Bit ću ironičan i zamisliti sljedeći slučaj. Dođe bolesnik/pacijent liječniku. Ovaj ga niti ozbiljno ne pogleda, a kamoli pregleda. Liječnik mu istog trena napiše recept s nizom lijekova. Bez pretrage, bez dijagnoze, bez konzultacija s drugim liječnicima i bez imalo svijesti/znanja o pacijentu i njegovom reagiranju na propisane mu lijekove. (Možda je alergičan na neke od njih??!!)
Što reći o takvom liječniku? Što reći o takvom liječenju? Je li to liječnik ili nadriliječnik kojega treba prijaviti liječničkoj komori? I biste li vi povjerili ili dopustili liječenje bilo koga takvom liječniku, a kamoli vaših najdražih?
Što reći o eksperimentalnoj provjeri reforme? Nikada, ali nikada nitko nije proveo istraživanje/pretrage o stanju u našem školstvu nego je javnost uvjeravana s kojekakvim argumentima (floskulama) u izmišljenu dijagnozu! Nakon toga je samorazumljivo „propisivanje lijekova“ od strane tih istih.
Zbog uvjerljivosti takvog „znanstvenog“ pristupa, a da bi prizvuk bio prihvatljiv onima koji odlučuju, a ne znaju o tome skoro ništa, kreće se u „eksperimentalnu provjeru lijekova“. Ali i eksperimentalna provjera lijekova traži preciznu dijagnozu na koju se lijek odnosi kako bi se moglo pratiti utjecaj lijekova na bolest.
Što mislite: hoće li takav eksperiment biti pozitivno ocijenjen? I tko će ga ocijenjivati?
Koliko je takav pristup reformi loš govore činjenice kad ga se usporedi s drugim područjima ljudske djelatnosti. Može li građevinar započeti graditi zgradu, a da nema projekt osmišljen u svim detaljima?
Reforma još uvijek nije završno elaborirana. Nedostaju mnoge činjenice i dokumenti kao i pravna regulativa! I to je nepobitna činjenica!
Može li građevinar graditi zgradu ako nema niti građevinski materijal? Naravno, to je retoričko pitanje! Ide se u eksperimentalnu provjeru nečega što još nije završeno, a ni ne zna se kako će izgledati. (To podsjeća na jednog bivšeg ministra koji je propisao da udžbenici novi moraju biti usklađeni s pravopisom koji još nije bio stupio na snagu!) Ili neki znaju kako će to na kraju izgledati?!
Nema udžbenika, a ni priručnika! A i oni moraju proći javno i „tajno“ recenziranje i proceduru donošenja odluke o njihovoj prihvatljivosti, uporabi i nastavničkom odabiru.
Kako se mogu pošteno donositi odluke o nečemu što objektivno ni ne postoji?!
Minimalno vrijeme za pripremu kvalitetnih udžbenika u proceduri koja je na snazi u RH jedna je do dvije godine. Osim toga, ova je procedura neprirodna i antipoduzetnička s birokratskim nametanjem pravila i suprotna tradiciji pisanja udžbenika.
Netko me pitao bih li pristao da moje dijete bude obuhvaćeno ovakvim eksperimentiranjem. Kao roditelj, ali i školnik koji je proveo sav svoj radni vijek u školstvu, nikada ne bih pristao na nešto što nije argumentirano, objektivno obrazloženo i transparentno prezentirano (s mogućim dobrim i lošim stranama) i kada mi nije dano razumno vrijeme za odluku.
A svega toga u nametnutoj situaciji nema! I još se ponose time!
Moja bivša gimnazija ima iskustvo kurikulnih promjena u niz predmeta i međupredmetnih područja.U europskom smo projektu Afirmativna nastava i inovativno učenje i poučavanje u okviru HKO-a – ulaganje u budućnost (kolokvijalno nazvanom IPAQ Peta,) koji smo planirali i projektirali 18 mjeseci, a onda ga realizirali daljnjih 18 mjeseci i u kojem je sudjelovalo 5 hrvatskih gimnazija i PMF u Zagrebu te preko 1000 učenika i 1200 nastavnika pokušali dobiti iskustvo i iznjedriti dokumente za 7 predmetnih kurikula i međupredmetnih područja (vidi materijale i dokumente na web stranici http://ipaq.petagimnazija.hr/). Objavili smo i dvije knjige itd.
Neobično je da su se sada prijavili u projekt koji je sušta suprotnost tom našem projektu i iskustvu. Brzo će se vidjeti i uvidjeti promašenost takve nepromišljene odluke.
