od rođakinje Elizabete i Zaharije možda. Od rabina gradske sinagoge, te drugih učitelja i autoriteta koji nam ostaju nepoznati. Postoje Isusovi vršnjaci, starija i mlađa djeca s kojom se susreće. Dobri i loši uzori. Zašto kažem dobri i loši? Vjerujem da je Isus, ako je kao dječak posjedovao toliku sinovsku svijest, mogao vidjeti druge dublje od ljudskih pridjeva i etiketa.

Ako dijete najbolje uči primjerom, čega je Josip primjer? Čega je Marija primjer? Što se nije čulo u Isusovoj kući? Marija je neznatna, nije žudjela za važnošću, društvenom prihvaćenošću, ugledom. U tišini srca razabirala je te događaje. Marija je samozatajna. U isto vrijeme Marija je odlučna i hrabra. Ne nagli. U svim tim vrlinama ona je žena i te vrline utjelovljene su u ženskoj osobi. Jednake vrline rese i Josipa, ali su utjelovljene u muškoj osobi. Možemo reći da su to osobine zrelih ljudi. Taj primjer Isus nasljeduje i kroz njegujući način roditeljskih poruka, ali i kroz kritiku koja je potrebna za odgoj.

Pretpostaviti da je Isus nadnaravnim putem osjećao što je košer hrana u najmanju ruku nerealno je pretpostaviti. Morao je kao i sva druga djeca naučiti što je prihvatljivo, što nije. Što se smije, što se ne smije. Morao je iskusiti granice vjersko-kulturoloških struktura. Ono što je po ljudskoj naravi čisto i slobodno, nije tako i na kulturološkoj razini. Način odijevanja kćeri poglavice na Havajima koji je oca činio ponosnim, u drugim kulturama možda bi bio uvredljiv i slao sasvim suprotnu poruku.

Ako se držimo realnosti svijesti Josipa i Marije, znamo da poruke koje su slali Isusu nisu bile nerealne, grandiozne. Nije se odgajala Isusova superiornost. Nije se usađivala grandiozna slika. Isto tako Isus s lakoćom postavlja protupitanja, govori ne i napada nepravedne strukture. To govori da je imao slobodu ući u konflikt, postavljati granice i čuvati svoje dostojanstvo. Vidimo i da nije bio spartanac, u smislu, da bi bio jak, moraš prezirati slabost. Štoviše, Isus je smio biti slab i ranjiv. Imao je oca koji je razumio da u slabosti i ranjivosti može niknuti moć koju snaga i oklop ne može proizvesti. Isus nije bio najpametniji, ni najjači, niti najvažniji dječak. Niti je morao robovati tim atributima ako nije bio. Upravo u tom i jeste tajna psihičke autonomije osobe. Da nema prisila koje nešto sile ili brane.

 Prvenstveno, imao je pravo na život i ljubav, na vrijednost i dostojanstvo. Smio je postojati u punini. Smio je biti muškarac u punini. Smio je biti dijete i imati djetinjstvo. Mogao je biti domoljub bez da mrzi Rimljane. Židov bez da vidi nežidove kao manje vrijedne ljude. Smio je biti važan i uspješan. Smio je otići od kuće. Smio je odrasti. Smio je činiti, odlučivati, živjeti prema svojim izborima i odlukama. Smio je pripadati. Smio je biti blizak. Smio je biti zdrav, tjelesno i duševno. Smio je slobodno misliti i osjećati. Imao je sve važne dozvole da bude autonoman i slobodan.

 Zatim, Isus nije morao živjeti prema nekim zahtjevima koji nesvjesno stvaraju prisile. Bio je slobodan. Što nije morao?

 Nije morao biti savršen. Smio je pogriješiti. Kako već stoji u tekstu, nije morao biti najbolji ni u čemu. Nikoga nije morao impresionirati. Pa niti Oca, jer samo je Otac savršen. Svetac nije onaj koji želi impresionirati Boga svojom svetošću, savršenošću. Upravo iz tog razloga Isus je kritizirao farizeje.

 Nije morao ugađati drugima. Smio je, ali nije morao. Ako moramo biti dobri, onda nismo dobri, već uvjetovani nečim da iskazujemo dobro ponašanje ili djela. Ako maknemo uvjet dobrote, ima li je uopće? Isus je ljubio, pa je mnogima ugodio, ali je jednako tako mnoge i ožalostio, uvrijedio, razljutio, nije pazio na to hoće li si stvoriti neprijatelje.

