Kakve lidere treba Hrvatska?

0

Kratka rasprava zanimljivog naslova Secretum Secretorum koja se pripisuje Francisu Baconu kolala je pocetkom renesanse kao lektira za tadašnje vladare. Napisana je u obliku Aristotelovog pisma svom omiljenom učeniku Aleksandru Makedonskom. U njoj se otkriva umijeće vladanja, a Aristotel poručuje da bi kralj trebao Božji zakon staviti ispred svoga, izbjegavati grijeh oholosti koji uzrokuje sve ostale, savjetovati se s mudrima, pomagati siromašnima, bježati od bluda i pohote, nikad ne prekršiti obećanje, i tako dalje. U svemu tome, ovo umijeće vladanja zapravo je više umijeće samovladanja i svaka literatura prije Machiavellijevog Vladara bila je posvećena poučavanju vladara kako da prvo vladaju sobom, a onda će lako moći i drugima.

Taj moralni element samodiscipline u vladanju koji dolazi od antičkog čovjeka i kršćanske etike uvijek je bio naglašeni spiritus movens uspjeha europske civilizacije. To je tako i bilo sve do prosvjetiteljstva koje je izdignulo na razinu ikone renesansnog Machiavellija koji predstavlja prvog poslijekršćanskog filozofa. On je, naime, bio prvi u političkoj misli od trojice koji su u povijesti europske misli odbacili u potpunosti vrijednosti kršćanstva – de Sade u intimi, a Nitzsche u filozofiji.

Machiavellijev pogled na vladanje, rekli bi prosvjetitelji kao uostalom i on sam, nije bio ništa drugo doli prikazivanje realnosti vladanja kakvo ono jest, brutalno i sirovo, usmjereno na povećanje moći vladara bez obzira na posljedice i sredstva koja se koriste. Raison d’etat održanja na vlasti nakon Machiavellija više tako nije imao moralne dimenzije – vladari se višu nisu morali pitati jesu li bili razboriti i koliko su teške posljedice njihovih odluka za zemlju ili stanovništvo jer, u konačnici, oni su ti koji su važni, a ne ono što ili koga oni predstavljaju. Političko znanje se tako odvojilo od moralnog.

U tom smislu, za Machiavellija demokracija i tiranija nisu bile koncepcije koje se isključuju, a njegovo viđenje stvari može se opisati sintagmom „nema grijeha, već samo neznanja“. Slično poručuju i pornografi desetljećima – blud je samo korak do užitka za kojega se nekoga iskorištava, a ako neki žele biti iskorišteni, u čemu je problem? Pritom se naravno ne pitaju je li to što rade dobro ili ne i koliko drugoga uništavaju ne preuzimajući nikakvu odgovornost. Pretvaraju se u životinje bez duha i samokontrole.

Vladar koji se ne pita za posljedice vlastita djelovanja niti ga obziri prema bilo čemu obvezuju, samo je još jedan u nizu koji na gotovo sotonski način iz neviđene oholosti (ili možda Machiavellijevog neznanja?) provodi svoju volju.

Takvih je vladara u povijesti bilo i previše, a drag su motiv mnogim dramaturzima i književnicima. Shakespearov kralj Lear jedan je od takvih vladara koji tek kada izgubi sve, shvaća svoj grijeh. Ali povratka nema. Omiljenu i najmlađu kćer Corneliju zauvijek gubi, kao i vlastito kraljevstvo jer povjeruje laskavim i manipulativnim starijim kćerima, koje su računale na samodopadno srce starca koji više od svega voli svoju sliku u ogledalu. Tek kada postane prosjak, kojega dvije starije kćeri razbaštinjuju, i ostaje s dvorskom ludom koja mu postaje najbolji prijatelj, Lear shvaća svoju glupost i oholost, ali tek tada počinje istinski živjeti. Jer paradoksalno čovjek u svojoj boli i onda kada izgubi sve, pronalazi život, pronalazi Boga. No u realnosti vladara i država, a ne u drami, ponekad se ne može vratiti izgubljeno.

