Bivši svećenik je u katoličkoj zajednici gotovo nevidljiva pojava. O njemu se rijetko govori, a ako se i spomene, to je obično kroz ton sućuti ili diskretne osude. Dok bi, recimo, redovnica napustila svoju zajednicu, bivši svećenik ipak ostaje obilježen time što je primio sakrament reda, neizbrisivi pečat koji ga i dalje razlikuje i ističe. Taj pečat ga stavlja u dvostruki procjep: s jedne strane pripada laicima, ali nikada u potpunosti, jer se na njega gleda kao na „onoga koji je otišao“. S druge strane, više ne pripada kleru, iako u njemu često ostaje prisutna svijest svećeničkog identiteta

Bivši su svećenici, prije onog svećeničkog, dio svjetskog bratstva anonimnih muškaraca, koji samozatajno žive svoje dane, u društvu koje ne vidi tišinu, dok vrijednost mjeri samo glasnim uspjesima. Samo oni i Bog, koji ih sluša u tišini, znaju hoće li uspjeti pomiriti u sebi kontrast između obavljanja sadašnjeg posla, najčešće monotonih i sitnih zadataka da bi zaradili plaću i prehranili obitelj sa velikom žetvom u koju ih je Gospodin onomad bio pozvao.

Na pastoralnoj i teološkoj razini, Crkva nema razvijenu kulturu integracije onih koji su prestali služiti. Odgovor i objašnjenje se nameće samo po sebi. Ako je Crkva nekome dala povjerenje uz obećanje onoga kome je to povjerenje darovano, kako se postaviti prema onomu koji je to povjerenje izigrao? Ipak, ovakav odgovor samo nakratko može biti razumljiv, i to u akutnoj fazi, jer svoje poslanje Crkva crpi iz Kristovog primjera, koji „trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti.“ No, ljudski faktor u Crkvi čvrsto dominira u ovom kontekstu i dok postoje mehanizmi za oprost i valjano stupanje u brak, trajno postoji i prešutni zid šutnje – bivše svećenike će se rijetko javno uključiti u život župa, njihova duhovnost se doživljava kao sumnjivu, a njihovo svjedočanstvo rijetko dobiva prostor.

Zajednica teško oprašta onima, koji su se u jednom trenutku života izdignuli iznad većine donijevši odluku, ali odluku koja nije bila utemeljena na zaboravu ishoda drugih mogućnosti. I dok se prešutno prihvaća to što mnogi svećenici imaju žene ili upražnjavaju homoseksualne sklonosti, tek se napuštanje takvog životnog okvira smatra izdajom.

Sociološki gledano, taj zid proizvodi marginalizaciju. Bivši svećenici se često bore s pronalaskom profesionalnog identiteta. Njihove retoričke, organizacijske i analitičke kompetencije rijetko se priznaju kao profesionalni kapital. Umjesto toga, oni se suočavaju s diskretnim pitanjem „što je pošlo po zlu“ i s predrasudom da su iznevjerili vlastiti poziv.

Bivši svećenici nose u sebi dragocjeno nasljeđe. Godine teološkog obrazovanja, pastoralnog rada i duhovne formacije oblikuju u njima sposobnosti koje se ne stječu lako u drugim profesijama. To se ponajprije vidi u nekoliko područja.

Obitelj – Svećeničko iskustvo, premda često stavljeno u pitanje, može se pretvoriti u iznimnu prednost u obiteljskom životu. Sposobnost slušanja, strpljivosti i unutarnje discipline daje temelje za očinstvo i partnerstvo koje je svjesno i odgovorno. Bivši svećenici, kad uspiju pomiriti svoju prošlost sa sadašnjošću, znaju postati izvrsni muževi i očevi, oni koji žive ozbiljno, s osjećajem za dar života i braka.

Profesionalno djelovanje – Govor, javni nastup, sposobnost vođenja skupina, analitičnost i komunikacijske vještine koje se uče u pastoralnom radu vrlo su tražene. Mnogi bivši svećenici bi te sposobnosti mogli pokazati radeći u obrazovanju, socijalnim službama, kulturi ili poslovima gdje je nužno razumjeti ljude. Njihova „unutarnja pedagogija“ oblikovana je dugogodišnjim vođenjem zajednica i to predstavlja vrijedan kapital.

Društveni doprinos – Bivši svećenici mogu biti svjedoci mosta između vjernika i nevjernika. Oni poznaju crkveni jezik, ali i iskustvo marginaliziranih. Njihova perspektiva može pomoći Crkvi da bolje razumije one koji su „na rubu“, i može društvu ponuditi glas razboritosti, utemeljen na dubokoj duhovnoj tradiciji, ali i na iskustvu slabosti i nesavršenosti.

Jedan od najdubljih izazova Crkve jest prepoznati da bivši svećenik ne prestaje biti brat zajednice. On ne nestaje, iako se često tako s njim postupa. U mnogim župama postoji iskustvo ljudi koji znaju da „tamo negdje“ živi bivši svećenik, ali o njemu se šuti. On, pak, često i nenametljivo sjedi u zadnjoj klupi. Dok je većini svejedno hoće li se uopće i pojavit i biti prisutan.

Crkva ne treba isticati bivše svećenike kao „poseban slučaj“, ali bi bilo dovoljno jasno reći: „Oni koji su nekoć služili oltaru i danas su naša braća i sestre, s darovima koje Bog ne povlači.“ Umjesto da se sve svodi na pravni oprost i dopuštenje za ženidbu, Crkva bi trebala ponuditi duhovnu pratnju. To bi značilo pomoći bivšim svećenicima da integriraju svoj identitet, da nauče živjeti svoj poziv u obitelji i profesionalnom životu. Njihovo iskustvo pastoralnog rada često je neiskorišteno upravo ondje gdje bi moglo biti najplodnije.

Bivši svećenici nisu izdajice, niti izgubljeni slučajevi. Oni su svjedoci jedne od najdubljih istina kršćanstva: da Bog ne odustaje od svojih darova, nego ih preobražava. Crkva, ako želi biti vjerna vlastitom poslanju, mora pronaći hrabrosti da ne zatvara oči pred njima, nego da ih uključi i čuje. A društvo, koje se često pita zašto vjera gubi snagu, moglo bi u njima prepoznati ljude koji i dalje unose smisao, disciplinu i dar za zajedništvo – samo sada na drukčiji način.