Bio je vrijedan, cijenio je rad, ali jednako tako znao je da duša i tijelo zahtijevaju odmor i da mučiti se pošto-poto kako bi zaslužili svoju vrijednost bilo u svojim ili tuđim očima nije ni dobro ni zdravo. Takav rad nije dobar, već robovanje nekom lažnom uvjerenju zbog kojeg radimo kao robovi, bez obzira na to da li naš trud donosi rezultat.

Nije morao biti jak. Što ne znači da nije bio. Ali nije svo vrijeme cijelom svijetu pokazivao svoje mišiće, izdržljivost i spartansku sliku muškosti. Mogao je biti nježan i smijati se. Biti ranjiv i plakati, slab i poražen. Oprostiti neoprostivo. Slobodan jer je Sin. I tu slobodu želi nama dati. Sloboda djece Božje to nazivamo.

U smislu da je slobodan osjećati, često susrećemo Isusove emocionalne reakcije koje su nemalo puta izrazito snažne. Posebice možemo istaknuti ljutnju. Mnogi ljudi i dan danas ne mogu spojiti dobrotu i ljutnju. Strogo ih odvajaju. Kao kad za djecu koja su mirna kažemo kako su dobra. Ispada da ona koja se vole kretati nisu dobra. 

Isus često zbunjuje da bi donio jednu dublju jasnoću. Ako bismo morali izabrati jedan od četiri temperamenta Isusu, iz svega bi proizišlo da Isusom dominira koleričan temperament. Na drugo bismo mjesto mogli reći da je zbog Isusove sklonosti samoći i kontemplaciji, te idealima, ako ih u Isusovom slučaju uopće možemo tako nazivati, prisutan jedan melankoličan temperament. Sangviničnost je sigurno crta koju Isus posjeduje i veoma koristi u svom poslanju. No i flegmatična crta ne bi bila neznatna. Možda je ona najmanje izražena u evanđeljima.

Mogli bi pretpostaviti da Isusova autonomija nije idealna slika idealnog čovjeka. On je toliko običan da postaje model biti čovjek. Ali u tom stanju slobode, duševne autonomije, razumske jasnoće, te umske dubine, ta običnost postaje original koji se danas tako često čuje kao poziv da se vratimo sebi, da budemo svoji, autentični. Što originalniji želimo biti to smo dalje od izvorne autentičnosti. Što smo običniji, ali slobodni od prisila i zabrana, to smo autentičniji.

Zato je moguće da Isusa nije moguće ukalupiti u određeni temperament, u smislu zadanosti. Već situacijski reagira u pojedinim situacijama na načine sva četiri temperamenta, odnosno reagira toliko adekvatno na situaciju, da se uspostavlja najbolji balans sva četiri temperamenta. Isus nije psihički ubermensch, već odgovor da u Njegovom srcu možemo naći mjesta kakvi god bili.

Isusov psihološki profil neodvojiv je od njegove misije koja je ukorijenjena u njegov identitet i koja ga prati od začeća. No, vidimo da ranjivost koju ne skriva otkriva kako ga slabost snalazi u teškim trenucima i upravo po tim Isusovim riječima i ponašanju imamo velike duhovne bisere.

A Isus odgovori: »O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? (Mt 17, 17)

U vrijeme kada često čujemo rečenicu: „samo pozitiva“, kada prisila sreće često tjera pojedince da se užive u ulogu sretnog i pozitivnog čovjeka, Isus nam pokazuje da čovjek smije biti frustriran i izražavati svoju frustraciju. I svaku emociju ugrađuje u svoje poslanje i identitet koji su neodvojivi. Ona postaje dio njegove poruke. Ugrađena je u evanđelje koje nam objašnjava nas same.

Također, Isus često bježi u samoću. Dosta mu je. Svakom je danu dosta zla njegova. Nije u tome bio tvrd da bi se držao svoje odluke. Iako je bio umoran i zaista mu je bilo dosta, sažalio se nad ljudima koji su mu dolazili.

