„Oboružan svojim bipom, mobitelom, tranzistorom, a uskoro mikročipom u mozgu i ekranima na očima, novi čovjek budućnosti, napet u svakom trenutku kao puška, povezan s cijelim svijetom, nalik je vojniku koji vodi beskonačni rat.“ (P. Bruckner, Neprestana ushićenost. Esej o prisiljenoj sreći)
U dobu elektroničke inteligencije, u vremenu kada ljudski susret postaje rijetkost, a dosljednost biva svrstana na popis ugrožnih vrsta, pojavljuju se novi „digitalni sakramenti“, robotika, nanotehnologija, kibernetika, Internet. Sve te tehnološke inačice, okreću novu stranicu u povijesti ljudskog roda i kreiraju stvarnost bez dodira, susreta – jednom riječju virtualnost.
Na svim svjetskim trgovima suvremeni čovjek dijeli nekakve provizorne recepte za izgubljene ljudske duše.
Mrak, neon, kiša i dugi crni kaputi… Jesu li to digitalni sakramenti koju novopečena kovanica virtualnost danas na pozornici užurbanoga svijeta neumoljivo donosi?
Danas na pijedestalu ostaje krunište i natpis sa svjetskoga sajma u Chicagu iz 1933. godine: „Znanost istražuje: tehnologija provodi: čovjek se prilagođava.“
Pornografija na današnjim mobitelima. Mikročipovi na današnjim mobitelma. Mikročipovi umjesto tableta. On-line prijevare. Pa u kakvom svijetu mi to živimo…? I možemo li pored ovih izraženih sumnji uistinu smatrati opravdanim natpis na londonskim autobusima: „Sigurni pod budnim okom?“
Naime, nedavna istraživanja javnoga mnijenja prvenstveno upućuju na činjenicu da današnja djeca pred televizorom provode dva sata dnevno. Odnosno, 42 % djece već u svojoj sobi ima TV – prijemnike, dok ih 50 posto ima mobilne uređaje.
Stoga, znanstvenici iz Velike Britanije i SAD – a upućuju da prekomjerno gledanje televizije u dobi od prve do treće godine, povećavaju vjerojatnost smanjene koncentracije u dobi od sedam godina (Pediatrics, Američka akademija pedijatrije).
Štoviše, uz prekomjerno konzumiranje medijskih sadržaja (bez kritičkoga pristupa), neophodno je spomenuti i utjecaj mobilne telefonije na djecu. Prije svega, trebamo svratiti pozornost na pornografske sadržaje na današnjim mobitelima, jer prodorom novih tehnologija neminovno na tržište dolaze i novi pornografski sadržaji, koji nemaju prvenstveno definiranog kupca (pojava fenomena bezličnosti) – nego su plasirani na telekomunikacijsko tržište s ciljem povećanja profita, a ne tehnološkoga progresa i svestranog napretka čovječanstva. Odnosno, farsa se upravo ogleda u činjenici da će duplerica s golom miss lipnja potrošiti otprilike jednako vrijeme priključka na telefonsku liniju kao i Novi zavjet.
No, kao što prije ustvrdismo, reklamno nebo svijetli u velikim metropolama i dalje. Pa tako, s vremenom, imamo sve više onih koji svoj iluzorni spas (zaboravljajući Orfeja), traže u virtualnosti. Na to sasvim očigledno ukazuje i Arianna Hufington u svojoj novinskoj rubrici, kada s pravom tvrdi da je problem „mnogo dublji od puke nepristojnosti – i da se spušta do barbarstva“, o čemo ujedno svjedoči i naslovnica časopisa Time iz 3. srpnja 1995. godine, koja je bjelodano pred oči američke (samim time i svjetske) javnosti iznijela pitanje kiberporna. (D. Groothuis, Duša u kiberprostoru)
Dakako, članak je izazvao burnu raspravu, posebice spomen 18 – mjesečnog istraživanja što ga je provelo Sveučilište Carnegie Mellon, u kojemu se tvrdi da je 83, 5 posto digitaliziranih slika pohranjenih na raznim Usnet grupama za razmjenu a priori pornografske naravi, te da su one u najvećoj mjeri rezultat zahtijeva za slikama koje prikazuju pedofiliju, spolne odnose sa životinjama, sadomazohizam, te postizanje seksualnog užitka ubijanjem djece.
Komentari…?
Siromaštvo duha (ili kako bi to rekli stari naši ‘uboštvo‘) umire kao zlatne ribice u pjeskovitom mulju saharske Afrike. Tu identiteti postaju marginalni. Ono što se jedino uzima relevantnima jesu – digitalni sakramenti: robotika, nanotehnologija, kibernetika, Internet… i ostali izmi globalizacijskog poretka naspram kriterija čovječnosti… humanosti.
Dakle, na temelju svega ovdje izrečenoga, ostaje neizbježno pitanje, hoćemo li poput don Quijota jurišati slomljenim kopljima za vrednote ili protiv njih? To pitanja istina na pragu pluralističke epohe se danas upućuje svima.
I što nam je naposljetku činiti?
Prepoznajmo se, zadržimo identitet. Pri spomenu riječi identitet, nastojmo izbjeći Orfejeve virtualne stranputice iluzornosti, te naposljetku promotrimo gdje su ti znakovi i u koje ulice vremena danas tako strastveno hrlimo!
Zaključak:
Eto, unatoč svim ovim silnim posrtajima – mala iskra optimizma naspram svijeta virtualnosti i njezinih vladara. Danas suvremeni čovjek mora ponajprije ujediniti snage i oduprijeti se sam svojoj pohotnoj prijateljici labilnosti, te naspram maske ipak (istina, daleko mukotrpniji način sučeljavanja) razvijati vlastiti identitet.