Na Veliki četvrtak, započinje Sveto trodnevlje. O značenju Svetog trodnevlja, kao i Uskrsu razgovaramo s mr. sc. Milanom Dančuom, asistentom na Katedri za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
PROČITAJTE PRVI DIO RAZGOVORA.
Veliki četvrtak
4. Veliki Četvrtak označava kraj korizme i početak Vazmenog trodnevlja. Prijepodne slavi se Misa posvete ulja u prvostolnici. Biskup blagoslivlja tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja. Kako se u povijesti Crkve oblikovalo to slavlje?
Računajući trajanje korizmenog vremena od Pepelnice do Velikog četvrtka, zaustavljamo se na brojci od 38 dana, ne računajući korizmene nedjelje. To nam pokazuje da je korizmeni post prije strukturiranja Vazmenog trodnevlja trajao do Velike subote i završavao uoči Vazmenog bdjenja. U najstarija vremena Veliki četvrtak nije imao poveznice s Vazmenim trodnevljem. Kada se Misa Večere Gospodnje počela slaviti kao uvod u trodnevlje, onda je i Veliki četvrtak postao dio trodnevlja. U Rimu u IV. stoljeću zabilježeno je postojanje slavlja pomirenja pokornika, na samom kraju Korizme, kako bi očišćeni od svog grijeha i izvršivši pokoru mogli ponovno sudjelovati u proslavi Kristova uskrsnuća. Već najstarije rimske liturgijske knjige sadrže tri obrasca za Veliki četvrtak: slavlje pomirenja pokornika, slavlje blagoslova ulja i spomen na ustanovljenje euharistije. Kasnije će kroz srednji vijek Veliki četvrtak imati samo ovo posljednje slavlje kao misu Večere Gospodnje; obrazac za pomirenje pokornika se prestao koristiti, a misa posvete ulja se već tada slavila samo u katedrali.
Misa posvete ulja, prema dugoj tradiciji Crkve, slavi se dakle na Veliki četvrtak ujutro, ali je posljednja liturgijska obnova dopustila mogućnost da se slavi iz pastoralnih razloga i neki drugi dan, ali što bliže blagdanu Uskrsa. Misu posvete ulja slavi biskup redovito u katedrali s okupljenim svećenicima svoje biskupije, a time se očituje zajedništvo prezbitera s njihovim biskupom, s naglaskom na obnovu svećeničkih obećanja. Zajedništvo prezbitera i biskupa jedne Crkve izražava se i preko posvete triju ulja (ulja za bolesnike, ulja za katekumene i krizmanog ulja), naime korištenjem tih ulja preko svećenika prigodom sakramenta krštenja i bolesničkog pomazanja i u drugim slavljima prisutna je pastoralna služba biskupa u svim zajednicama. Samo predslovlje mise posvete ulja donosi širu teološku sliku: »On sav svoj narod odlikuje kraljevskim svećeništvom i iz ljubavi prema braći odabire ljude koji polaganjem ruku postaju dionici njegove svećeničke službe.« Misa posvete ulja nije samo slavlje svećenika, već cijelog svećeničkog naroda. Objava je Crkve, tijela Kristova koje ima svoju organsku strukturu u različitim službama i darovima Duha Svetoga.
Misa Večere Gospodnje
5. Navečer, na Veliki četvrtak je Misa Večere Gospodnje. Koje su značajke slavlja? Meni je kao ministrantu uvijek bio fascinantan trenutak „vezanja zvona“ i početka tišine koja traje sve do Vazmenog bdijenja, odnosno trenutka uskrsnog usklika – Aleluja!
Na Veliki četvrtak, kako smo već rekli, Crkva proslavlja spomen Isusove posljednje večere, odnosno ustanovljenja Euharistije iz kojeg izvire i sakramentalna snaga ministerijalnog svećeništva te se Crkva prisjeća i zapovijedi bratske ljubavi i služenja koja se uprisutnjuje kroz obred pranja nogu. Toga dana je Isus izdan i predan na osudu, stoga nakon Slave na Misi Večere Gospodnje zvona prestaju zvoniti, čime se naglašava ozbiljnost slavlja, a tišina groba i smrti u iščekivanju uskrsnuća odjekuje u tišini i odsustvu zvona i orgulja u liturgiji. Veliki četvrtak nas tako vraća u dvoranu Posljednje večere gdje Isus sa svojim učenicima slavi blagdan Pashe: blagdan kojim se Židovi prisjećaju izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva. Ali u posljednjim Kristovim satima života Pasha u dvorani Posljednje večere dobiva sasvim novu dimenziju, puno važniju od židovskog blagdana. Bog je dao Židovima zapovijed u Knjizi Izlaska da slave Pashu kao spomen i zahvalu na oslobođenje, ali Krist prije smrti i uskrsnuća ostavlja novu zapovijed, da kršćani blaguju Njegovo Tijelo i piju Krv do Njegova ponovnog dolaska.