U transakcijskoj analizi razlikujemo dvije vrste kritika. Kritiku na ponašanje i kritiku na biće. Pazimo da djetetu koje uhvatimo u laži ne kažemo lažljivče, već da kritika bude na ponašanje: zašto si lagao?  No, vidimo da se Isus ne libi uputiti kritiku na biće odraslima. Jer time osim što ih želi probuditi, upozoriti na moralnu sljepoću, on se otvoreno ljuti, zahtijeva promjenu njihova ponašanja i to vrstom osude koja je proročka i spasonosna.

Naime, uspavana svijest ili tvrdo srce zahtijeva grubo buđenje, koje ide do pucanja, ne bi li se otvorila nutrina. Ispod oklopa je meko tkivo i ono je to koje boli i treba lijek. Oklop je zaštita od boli, no nije dugoročno rješenje.

Obrambeni mehanizmi ljudske psihe često djeluju kao oklop, koji skriva naša kriva uvjerenja koja nam nanose bol i rade protiv nas. Nisu obrambeni mehanizmi loši. Oni imaju svoju ulogu, kakao bismo preživjeli, no imaju i rok trajanja. Kad istekne rok trajanja kvare nas, a mi ih se ne odričemo, jer smo uvjereni da upravo taj način ponašanja koji smo usvojili radi za nas.

No, Isus nije glumac na pozornici koji u skladu sa didaskalijama mora izvrijeđati farizeje. On je ljut i vrijeđa, pogađa mjesta koja ih bole. Gađa slabe točke u njihovu referentnom okviru. To je realan odnos, realne emocije. One dolaze iz Isusove boli. Isus nema božanski referentni okvir, već ljudski. Božansko mu ne pomaže, već produbljuje razliku božanske i ljudske naravi, čineći da bude izrazito senzibilan čovjek, čovjek boli, vičan patnji. Sloboda dolazi sa velikom cijenom. Biti slobodan poput Isusa znači da često nemamo privilegiju skrivati se u sigurnosti, već izlagati se kako bi Istina bila prioritet. Budući da Isus jest Istina i Put i Život, u tijelu čovjeka, imamo pred sobom tako neobično obična čovjeka, realnog do suza, znoja i krvi, ali i preobraženja i najzad uskrsnuća.

Nadalje upoznajmo Isusovu bliskost. To nježno ljudsko i božansko srce, krotko i ponizno ljubi nadasve. Apsolutna ljubav koja je savršena. Ako bismo morali reći što je krajnji uzrok zla i patnje među ljudima, možemo reći da je to nepoznavanje apsolutne ljubavi. Biti tako voljen izvor je posvemašnje ostvarenosti, zdravlja, radosti, svrhe i punine čovjekova postojanja. No, Ljubav ljubi kako čovjek ne zna ljubiti, jer nema iskustvo takve ljubljenosti.

Tu stupa na scenu božanska pedagogija. Netko je gladan pažnje jer je nije dobio. Netko treba tisuću poljubaca i zagrljaja. Netko je obasut nezdravom količinom pažnje, pa uzima ljubav drugih zdravo za gotovo.

Promotrimo dvije vrste narcisoidnog poremećaja ličnosti

Narcis simplex jest osoba koja je odrastala kao obožavano dijete, kao centar svemira oko kojega se sve vrti. Ta osoba vjeruje da su samo njeni osjećaji i želje važni. Drugi mogu biti samo način da se njihove želje i zahtjevi ostvare ili krivci ako se ne ostvare. Vjerojatno je sreća te osobe kad je bila dijete, roditeljima bila najvažnija. Ali nauštrb drugih ljudi, pa i njih samih. Ta osoba vjeruje da vrijedi više od drugih ljudi. Ona je iznad. Iz tog razloga, osjećaj, odnosno sposobnost empatije je uvelike smanjena, ili selektivna, ili deformirana, ili je uopće nema, što može otići do psihopatskih razmjera.