Foto: pixabay.com

Slučaj je to i sa ratifikacijom Istanbulske konvencije za koju su mnogi vrsni intelektualci i znanstvenici, javne ličnosti, Matica hrvatska, HAZU, onih 40,000 običnih ljudi u Zagrebu na trgu, a čak i neki hrabri političari, rekli da je opasan eksperiment koji bi u rukama nadzornog i nadnacionalnog tijela ljutih feministica (GREVIO) mogao ovu našu zemlju skupo koštati. Ja kao feministica, ako to znači vjerovati u jednakost muškarca i žene koji pred Bogom i ljudima imaju istu vrijednost, ali ne i uloge, glasam za ravnopravnost i borbu protiv nasilja nad ženama (i svima ostalima!), ali ne glasam za inspekcije desetak izgubljenih žena koje glume savjest zapadnog društva, a zapravo nameću ideološki obrazac u kojega se ne smije sumnjati. Tim više jer nije problem u nasilju per se u hrvatskom društvu već u lošoj implementaciji dobrih zakona koji kod nas već postoje pa je onda pravo pitanje zbog čega se implementacija toliko spornog dokumenta gura. Čak i pod cijenu vlastitog obraza najveće „demokršćanske“ stranke koja se voli nazivati i domoljubnom strankom.

Ovo je, međutim, možda prijelomni trenutak koji će čak i onima naivnima otvoriti oči te će „stožerna“ stranka ne samo biti prepoznata kao stranka koja je opljačkala državu (bivši premijer je još na sudu zbog grijeha gramzivosti), nego i stranke koja je prodala dušu ove zemlje.

Za one relativiste, ljevičare, liberale i neke još uvijek naivne nema tu ništa sporno – novo vrijeme, modernitet – žustro grabi naprijed prema Napretku i blistavoj budućnosti u kojoj nije važno što si, već ono što misliš da jesi u vlastitoj fikciji, ne može se zaustaviti. To je kao u pravoj marksističkoj maniri gdje raj dolazi kada zavlada proletarijat. Za posljedice vlastitog djelovanja kada je Bruxelles pak na vidiku, nitko ne pita. Niti smije pitati! Jer živimo uostalom u postnacionalnom, postmodernom svijetu kojeg promovira Europska komisija i globalne elite, da ne kažemo masonske lože (a tu konstataciju mogu jako dobro dokazati vrsni stratezi i analitičari).

Živimo pod kapom liberalne hegemonije, kako to nazivaju politolozi poput Maira i Mouffe, u kojoj nije uputno propitivati stvari niti produbljivati rasprave ili sukobe koji se u „konsenzualnoj“ Europi ne smiju događati iako je sukob upravo ono što čini demokraciju. No kako su i mainstream stranke zapele na toj postpolitičkoj, pa onda i postdemokratskoj stepenici razvoja, i one sudjeluju u istoj igri. Sve ostale stranke koje proviruju tražeći povratak na politiku u punom smislu te riječi, a koja je bila mjerilo prije koje desetljeće i u kojem je boljitak vlastitog naroda bio na prvom mjestu uz odgovornost za druge, nazivaju se ekstremnima, populistima, homofobima. U toj igri sudjeluju i masovni mediji, koje se ne bez razloga naziva mainstream medijima, te nevladine organizacije napajane iz istog izvora. Ono što ih povezuje jesu politički lideri.

Foto: pixabay.com

Tko su lideri

Teško je danas, međutim, nazivati ljude liderima jer se jako malo njih takvima može kvalificirati. Naime, „liderstvo se iskazuje karakterom“, kaže Peter Drucker, jedan od najvećih teoretičara upravljanja danas. Za dobrobit sustava potrebno je da su na pozicijama upravljača već izgrađeni vođe, a ne lažne mesije ili kraljevi poput Leara koji u vlastitoj sljepoći veličine ne mogu razabrati dobro od lošega, ili još gore, ne znaju razliku između jednoga i drugoga. Biti „dobar gospodar“ nije slučajnost. Što više dobrih vođa na svim razinama, tim je lakše stvoriti plodno društvo, a posljedično i jaku, pravedniju i bogatiju državu. Biti stručnjak pak nije isto što i biti vođa, kako nas obmanjuju. Dapače, mnoge studije potvrdile su da običan čovjek jednako dobro donosi odluke, kao što ih donose tzv. stručnjaci, a država ipak nije sustav atoma da se vodi fizikalnim zakonima, već zajednica ljudi koje ujedinjuje zajednički jezik, kultura i identitet. Običnim ljudima ne manjka zdravog razuma, pa tako ni po pitanju protivljenja Istanbulskoj konvenciji. Ono što im fali jesu karakterne, moralne vođe koji vode sustav i koji su barem toliko ponizni da s vremena na vrijeme poslušaju vox populi.