Nakon židovske povijesne Pashe, možemo govoriti o Kristovoj povijesnoj Pashi koja dovršava onu drevnu židovsku. Kristova Pasha je prijelaz iz smrti u život, tj. prijelaz iz ropstva grijeha koje je počelo prvim padom čovjeka u novi i slobodni život koji dolazi s Kristom u kojem svi ljudi postaju djeca Božja. Za Židove je subota bila posljednji dan u tjednu, dan odmora i molitve jer se u taj dan i Bog odmarao nakon stvaranja svijeta i čovjeka. Za kršćane nedjelja postaje središte, osmi dan i prvi u tjednu koji na taj način simbolizira novo stvaranje te novi početak u Kristovu uskrsnuću od mrtvih, koje postaje izvor kršćanskog života. Stoga je razumljivo da euharistija koju slavimo svake nedjelje postaje spomen na sve ono što je Bog učinio u Kristovom otajstvu te izraz kršćanske zahvalnosti.
Čitajući Evanđelja i izvještaje o Posljednoj večeri, nailazi se na nekoliko detalja koji privlače posebnu pažnju. Isus je te večeri uzeo kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao svojim učenicima. Slavlje Mise Večernje Gospodnje kao i svaka naša euharistija je identično ponavljanje tih Kristovih gesti jer u strukturi, nakon naviještenih čitanja i svećenikove homilije, slijede dijelovi koji obredno odgovaraju Posljednjoj večeri. Prinos darova koji se donose na oltar odgovaraju Kristovoj gesti uzimanja kruha; blagoslivljanje i zahvala Bogu je euharistijska molitva. Razlomiti kruh odgovara lomljenju hostije nakon molitve Gospodnje, a dati kruh učenicima u euharistiji je sama pričest u kojoj se kršćani hrane Kristovim Tijelom. Identične geste vršenje je Isusove zapovijedi na Posljednjoj večeri da se sve to čini na njegov spomen.
Između Posljednje večere i kršćanske euharistije postoji i razlika: Krist ustanovljenjem same euharistije na Posljednjoj večeri navješćuje svoju žrtvu na križu i uskrsnuće od mrtvih te predaje model kojeg će kršćani preuzeti i slaviti u Njegov spomen. Kršćani iz toga razloga slaveći euharistiju Njemu u spomen ne slave jednostavnu ili puku komemoraciju Posljednje večere, nego u zahvalnosti slave spomen na Kristovu žrtvu na križu koja postaje središnje mjesto novog Saveza. Poradi toga kršćani ne blaguju beskvasni kruh i meso živinčeta kao drevni Židovi u spomen na izlazak iz Egipta, nego blaguju Kristovo sakramentalno Tijelo u prilikama kruha i vina kao živi spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće. To je spomen koji posadašnjuje Kristovu žrtvu pa u svakoj euharistiji koja se slavi Krist je prisutan. Krist ne umire svaki put iznova na križu u slavljenju euharistije jer je njegova žrtva bila samo jednom na brdu Golgoti u Jeruzalemu, ali u euharistiji ti povijesni događaji Kristove smrti i uskrsnuća obredno i sakramentalno postaju stvarni i za nas danas.
Veliki petak
6. Obrede Velikog petka u svom liturgijskom obliku na poseban način obilježava klanjanje križu. Najstariji zapisi koji svjedoče o tom obredu datiraju iz 4. stoljeća iz Jeruzalema. Približite nam pobliže simboliku i značenje obreda Velikog petka?
Neprocjenjive podatke o jeruzalemskoj liturgiji krajem IV. stoljeća donosi nam djelo »Putovanje u sveta mjesta« hodočasnice Egerije između 381. i 384. godine. Egerija ne opisuje ni prirodne ljepote niti povijesne zanimljivosti, već se oduševljava vjerskom dimenzijom svetih mjesta koja pohodi, prenosi osjećaje, slavlja i običaje tijekom liturgijske godine. Liturgija Velikog petka u Jeruzalemu već tada je vrlo slojevita i bogata. Za štovanje relikvije svetoga Križa kojeg je prema predaji čudesno pronašla carica Jelena nekoliko desetljeća prije, zapisi govore više o osobnoj pobožnosti i štovanju vjernika, a ne strukturiranom i definiranom obredu. U petak ujutro vjernici se okupljaju u kapeli iza Križa na Golgoti zajedno s biskupom i đakonima te štovanje križa traje od druge do šeste ure. Na stol prekriven tkaninom stavlja se posuda od zlata i srebra s relikvijom Križa koju cijelo vrijeme drži biskup, a vjernici prilaze pojedinačno, klanjanju se, dodiruju relikviju čelom i očima te poljupcem, a nipošto rukama.