Narcis komplex jest osoba koja duboko u sebi ima izrazito lošu sliku o sebi. Osjeća se duboko inferiorno, čak bezvrijedno. No to osjećanje previše je bolno da bi se osoba mogla s njim nositi. Iz tog razloga živi u lažnoj, grandioznoj slici sebe, u kojoj je super vrijedna, zaslužuje divljenje i klanjanje drugih. Svatko tko svojom pojavom ili osobnošću na nekoj razini ugrožava tu osobu, barem tako to ona doživljava, postaje prijetnja koju na neki način treba ukloniti, bilo poniženjem, diskreditacijom ili čak nasiljem. Takva osoba treba ljude koji će se ponašati prema njoj tako, da ona može živjeti u lažnoj slici o sebi, odnosno koji će održavati ili pojačavati grandiozni osjećaj takve narcisoidne osobe. Empatija je također deformirana, selektivna, umanjena ili je nema. Očito je da je ta osoba kao dijete doživjela ili primila takve poruke koje su rušilačke, bez prava na ljubav, pa čak i život. Stoga je razvila obrambene mehanizme u kojima održava lažnu sliku vlastite vrijednosti koja da bi živjela, mora biti trajno potvrđivana od drugih.

U prvom slučaju, ljubav koju je osoba kao dijete dobivala nije bila pedagoški zdrava. Roditelji su slali nerealne poruke o vrijednosti. Izostala je božanska pedagogija.

 U drugom slučaju, dijete nije primilo poruke da je voljeno, dakle vrijedno. Također izostaje božanska pedagogija.

Isus ljubi svoje učenike. Ali ne tretira ih jednako. Jedne ističe više, druge manje. Jedni su mu bliži, drugi malo distanciraniji. Prema nekima je osobito nježan, prema nekima grub. Isus ima miljenike i to ne skriva. Ne sprečava emotivno napetu dinamiku između svojih učenika. Dopušta raznobojne procese unutar odnosa dvanaestorice. Osobito je naglašen odnos prema Petru.

Petar je hrabar i srčan. Jak je i samouvjeren. Petrove osobine su nagrađene. No, Petrove osobine su i na udaru. Isus ga odgaja. Daje mu prvenstvo, a čas zatim ga naziva Sotonom. No, i ova Isusova božanska pedagogija, proizlazi iz duboko ljudskog srca. Petra je nazvao Sotonom, jer se Isus bojao muke koja ga čeka u Jeruzalemu. Kad mu Petar predlaže da idu u Galileju, a ne u Jeruzalem, jer je tamo opasno, Isus je sto puta svjesniji opasnosti od Petra. Petrove riječi ga pogađaju, bole ga. Petar je pogodio slabu točku u Isusovu referentnom okviru. A Isus mu nije ostao dužan, već ga kori, jer Petrova riječ je sotonska u smislu da udaljava Isusa od njegova poslanja. Možemo se zapitati, je li Isus u tom strelovitom trenutku mislio na Petrove osjećaje ili pojašnjenje, ublaženje dobivamo u drugom dijelu Isusova žestoka obraćanja Petru kada dodaje da Petru nije na pameti ono Božje, nego ljudsko?

 Scena u getsemanskom vrtu opet ukazuje kako je oštar prema Petru. Iako je zamolio Jakova, Ivana i Petra da bdiju s njim noć prije muke, a sva trojica su zaspali, Isus nije ukorio svu trojicu. Njih je pustio da spavaju. Petra je ukorio. I nađe ih pozaspale. „Šimune spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti?“

Šimun je Petar-Stijena, no stijena treba tvrdo dlijeto i snažne udarce da bi se oblikovala u željeni oblik. To je božanska pedagogija. Prema Ivanu Isus je nježan i blag. Također božanska pedagogija. Bog zna kako s nama. No, Isusovo čovještvo, njegova ljudska narav snažno proživljava ove trenutke i Isusova reakcija duboko je ljudska. Poziv na bdijenje ide svu trojicu, no Isusova frustracija ide Petru. Zašto bi oni bdjeli? Proslavili su pashalnu večer, pojeli su, popili. Sad treba spavati, umorni su. Iscrpljeni. Isusove riječi na posljednjoj večeri zbunile su ih. Nisu ih razumjeli. Ljudski je ne moći zaspati, ali ljudski je i zaspati. Tijelo je slabo.