Kako je pak „vrlina rezultat navike“ (Aristotel), vođe se ne rađaju, vođe nastaju. Etičke vrline definirao je još Platon i do danas su poznate kao stožerne vrline o kojima ovise ostale ljudske kvalitete: razboritost, pravednost, hrabrost i vladanje sobom. Tim se temeljnim vrlinama često nadodaju još dvije kršćanske vrline vođe – velikodušnost i poniznost. Među njima možda je najveća razboritost, upravo ono što je manjkalo sebeljubljivom kralju Learu koji nije mogao pojmiti „neposlušnost“ omiljene kćeri. Stoga je pravo pitanje gdje su naše vođe, gdje su ljudi s karakterom koji se usude boriti protiv struje, imati svoj stav, boriti se za svoje najvažnije? Gdje su ti jaki hrvatski muškarci koji kao Krist služe svojoj zaručnici Crkvi i kojoj se Crkva (žena) tada radosno podlaže jer mu može vjerovati i imati poštovanja prema takvom lideru koji se brine više za njezino, a manje za svoje dobro? Kršćanska ljubav i žrtva bila je presudna za napredak Zapadne civilizacije i izgradnju buržujskih (građanskih) vrlina, a sada progresivne vrline u našemu društvu predstavlja HNS. Biti dobar kršćanin je teško i nije čudo da su te vrijednosti lako zamijenjene utilitarizmom, hedonizmom i destrukcijom čiji se odraz jasno vidi u rodnoj ideologiji koju (ne)skriveno nosi IK.

Foto: pixabay.com

Najveći grijeh

Ipak, lideri su pozvani da budu upravo to. Među svim grijesima za kršćane je najveća oholost koja kao duševno i moralno stanje prethodi svim drugima. Ona onemogućuje empatiju, suosjećajnost i solidarnost s drugima, a povećava podlost, bezobzirnost i okrutnost. I sam je Lucifer pao iz oholosti, a u Bibliji se u Mudrim izrekama 16,5 kaže: „Mrzak je Jahvi svatko ohola duha: takav zaista ne ostaje bez kazne“. Imati takvog oholog i samodopadnog vođu opasno je po ljude i državu kojom takav vlada, suprotno od Machievellijevog poučka.

U Hrvatskoj možemo biti gotovo sigurni da ne postoji samo zavjera političke i ekonomske elite, već je ta sprega i javno i transparentno na djelu. Oni koji pozorno gledaju i vide, jer „poznat ćete ih po plodovima“. Elita je međutim svjesna da im se neće suprotstaviti mali ljudi koji su već izgubili svoje dostojanstvo. Kralju Learu nisu se suprotstavile kćeri koje su željele vlast i koje su zmijski čekale vlastiti trenutak. Kralju se suprotstavila jedino kćer koja je imala moralni integritet i svijest o nečemu važnijem od vlasti i moći. Mi trebamo takve vođe. Vođe koji se ne mogu prodati za Judine škude i još uvijek vjeruju u ovu zemlju i žele doprinijeti njenom razvoju, ne vlastitom džepu.

Gledamo li posvuda oko nas, jesu li na upravljačkim pozicijama oni koji su to zaslužili predanim radom, znanjem i moralnim integritetom? Osjećaj neodgovornosti prema vlastitoj državi rukovodećih ljudi (uz par iznimaka) koji se nisu morali nimalo pomučiti da bi postali „funkcioneri“, osim što su u pravo vrijeme i na pravom mjestu vježbali poltronstvo i gradili lažni imidž ili imali traženo porijeklo, uistinu vrijeđa ne samo pamet, već i sve ljude koji se svaki dan poštenim radom i obrazovanjem bore za vlastito mjesto u društvu. Stanje je tim gore jer institucije koje kontroliraju zakonitost ove zemlje ne funkcioniraju iako ljudi prijavljuju nezakonita djelovanja. Ministri tako u svojim portfeljima skrivaju grijehe vlastitih ljudi i nimalo im nije stalo sankcionirati one koji uništavaju sustav, niti podnositi ostavke kada se dogodi ono što se ne može sakriti falsificiranjem financijskih izvješća ili plaćenom šutnjom birokratskih klimavaca. Sustav ne funkcionira, ali nikoga to nije briga niti se osjećaju odgovornima za to.

