Razlog zašto mnogi od vas tek sada čujete za ovo, nakon tri desetljeća, možda leži u neobjašnjivoj šutnji hrvatskih medija o ovom događaju, pogotovo kad su četvorica od njih bili sjemeništarci, odnosno u formaciji da postanu katolički svećenici. Dvojica su od njih bili moji školski kolege. Rastali smo se radosno na kraju trećeg razreda. Svoje mjesto u školskim klupama Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, u kojima smo se, napokon, trebali pripremiti za maturu, moji prijatelji su zamijenili trajnim mjestom u svojoj rodnoj Bosanskoj Posavini, na mjesnom groblju u Matićima, gdje u nizu stoji osam crnih spomenika s njihovim imenima i malim portretima.

Pjesma nam govori – Zlatna polja, naša Posavina, grobovi su puni njenih sinova. Hodao sam mnogim grobljima palih vojnika, gdje su postrojeni bijeli križevi, gdje je pala mladost koja je izabrala služenje, gdje je tuga uzvišena i isprepletena s vječnom zahvalnošću. Međutim, groblje u Matićima je drukčije. Ovih osam grobova spomen je na čupanje srca i razdiranje duše majki i očeva, sestara i braće, gdje sve drugo osim tišine biva neprikladno. Možda je i to razlog zašto se u ovih 30 godina tako malo moglo čuti o malom mjestu Matići. Samo po sebi je herojsko jer je na prvoj crti bojišnice godinama odolijevalo neprijateljskim napadima. Međutim, ipak ostaje zapamćeno kao poprište jedne od onih tragedija koje se vrlo rijetko spominju, no koje zauvijek oblikuju ljude, obitelji i zajednice koje ih prežive. Dječaci i momci, još uvijek bliži školskim klupama nego oružju, ukradeni su ovom životu u jednom trenu.

Za mene će zauvijek ostati prijateljima s kojima sam zajedno učio latinski, dijelio sendviče i snove o budućnosti. I dok smo se mi kasnije, svatko na svoj način, borili s vlastitim pozivima, ispitivanjima savjesti, izborima i kušnjama, oni su ostali samo na zajedničkim analognim fotografijama. Ostali su na granici djetinjstva i vječnosti, bez mogućnosti da išta drugo izaberu osim da postanu simboli jednog tihog stradanja, nečega što su Bosna i Sava, koje tiho teku, svjedocima od 1945. kada se tu vodila zadnja bitka na tlu Europe u Drugom svjetskom ratu kod Odžaka ili dok je u Domovinskom ratu oko Orašja srpski agresor neuspješno gubio napad za napadom, gdje je na cijelu općinu ispalio preko 30.000 granata… ali jedna je bila dovoljna da gubitniku podari dijaboličnu satisfakciju. Gubitniku koji nikada radi ovog nije bio procesuiran. Gubitniku kojem s ovog mjesta kažem – možeš ispaliti minobacačku granatu na dječake i na mjestu ih pobiti njih osam, a dvojicu učiniti doživotnim teškim invalidima. Možeš živjeti nakon toga već trideset godina, bez da te itko pozove na odgovornost radi tog čina. Konačno, možeš trošiti dane kako god hoćeš – no, nećeš dokle hoćeš, jer zaglušuješ uši pred vlastitom savješću – tim jedinim preostalim Božjim darom koji ti se nudi, a bez kojeg će ti se duša strmoglaviti u vječni ledeni ponor.

Trideset godina nakon njihove smrti, nas desetak, njihovih školskih kolega, prijatelja i suvremenika, uspjelo se organizirati u nakani pohoda njihovih grobova. Premda su nam životni putevi prilično različiti, svi smo osjetili da nas oni i dalje povezuju. Ne dolazimo u Matiće iz obveze, nego iz potrebe. Iz tihe, duboke unutarnje dužnosti prema onima kojima ništa više ne možemo vratiti. Na njihovim grobovima ćemo im ispričati sve o našim obiteljima koje nam je Bog podario, ali i o svijetu koje je siromašnije mjesto bez njih. Jer što znači izgubiti osam mladića iz jednog sela? U ratu koji je ionako bio nemilosrdan, to znači izgubiti samo srce budućnosti. To znači obitelji koje nikada neće biti zasnovane. To znači majke i očevi koji su ostale bez sinova, sela bez momačke graje, škole bez učenika, sjemeništa bez sjemeništaraca, utakmice bez suigrača. To znači ranu koja ne zarasta. To znači prihvatiti šutnju koja je uslijedila. Nije bilo kamera, nije bilo političkih govora. No, tijekom 30 godina, o njima se ipak pričalo. Ne sumnjam da su najmiliji s njima u snovima čak i razmijenili pokoju riječ. Pričali su oni kojima su istinski nedostajali, oni koji su ih voljeli. I ove redci nastaju iz zahvalnosti što su postojali. Što su nam bili darovani, pa makar na kratko. Što su, premda bez glasa, progovorili o cijeni života, o cijeni ljubljene nam domovine Hrvatske i boli koja će nas uvijek učiti poniznosti.

Neka ovaj zapis bude mali kamen u mozaiku sjećanja. Neka postane jedan od onih tragova koje ne brišu ni vrijeme ni ravnodušnost. I neka nas podsjeća da ljudska lica, osobito ona mladenačka, ne smiju postati brojevi. Jer, dok s ponosom slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, spomen na akciju Oluju, koja simbolizira vrhunac hrvatske oslobodilačke borbe: strateški uspjeh, nacionalno jedinstvo, povratak okupiranog teritorija i dugo sanjanu slobodu, događaj koji se slavi službeno, snažno, ponosno – s mimohodima, govornicima, pjesmom i zastavama, nasuprot tome, Matići i šira Bosanska Posavina predstavljaju tihu, zaboravljenu žrtvu. Tamo nema pobjedničkih govora, a jedini mimohodi su oni usamljenih stamenitih Posavljaka koji koračaju prema grobovima svojih sinova, vječnih dječaka. Jedno malo selo koje je u jednom trenutku dalo skoro sve. To je slava bez slave, herojstvo bez priznanja, osjećaj gubitka koji se ne uklapa lako u narativ pobjede.

Širokim prizorom Domovinskog rata dominira ponosna Oluja, koju poput svjetionika svi vide. Matići su poput svijeće u skromnoj sobi koja gori tiho, ali onima koji su tamo bili i ostali, ta svjetlost nikad ne prestaje grijati srce. Sloboda nije plod samo onih dana kad zvone zvona i vijore zastave. Ona se rađa i u tišini ogromnog gubitka, u selima koje je povijest zaobišla, ali koje je Bog upisao u Vječnost.

U malom, posavskom groblju, gdje križevi šute i zemlja pamti, izgovorit ćemo njihova imena – Damir Dominković, Slaven Marković, Ivica Marković, Pejo Mikić, Marinko Mikić, Tomislav Pejičić, Pejo Marković, Iljo Orkić. Upalit ćemo svijeće crvene mučeničke boje. Preporučiti ih neizmjernom milosrđu našega Gospodina Isusa Krista… i stajati dok u nama prolaze godine.