Trudna si. Rodit će se dijete za koji dan…
U besparici. Prevaren. Bez plaće mjesecima.
Stojim ispred jedne zgrade, kisnem. Sva sreća da je
danas kiša, pa se ne vide moje suze. Na kosi, ljudi vide
samo kapi rose, ali ne moje suze.
Podstanari smo… Nemamo kuće. Stana. Bešike.
Gdje će se dijete igrati, spavati. Jel sada razumiješ razloge.
Moj strah… Možda si me zbog toga godinama okrivljavala.
Nisam odgađao. Bježao. Skrivao… Ne.
Vidiš ne znam kuda bih krenuo. A već bih trebao nekuda poći.
Da ti dođem praznih ruku. Ne smijem. Ne mogu. Oprosti.
Nisam majstor. Račundžija. Trgovac. Ti znaš da sam tek jedna
duša iz provincije.
U ovome svijetu, treba imati nešto i prokletoga (zlobnoga) u sebi…
Nešto gordoga. Bezobraznoga. Nasilnoga… Grabežljivoga… da bi se preživjelo.
Novčanik i ne nosim više. Čemu… kada svojoj voljenoj,
svome djetetu ne mogu kupiti ni grožđe od one piljarice kraj Vinogradske bolnice.
Ima li ljudi, u kojima stidljivo tinja jos malčice dobrote…
Pa, zar su se danas (kada se rađa moje prvo dijete),
skamenila sva srca u gradu.
Ne znam. Možda da potražim pomoć,
od neke duše među svodovima nijeme katedrale.
Bezglavo otrčim do Kamenitih vrata, gdje ljudi stoljećima pale svijeće..
Tko zna… Tko zna…
Stojiš u bijeloj spavaćici na prljavome bolničkome prozoru…
Pitaš se u muci… znoju, gdje sam. Nema me satima…
Zaboga miloga, zašto se više ne pojavljujem na vratima tvoje rodiljske sobe… na praznoj cesti kišne ulice.
Postaješ nestrpljiva. Trudovi. Ne dolazim…
pa čije ovo bosonogo dijete donosiš na svijet.
Tko će te držati za ruku, poljubiti u čelo… brisati male suze radosti.
Ne čujes me… Ne brini se… Doći ću.…
Svratit ću u svaki prolaz, gostionicu, zazvoniti na svako stubište… Moliti…
Ako treba ukrasti ću nečiji auto na parkiralištu… pozajmiti od onih bitangi u sumnjivim kožnim mantilima.
Al, ne brini se, doći ću… i donijeti grožđe svojoj voljenoj, svome kišom oplakanome dragom djetetu…
Vinogradska ulica, 22. veljače 2010.