 Muka Isusove tjeskobe u getsemanskom vrtu možda najviše očituje krhkost čovještva. Čovjek Isus anticipira skorašnji početak grozne muke i smrti na najsenzibilniji način. Strah od kojeg sitne kapilarice pucaju, psihosomatska razina je trenutka kada tijelo prihvaća što psiha ne može nositi. Tijelo Isusovo prihvaća dio muke već na sebe, jer duševna muka prevelika je za čovjeka. Molba Ocu da ako je ikako moguće ne piti kalež muke, stvarna je Isusova molitva. Tihi vapaj u nemoći. Ipak, Sin ne može odbiti krajnost božanske logike, pa ipak stavlja zarez. To je molitva realne i razumljive ljudske razine. Svi nagoni za preživljavanje rade. Isusovo tijelo kipi, pregrijava se i hladi, drhti. Svaka stanica anticipira nadolazeće sviješću o grozoti koja slijedi. Na kraju, snagom Sinovskog pouzdanja i poslušnosti predaje se posvemašnjoj volji koja beskonačno nadvisuje ljudsku mudrost. Svemoć božanska u nemoći čovještva ne zapovijeda, ne traži, ne postavlja uvjet Sinu. Ona ljubi Sina i Sin odgovara ljubavlju u snazi ljudskoj: neka bude kako ti hoćeš. To nije adaptacija na situaciju. Svaka misao i odluka Isusova u tom trenutku duboko je ljudska. Nema trenutka rezignacije u kojem se javlja kako ni zašto. Poznate riječi Isusove molitve u getsemanskom vrtu nazvao bih kalcedonskim trenutkom, jer se u njoj zrcali jasnoća izrečena o dvije naravi, božanskoj i ljudskoj u jednoj osobi na način: u dvije naravi nepomiješane, nepromijenjene (inconfuse immutabiliter), nerazdijeljene, nerastavljene (indivise inseparabiliter).

Upravo ta jasnoća pokazuje koliko je Isus u tom trenutku već bio raspet i koliko u tom raspeću nepodvojen. Kada promatramo psihu Isusa čovjeka, mi motrimo božansko. Promatramo vidljive ljudske reakcije, a motrimo nevidljivo vječno utjelovljenje. Bog se utjelovio u Kristu kažemo, no možemo reći da je svaka Isusova emocionalna reakcija manifestacija Utjelovljenja. Od svih ljudi koji su ikada postojali i koji će ikada postojati, Isus je najljudskija figura koju ćemo sresti.

 Mucanje o Isusovoj psihi ne bi bilo potpuno kad ne bismo frojdovski začinili Isusov odnos s majkom.

Odmah možemo prepoznati da Isus nikako nije bio mamin sin. Već smo vidjeli da je sa dvanaest godina bio toliko autonoman da nikakav rep separacijske anksioznosti nije bio prisutan. Bio je slobodno dijete koje trčkara i istražuje. U isto vrijeme je poslušan i razvija dubok odnos. Nema navezanosti. Isusov odnos s majkom karakterizira sloboda i duboka povezanost. Marija prati Isusa. Ne modelira ga, ne navezuje ga na sebe, nema natruhe emocionalnog incesta. Marija je primjer majke koja ljubi sina na način da ne stvara odnos u kojem sebe pošteđuje straha i brige. Marija ima svoj život. Isus ima svoj život. No ta dva života isprepletena su ljubavlju i odnosom koji je, ponovit ću, dubok i slobodan.

Marija je prisutna, ali nenametljiva. Ona, koja ima najviše prava zabadati nos, ostaje neznatna i tako prihvaća poslanje koje nosi njen sin. Njen sin ima očinsku figuru na zemlji. Dok je Josip prva arhetipska slika duboko ukorijenjena u Isusovom intrapsihičkom nukleusu djetinjstva, Marijina uloga posrednice milosti ne prestaje, jer Sin ostaje u Trojstvu, ali kao dijeta odrasta, pa iako Josip kao otac/poočim, ali nadasve otac otvara vrata Ocu, Marija je ljubav oca i sina, ali jednako tako Oca i Sina, jer je punina Duha Svetog u njoj savršena, ona je Keharitomene.

Možda je uloga majke u toj slici slika koju do sada nismo susretali. Na izvjestan način dijete Isus preko Marije ima komunikaciju sa Ocem, no preko oca Josipa, spoznaje ga kao Oca. Marija bi bila ljubav koja nesvjesno, na zemaljski način komunicira zajedništvo Oca i Sina, a svjesno odgaja ljubav oca i sina. Po supružničkoj ljubavi Josipa i Marije Isus ulazi kao čovjek u božansko otajstvo sebe sama kao Sina koji je ljubljen i ljubi Oca.