Prve detaljnije opise štovanja svetog Križa na Veliki petak u Rimu donose nam liturgijske knjige VII. i VIII. stoljeća. U najstarijim propisima papinske liturgije obredi Velikog petka započinju procesijom od bazilike na Lateranu do bazilike sv. Križa Jeruzalemskog. Papa hoda bos, kao i ostali liturgijski službenici, nosi kadionicu ispred relikvije svetog Križa koju nosi đakon u relikvijaru. Za vrijeme procesije pjevaju se psalmi, a sam obred klanjanja odvija se na sljedeći način: nakon što đakon stavi relikvijar na oltar, papa ga otvara te se u klanja u molitvi ispred oltara. Zatim ustaje, ljubi relikviju i odlazi na svoje mjesto. Nakon toga započinje klanjanje i liturgija Riječi za vrijeme koje se navještaju odlomci iz proroka Hošee, knjige Izlaska te muka po Ivanovom evanđelju. Najprije se klanjaju biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni, a nakon njih muškarci na rubu svetišta gdje se donosi relikvija. Budući da žene tada nisu mogle ući u svetište, subđakoni njima donose relikviju na štovanje. Štovanje relikvije svetoga Križa i u ovim najstarijim rimskim zapisima ima više karakter osobne pobožnosti pa vrlo je vjerojatno da štovanje Križa pod istočnim utjecajem ulazi u liturgiju Velikog petka i stapa se s već postojećom službom Riječi.
Obredi Velikog petka danas se sastoje od tri dijela: liturgije Riječi, klanjanja križu i pričesti. Jednostavnost obreda govori upravo o snazi i izražajnosti samoga slavlja. Sam odabir crvene boje, odnosno boje mučeništva i pobjede, za slavlja Velikog petka izraz su razmatranja Kristove muke i smrti kao mjesta spasenja. Promatrajući povijesno, služba Riječi je najstariji obredni element iako je današnji ustroj čitanja nešto drugačiji u odnosu na prije. Uz tradicionalno čitanje Muke Gospodinove po Ivanu (Iv 18,1-19,42), odlomak iz knjige proroka Izaije (Iz 52,13-53,12) te dio poslanice Hebrejima (4,14-16; 5,7-9) govore o naravi Kristove patnje i žrtve te njezine dovršenosti u odnosu na starozavjetne žrtve. Također i litanijske molitve vjernika čuvaju drevnu predaju rimske Crkve i izvorno su svjedočanstvo molitve Crkve u samim počecima. Pričest jest, iako kroz povijest i danas izaziva sakramentalne i teološke rasprave, uranjanje u tišinu i iščekivanje Kristova uskrsnuća. Središnji obred Velikog petka jest i ostaje klanjanje svetom Križu. Iako je štovanje nastalo kao osobna pobožnost vjernika zbog prisustva relikvije svetog Križa na koji je Isus bio raspet i na kojem je umro, kroz povijest je ovaj obred zadobio svoju dimenziju zajedničkog slavlja i pobožnosti kojim Crkva usmjeruje svoje molitve i pogled prema Križu koji donosi spasenje. U rimskoj je tradiciji prvotno klanjanje relikviji Križa teološki obogaćeno usmjerenošću prema Križu kao simbolu spasenja i znaku velike Božje ljubavi prema svakome čovjeku.
Velika subota
7. Na Veliku subotu vjernici izjutra dolaze na Isusov grob pokloniti mu se i pomoliti se. Cijelog dana traju priprave za Vazmeno bdijenje. Samo Vazmeno bdjenje u svojoj liturgijskoj veličanstvenosti i bogatstvu nemoguće je obujmiti u jedan sažet opis, no približite nam neke naglaske.