Dapače, njihov cilj nije napraviti bolji sustav u kojeg često „padnu“ bez iskustva, već „odraditi“ mandat i ugurati još koje dijete onih koji će im jednoga dana trebati u daljnjem „karijernom“ probitku i tako stvarati novu elitu koja će u budućnosti upravljati sponama moći, i oni zajedno s njima. Tako se nitko još nije sjetio uvesti ocjenjivanje šefova od strane radnika iako su upravo oni najodgovorniji za rezultate sustava. Smiju li primjerice onda ministri arbitrirati u napredovanju svojih službenika, a premijer i drugi „važni“ ljudi kadrovirati u diplomaciji i drugdje, čak i na najnižim razinama?

Stoga mi danas slušamo o reformama koje će zadovoljiti investitore, a ne građane, mirovinske fondove, ne umirovljenike, banke i kreditne agencije, a ne dužnike, te male skupine ljudi koji ne znaju osjećaju li se kao muško ili žensko ili nešto treće, umjesto većine onih koji još nisu toliko zabludjeli da kategorično odbace postojanje Boga i naravnih zakona. Ali upravo je duša svakog naroda tj. njegovih pojedinaca cilj takvih pokušaja, a nered u kojemu se nalazimo na svakom koraku samo doprinosi skrivanju tragova nezakonitih djela i daljnjem porobljavanju hrvatskog čovjeka. Francuski filozof Bruckner isto je primijetio za Europu pri navali multikulturalnosti i neprihvaćanja vlastitog (kršćanskog) identiteta: ona se trenutno nalazi u nezavidnom položaju u kojemu gubi vlastitu dušu – izvana blistava fasada, iznutra ruševina.

Foto: pixabay.com

Odgovornost elita

Aristotel bi zagovarao umjerenost; najbolji upravljači su oni iz srednje klase – oni imućni previše su obijesni i prelakomi da bi se brinuli o državi, dok oni siromašni mogu biti prebrutalni i osvetoljubivi. No, umjesto da gradimo društvo koje će proširiti sloj kreativne srednje klase, većina Hrvata je u opasnosti da padne ispod praga siromaštva kojih je u ovome društvu već skoro trećina ljudi. Upravo stoga pada popularnost svim mainstream političarima, a raste onima koje ti političari posprdno zovu populistima jer pozivati na zaštitu države ili obitelji u Europi se danas naziva „populizam“ u skladu s hegemonijom ljudskih prava i neoliberalne ekonomske politike (Mouffe). Danas je politika na Zapadu svedena na reguliranje i ekonomsko upravljanje (“governance”) tzv. globalizacijskim učincima koje zapravo rijetko viđamo u vlastitom dvorištu, te zauzimanje ureda između dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti i koje upravo zbog toga toleriraju i podupiru nepotizam jedne i druge strane, kao i naredbe masonerije iz „centrala“.

Te „kartelske stranke“ (Peter Mair) zauzimaju pozicije brinući se za vlastite interese ili gospodarske lobije, a ne za građane. Ne postoji bolje objašnjenje niti za hrvatski „slučaj“. Dok sve vode isti ljudi desetljećima s debelim dosjeima i često komunističkih korijena i nazora, makar konstantno ne dobivaju glasove na izborima, a s veseljem mijenjaju vlastite stavove sa svakim novim stranačkim šefom, promjene nisu moguće. No ti ljudi imaju svoje Shakespearove kraljeve koji ne žele istinu, već poltrone, Šonje, Njonje, Blonje. Elite su, dakle, (svjesno) neodgovorne jer im tako najviše odgovara, jednako kao u drugim dijelovima svijeta. Čine se da je ono što im najviše fali jest sram.