Roditelje se nije ni pitalo, niti ih se može pitati jer se uključivanje Pete gimnazije odnosi na buduće učenike 1. razreda. Ako se u natječaju za upis učenika u 1. razred eksplicitno naznači eksperimentiranje i ako se naznači da se ne zna kako će to izgledati na maturi, onda će se vidjeti kako te činjenice utječu na strukturu upisa. Meni se čini da se to neće naznačiti i da će mnogi roditelji kvalitetnih učenika odustati od upisa svoje djece u Petu ili će donijeti odluku na povjerenje u kvalitetu dosadašnje škole i njezinu tradiciju koja ne korespondira s ovim eksperimentom. A kad otkriju disonantnost bit će kasno!
Potpuno je nejasno (barem javno!) kako će se eksperimentalni programi i dostignuća vrjednovati u svjedodžbama, na maturi i na upisima na fakultete nasuprot onih učenika koji nisu u eksperimentu. To bi trebalo unaprijed elaborirati, a ne naknadno! (Takvu smo priču već vidjeli kad su se nakon upisa djece u osnovnu školu mijenjali uvjeti i bodovi za upis u srednju školu i koja je iznjedrila mnoge probleme za koje nije nitko nikada odgovarao). Narod bi rekao: „Vuk pojeo magare!“
Što bi trebalo učiniti s kurikulnom reformom? Nisam prorok, ali znam što su, primjerice, učinili Finci. Oni su istražili stanje u svojem školstvu (u svi segmentima). O tom su stanju i nezadovoljstvu raspravljali 20-ak godina dok nisu postigli konsenzus svih društvenih aktera (političkih stranaka, sindikata, sveučilišnih institucija, roditelja, lokalne zajednice itd.). Nakon što su osmisli projekt reforme krenuli su postupno i doveli do promjena koje zdušno svi podupiru i stalno javno i transparentno se brinu i kontroliraju realizaciju i njezine učinke/rezultate. U skladu s rezulatima tih kontrola i istraživanja popravljaju i dorađuju svoje školstvo. Uzgred, jedno od najcjenjenijih i najbolje plaćenih poslova u Finskoj je učiteljsko zanimanje. Ali i odgovornost! Usporedite to s našom stvarnošću i prezentiranim planovima!!!
Sve činjenice i trendovi ukazuju da mi tako ne radimo. Čovjek se može zapitati: zar smo mi gluplji ili je nešto drugo po srijedi? Odgovor prepuštam čitateljima!
U nas nema konsenzusa, nema uvažavanja argumentacije i kritike, stalna i beskonačna žurba, nametanje svojih rješenja uz opće ignoriranje onih koji nisu „pri vlasti“ itd.
Nisam prorok, ali ovo ne valja! I nisam jedini koji to vidi! Postići će se možda neki djelomični uspjesi/pomaci kojima će se zamaskirati neuspjeh moderniziranja školstva. A gdje je tek u svim tim naznačenim ishitrenim promjenama sveučilišna zajednica? To je tek priča za sebe i nije u kontekstu ovog osvrta!
Dakle, temeljne činjenice o stanju u našem školstvu nema jer se nije to ni istražilo, niti se ne namjerava istražiti tj. postaviti objektivna dijagnoza.
Promjene i procedure koje nam se prezentiraju i medijski nameću odnose se na zamišljenu stvarnost, a onda iz te nerealnosti/virtualnosti izvode sljedeći „logični“ koraci koji čak nisu utemeljeni ni na važećim zakonskim pravilima.
Tko argumentirano i iskustveno „posumnja“ u „carevo novo ruho“ proglašava se nepodobnim ili ga se ne želi u svojem timu!
Može li RH „iznjedriti“ dijete koje će „otvoriti“ oči caru i njegovoj sviti???
Nisam prorok, ali ću završiti ovaj osvrt narodnom poslovicom: „Vrč ide na vodu dok se ne razbije!“ Samo tada današnjih aktera neće biti ni blizu kako bi odgovarali za neuvažavanje svih onih koji žele dobro i našoj djeci i našoj zemlji, a koji nisu njihovi istomišljenici ili nekritični podržavatelji.
Kada znanstvena zajednica bude podržavala i provodila znanstvene kriterije (a svi su ministri posljednjih godina bili znanstvenici), a političari demokratske uzuse javne rasprave i težnju za argumentiranom raspravom i željom za zajedničko osmišljavanje našeg školstva moći ćemo nazrijeti „svjetlost na kraju tunela“. Do tada smo „osuđeni“ na beskonačno ponavljanje propisivanja lijekova bez dijagnoze iliti na slučaj virtualnog bolesnika.
Napisao: Petar Mladinić