Vazmeno bdjenje je središte cijele liturgijske godine i vrhunac Velikog ili svetog tjedna. U životu Crkve i svakog vjernika Vazmeno bdjenje trebalo bi biti najvažnije slavlje koje obasjava kršćanski smisao i hod vjere. Promatrajući vazmeno trodnevlje kroz povijesnu genezu, zaključujemo da to nije niz od tri liturgijska dana koji zasebno proslavljaju Kristovu muku, smrt i uskrsnuće, nego je neprekinuti slijed događaja Kristove Pashe. Prvi su se kršćani nakon događaja Kristove smrti i uskrsnuća okupljali na molitvu i bdjeli. Prvi sadržajni element liturgijskih okupljanja prve kršćanske zajednice jest stoga iščekivanje Gospodinova dolaska u slavi. Bdjenje i iščekivanje njegova slavnog dolaska pružalo je prostor radosnom prisjećanju i slavljenju čitavog djela spasenja, od prvotnog obećanja do ispunjenja u događaju uskrsnuća. Na taj način vazmeno bdjenje slavi sveukupnost Božjeg zauzimanja za čovjeka koje je svoj dovršetak našlo u uskrsnuću njegova Sina i naglašavajući nadu u njegov dolazak.
Vjera u Krista okuplja vjernike na Vazmenom bdjenju pa se zbog toga i bdjenje kao vrhunac vazmenog trodnevlja može nazvati liturgijom nade. Paljenjem ognja i uskrsne svijeće te procesijom iskazuje se posebno poštovanje svjetlu, Isusu Kristu, koji u tamu i tišinu smrti donosi svjetlo, novu nadu i sjaj koja raspršuje kraljevstvo tmine. Velika uskrsna svijeća predstavlja samog Isusa, novo drvo života. Upravo je drvo bilo uvijek prisutno u ljudskoj povijesti: s drva su Adam i Eva ubrali plod koji nisu smjeli i osigurali time trpljenje i patnju budućim generacijama. Drvo na kojem je Isus bio raspet i umro donosi nov život i novu nadu, a uskrsna svijeća simbolički je izraz te novosti života. Slušanje Božje riječi na vazmenom bdjenju ostvaruje se kroz mnogobrojna čitanja u kojima Bog govori u raznim epohama povijesti spasenja. Glavna poruka je da se samo umrijevši zajedno s Kristom, može uskrsnuti zajedno s njime i zadobiti novi život. To je već moguće preko krštenja jer se s krštenjem dobiva novi život i uranja u Kristovo uskrsnuće. Stoga se blagoslovom vode i obnovom krsnih obećanja za vrijeme bdjenja iskazuje poštovanje vodi kojom Krist pročišćava, hrani i obnavlja svoju Crkvu. Na kraju bdjenja blaguje se Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, čime se postaje jedno tijelo s njime, odnosno vjernik postaje već sada sudjeluje u božanskoj naravi.
Svjetlo, Riječ, voda i kruh četiri su dakle simbola u središtu Vazmenog bdjenja na vrhuncu Vazmenog trodnevlja s kojima se ulazi u proslavu Kristove pobjede nad smrću samim uskrsnućem. Svjetlo donosi nadu u tami jer Krist je svjetlost svijeta; Riječ navješćuje i ohrabruje jer Kristove riječi su duh i život; voda čisti i uzdiže jer je izvor koji struji u život vječni, a kruh hrani i sjedinjuje jer Isus je kruh života. Kristove riječi iz Evanđelja »Ne bojte se« upućene su svim kršćanima i ljudima dobre volje, one su trajan poziv koji iznova podsjeća da su vjera i nada jedini način da se razumije u potpunosti veliko Kristovo otajstvo koje Veliki tjedan proslavlja.
Nema Uskrsa bez križa!
8. „Nema Uskrsa bez križa“ – moglo bi se zažeti Isusovu Radosnu Vijest, tajnu spasenja i otkupljenja. Današnji čovjek ne voli govor žrtve, govor križa. Pa ipak, bez križa nema Uskrsa! Kako prenijeti tu radosnu vijest današnjem čovjeku? Kako navijestiti radost Uskrsa u vremenu kada je čovjek svakodnevno bombardiran „saducejskim“ porukama da vječnost ne postoji pa zato treba uzeti od života sve što se može uzeti ne birajući sredstva?
Danas je izazov govoriti o križu ili promatrati patnju i poteškoće kroz kršćansku perspektivu. Još je teže objasniti to današnjem čovjeku koji sve što mu nije ugodno potiskuje i usmjeruje se samo na trenutni život i ono što se može ostvariti u prolaznosti ovoga svijeta. No, upravo obredi Velikoga tjedna vjerniku, ali i današnjem čovjeku mogu dati odgovore na mnoga egzistencijalna pitanja i omogućiti uranjanje u novost života koju Krist donosi. Klanjanjem križu na Veliki petak ponajprije se iskazuje čast onom drvu koje donosi spasenje i plod života, u odnosu na prvo drvo pri stvaranju koje je donijelo smrtni plod i propast čovjeku. Stoga se križ i obredno pokazuje narodu i časti, a vrlo važno mjesto zauzima tišina pred velikim otajstvom križa. Obred otkrivanje križa ima simboličku važnost jer nije samo pokazivanje, već objava otajstva Križa. S razlogom se može zaključiti da se s križa skida veo, kao i u simboličkom smislu s očiju vjernika veo žalosti ili tuge jer obredi Velikog petka omogućuju vjernicima da ne vide križ kao mjesto patnje i trpljenja, već kao mjesto pobjede i spasenja u Kristovom pashalnom otajstvu.