Foto: pixabay.com

Promjena načina razmišljanja

Kralj Lear doživio je svoju osobnu preobrazbu kada je dosegnuo dno. On je doživio metanoiu ili, po grčkom, promjenu načina mišljenja i djelovanja koja prožima dušu i tijelo. Međutim, bilo je kasno. Sve najvažnije stvari u svom životu je već izgubio – svoju zemlju, svoju voljenu kćer i svoj integritet. U Novom zavjetu metanoia se povezuje uz pokajanje. „Idi i ne griješi više!“, često se prečuje. U zemlji kršćana, kršćani moraju postati hrabri i tražiti više, bolje, poštenije od svojih upravljačkih elita na svim razinama. Svi mi moramo postati odgovorniji za vlastito djelovanje, ali i prozivati one koji su najodgovorniji. Zato i jesu šefovi, upravljači, menadžeri, ministri, zajedno sa svojim privilegijama i velikim plaćama! Oni su tu da služe, ne da budu služeni upravo zato što su prvi među jednakima. Izbori ne mogu puno toga promijeniti ukoliko ne dođe do radikalne promjene gledanja na stvari zahvaljujući i našoj preobrazbi te shvaćanju da ova država ima samo nas. Naša budućnost ovisi o ljudima koje izabiremo i dopuštamo da napreduju, na svim razinama.

Propagiranje poštenja i integriteta u javnosti ili pred crkvenim oltarima, posebice nakon guranja nehumane i nekršćanske Istanbulske konvencije, a u osobnom životu i na radnom mjestu spletke i spačke ravne Machiavellijinim dosezima, te promoviranje nepoštenih ljudi i loših navika, ne stvara vjerodostojnost već kolektivno ludilo u kojemu članovi ovog naroda ne vide nikakvu perspektivu. Čemu učiti, obrazovati se, biti bolji ljudi u svakome pogledu kada u društvu poput našeg to nisu tražene vrline ili kada institucije ne rade svoj posao? A institucije su jake onoliko koliko želimo da su one jake. Onoliko koliko im oni koji se predstavljaju liderima dopuštaju da budu jake i onoliko koliko ne dopuštaju napredovanje poltrona, Learovih kćeri. Recepti koji se nude iz stranih centara moći nisu recepti za izlječenje već dodatno pobolijevanje kako bi nas se što duže liječilo, a liječnik što duže naplaćivao kuru.

Međutim, čini se da osviještenja u eliti koja upravlja neće biti dok se sustav posve ne uruši. Sudbina naših lidera mogla bi tako nažalost biti sudbina kralja Leara, a zajedno s njima i njihovog hrvatskog kraljevstva. Mi naime imamo Hrvatsku, oni u njoj sve ostalo. Marin Držić protiv svoje dubrovačke vlastele kovao je urotu u Mlecima, ali ne zato što je bio izdajnik, već zato što je vidio korumpiranost vladara i loše upravljanje tim gradom. On je želio napredak i pravedniji sustav za narod, ne za vlasteline. Danas ipak pamtimo samo Držića, našeg Shakespeara, ali ne i te vlasteline. Naši vlastelini stoga moraju i za vlastito dobro shvatiti da je najveće bogatstvo svakog naroda socijalni kapital i snažan ujedinjujući nacionalni identitet. Hrvatski identitet je kršćanski identitet i to znaju svi kada nedjeljom prođu ispred bilo koje crkve. Diskusije o sekularnosti su ovdje uistinu bespredmetne. No promjena počinje s nama i u nama samima te u onome što javno promičemo i kako djelujemo. Odustajanje nije odgovor, kao niti nedostatak hrabrosti ili gubitak moći. Jer Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama.

Tekst posvećujem vrijednom kolegi Daliboru koji u srazu s tvrdim i nepravednim sustavom nije uspio pobijediti iako je trebalo samo malo više volje i htijenja za (opće) dobro onih najodgovornijih, ali i hrabrosti svih nas. Neka ti je laka zemlja!

* Tekst je objavljen u kolumni Bit stvari na portalu Politika plus
* Autor iznosi vlastito mišljenje i ne istupa u ime niti jedne institucije.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije biramdobro.com portala.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.