Najave o gradnji novih podatkovnih centara u Hrvatskoj trenutno su jedna od najtoplijih tehnoloških tema, a situacija se kreće u dva smjera: od vrlo realnih, velikih investicija etabliranih igrača do onih koji zvuče gotovo kao znanstvena fantastika.

Megaprojekt u Topuskom (Pantheon AI) je vijest koja je podigla najviše prašine jučer i danas. Radi se o najavi gradnje AI podatkovnog centra snage 1 GW (gigavat), uz investiciju od nevjerojatnih 50 milijardi eura. Planiran je ogroman kompleks koji bi služio isključivo za razvoj umjetne inteligencije. Stručnjaci su iznimno skeptični. Snaga od 1 GW odgovara snazi cijele Nuklearne elektrane Krško, a iznos od 50 milijardi eura je blizu cijelog hrvatskog BDP-a. Mnogi ovo uspoređuju s nerealnim obećanjima, no projekt je privukao pažnju zbog uključenosti domaćih firmi poput Končara u infrastrukturni dio.

Za razliku od Topuskog, Digital Realty (Jankomir, Zagreb) je vrlo konkretan projekt globalnog lidera. Digital Realty planira do kraja 2026. otvoriti veliki centar na Jankomiru. Cilj je pretvoriti Zagreb u “digitalni gateway” za regiju. Planira se udeseterostručenje trenutnih kapaciteta na 10 MW, s dugoročnim planom rasta do 30 MW do 2030. godine. To je investicija koja realno pozicionira Hrvatsku na digitalnu kartu Europe.

A1 od početka 2026. snažno gura priču o AI-ready infrastrukturi. Njihov fokus je na sigurnosti podataka i usklađenosti s EU regulativama (poput NIS2). Povezivanje s centrom DC North u Varaždinu omogućuje im visoku razinu redundancije, što je ključno za banke i državne institucije.

Pojavljuju se i manji, ali tehnološki napredni projekti poput Inovapro Green AI centra u Zagori i najava tvrtke Neoix u Novoj Gradišci. Koriste inovativno hlađenje tekućinom koje drastično smanjuje potrošnju struje i omogućuje rad ekstremno jakih AI procesora.

Gradnja ovih centara donosi nekoliko ključnih prednosti, ali i izazova. Digitalni suverenitet: podaci hrvatskih firmi i građana ostaju “doma”, a ne na serverima u Frankfurtu ili Dublinu. Kada imate infrastrukturu, lakše je privući Netflix, Google ili Gaming studije da svoje resurse drže ovdje, što smanjuje latenciju (kašnjenje) za krajnje korisnike. Podatkovni centri su ogromni potrošači. Pitanje je može li naša elektroenergetska mreža (osobito kod mega-projekata poput Topuskog) to izdržati bez golemih ulaganja u nove izvore energije.

Zvuči li projekt od 50 milijardi eura kao stvarna prilika za preobrazbu Hrvatske ili samo kao ambiciozan naslov u medijima? Skepticizam je ovdje vjerojatno najzdraviji pristup. Kad se brojke stave u perspektivu, taj projekt u Topuskom zvuči više kao scenarij za film nego kao realan poslovni plan za 2026. godinu.

Prvo, matematika se ne poklapa. Investicija od 50 milijardi eura je ekvivalentna gradnji otprilike pet ili šest najmodernijih nuklearnih elektrana. Da bi netko uložio toliki novac u jedno mjesto u Hrvatskoj, infrastruktura bi morala biti svemirski napredna, a mi se tek borimo s modernizacijom postojeće mreže. Najavljenih 1 GW snage je potrošnja koju Hrvatska u ovom trenutku jednostavno ne može isporučiti jednom privatnom korisniku bez da ugrozi stabilnost cijelog sustava. To nije samo pitanje “uključivanja u utičnicu”, već gradnje potpuno novih dalekovoda i proizvodnih pogona. Trenutno živimo u vremenu gdje je dovoljno dodati kraticu “AI” uz bilo koji projekt da bi on dobio medijski prostor i potencijalno privukao investitore koji se boje da će nešto propustiti.

Dok Topusko puni naslove, pravi se posao događa u tišini. Projekti poput onog na Jankomiru ili u Varaždinu su “dosadni” jer se ne gađaju milijardama, ali su stvarni, bave se konkretnim megavatima i zapravo će oni biti ti koji će omogućiti da ti internet brže radi ili da državni sustavi budu sigurniji. Čini se da je u Hrvatskoj trenutno na snazi klasičan spoj tehnološkog optimizma i potrage za senzacionalizmom. Ili se možda varam? Živi bili, pa vidjeli!