Križ je znak otkupljenja za svakog čovjeka i najsvetiji znak što ga Crkva posjeduje. Znak križa, kada ga i vjernik čini na svome tijelu, izbor je vjere i simbol kršćanskog identiteta za stil života koji oblači životnu redovitost u novu kršćansku egzistenciju. Bog od svemogućeg postaje slab, pobjeđuje smrt i grijeh umirući na križu da spasi ljudski rod. Stoga i klanjanje križu znači prihvatiti i naviještati Križ Kristov kao znak univerzalne Božje ljubavi i izvor svake milosti. Obredi Velikog petka, a posebice obred klanjanja križu stavlja nas u takvu dinamiku vjere. Susret s Kristom na križu otvara oči i postaje ključ za razumijevanje Boga i njegove ljubavi prema čovjeku. Križ stoga nije patnja ili žrtva, već paradigma Božje ljubavi.
Ako želimo da Kristov Uskrs postane i naš Uskrs, onda ga je potrebno živjeti u svakodnevnom životu
9. Uskrs je nedjeljiv od Duhova, od događaja rođenja Crkve, od Isusovog poslanja i zapovijedi svojim učenicima da idu po svem svijetu propovijedati Njegovo Evanđelje. Kako probuditi nas kršćane koji smo pozvani donijeti svijetu Radosnu vijest da je Isus uskrsnuo? Kako da Isusov Uskrs postane i naš Uskrs?
Govoriti o uskrsnuću ili razumjeti uskrsnuće danas čak i kršćanima nije uvijek toliko jednostavno. Znanstvenici bi odmah zatražili neke materijalne dokaze, analizirali sve dostupne tragove i na temelju objektivnih činjenica donijeli svoju prosudbu. Filozofi bi vjerojatno tražili principe ili generalna načela koja dopuštaju da se tijelo odvoji od duha i nakon smrti ponovno ujedini. Ekonomisti i analitičari gledali bi uskrsnuće kroz prizmu isplativosti uloženog i profita, osobe u politici možda kroz prizmu prikladnosti političkog govora u duhu tolerancije koji ne bi trebao vrijeđati ni na koji način one koji misle da je uskrsnuće nemoguće. Ali uskrsnuće Isusa od mrtvih traži puno više jer traži konkretan odgovor kroz vjeru. Upravo vjera u Kristovo uskrsnuće i vjera u novost koju donosi pobjeda nad smrću daje mogućnost shvaćanja tog velikog otajstva i Božjeg plana s ljudima.
Vjerujem da uz razumijevanje i uranjanje u to Kristovo vazmeno otajstvo koje proslavljamo u Velikom tjednu, ono što slavimo treba postati mjera za naš život. Crkva se Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne spominje samo u tom jednom tjednu, već se spominje i aktualizira u svakom euharistijskom slavlju i u svakom sakramentu, ali uz tu dimenziju spomenčina, Kristovo uskrsnuće treba postati naš stil života, odnosno kroz prizmu uskrsnuća potrebno je promatrati cijeli naš život jer ga Gospodin obasjava i daje potpuno novi smisao.
Ako želimo da Kristov Uskrs postane i naš Uskrs, onda ga je potrebno živjeti u svakodnevnom životu, u svim radostima i žalostima života postati svjesniji da nas Gospodin obasjava, vodi i izgrađuje svojom pedagogijom kako bi kroz vjeru naš život usmjerili prema onome što nas doista ispunjava, daje snagu i mir u našem životu. Prihvatiti Uskrs kao paradigmu našeg života znači promatrati i naš život drugačijim očima vjere, shvatiti da živimo već sada otkupljenim životom i nastojati konkretnim djelima i ljubavlju težiti konačnom ujedinjenju s Gospodinom na kraju našega života, svijeta i vremena. Naviještati Radosnu vijest nije projekt ili plan koji trebamo ostvariti, već naše svjedočenje, dobra djela i prožimanje svjetlošću Kristova uskrsnuća u konkretnosti življene sadašnjosti.