U vrijeme kada svakim satom u Hrvatsku ulaze po tisuću stranih “izbjeglica” i kada se postavlja pitanje “humanosti” koju kao da moraju obraniti Hrvati, nije naodmet malo dublje proanalizirati ono što se posljednjih godina događa Europi. U knjizi “European Universalism: The Rhetoric of Power” francusko-američki filozof Immanuel Wallerstein prikazuje kako je Europa došla do koncepta “univerzalnih ljudskih prava” koji se sada čine da su osnova djelovanja i legitimizacije moći u međunarodnim odnosima. Wallerstain direktno taj koncept povezuje s Europom te u prvim poglavljima knjige započinje svoje krstarenje europskim identitetom i poviješću retoričkim pitanjem “Čije je pravo da intervenira? Univerzalne vrijednosti nasuprot barbarstvu”.
Tu odlazi do početka 16. stoljeća i vremena kolonijalne ekspanzije Europe opisujući dijalog dvoje ljudi tog doba koji se vodio pred uspostavljenom komisijom o svrhovitosti i načinu nasilne kolonizacije i preobraćenja Indijanaca: Juana Ginésa de Sepúlvede, političkog savjetnika španjolskog kralja Karla V, te Bartoloméa de Las Casasa, svećenika i savjetnika Pape Pavla III. Upravo je nevjerojatno da se u kasnom srednjem “mračnom” vijeku vodi diskusija s jednakim argumentima Zapada za „humanitarnu“ intervenciju kao danas. Wallerstein iz starih spisa vadi citate koji od riječi do riječi korespondiraju s modernom argumentacijom za pravo strane intervencije u države koje se prema vlastitim državljanima ne odnose humano, poštujući njihova „ljudska prava“. Sepúlvedin je stav da je intervencija opravdana zbog sljedećeg: drugi su barbari i mi moramo zaštititi nevine ljude koje ti barbari zlostavljaju.
U svrhu toga opravdano je koristiti silu jer mi imamo moralno pravo djelovati i osloboditi (civilizirati) ih. Las Casas naprotiv nije koristio moralni relativizam već načelo manjeg zla i gledanje veće svrhe: nasilje nikad nije opravdano, nasilje samo stvara nasilje, a oni prema kojima je okrenuta naša nasilna intervencija samo se još više okreću protiv nas, što će nama dugoročno donijeti veće probleme. Istinski kršćanin Las Casas je uspio barem u jednome – Papa Pavao III 1537. donio je bulu Sublimis Deus u kojemu Crkva jasno poručuje da se Indijanci ne smiju odvoditi u roblje niti da se smiju evangelizirati nasilnim putem. To što su politika i ekonomski interesi odredili drukčije, stvar je onoga što nas i do danas prati.
Ovdje ne možemo ići u kronologiju svih ratova koji su pokrenuti na temelju nedavnih “humanitarnih” intervencija ili miješanja stranih država u unutarnje stvari države na temelju istih argumenata, ali je indikativno kako i gdje se razvila ideja intervencije u ime obrane ljudskih prava diljem svijeta. Wallerstein navodi brojne primjere toga i načina na koji se ova ideja intenzivirala na Zapadu krajem 70-ih prošlog stoljeća nakon dekolonizacije svijeta (primjerice, osnivanjem brojnih nevladinih organizacija koje su neizravno preuzele na sebe ulogu moralnih vertikala i konkvistadora).
Po Wallersteinu, sustav suverenosti država nastao nakon Drugog Svjetskog rata kroz UN polako se raspada upravo zbog uvjerenosti Zapada u opravdanost civiliziranja Drugih i miješanja zapadnih vlada u unutarnje poslove država u ime ljudskih prava. Kakve veze to ima sa sadašnjom tragičnom situacijom?
Uvjerenje Zapadnjaka da su bolji i napredniji od drugih i da je politika intervencije u druge države zbog kršenja ljudskih prava opravdana, dovelo je do toga da je na osnovi UN-ove Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. to pravo dovedeno do apsurda: ljudska su prava univerzalna i neograničena te ih nitko ne smije kršiti. Iako deklaracija navodi samo neka temeljna ljudska prava (primjerice, nema spomena prava na pobačaj, socijalna i ekonomska prava, prava LGBT zajednice itd.), pojedine europske zemlje i SAD su na sebe preuzeli ulogu globalnog promicatelja upravo tih neograničenih, iako nepostojećih ljudskih prava.
Brojni su teoretičari već pokazali da koncept ljudskih prava ne postoji u svim zemljama i nije nimalo sličan zapadnoj verziji (svaki je čovjek rođen slobodan i prema rođenju ima apsolutna prava, što je pisanom deklaracijom prvi put iznjedrila Francuska revolucija). Francuski teoretičar i stručnjak za orijentalnu kulturu F. Jullien ustvrdio je kako vrijednosti koje promiče Zapad i smatra ih univerzalnima, jesu prilično ograničene na Zapad i nisu uopće univerzalne.
Primjerice, u indijskoj filozofiji i društvu uopće ne postoji koncept individualne autonomije – čovjek i njegova prava nisu individualizirana jer čovjek kao individua gotovo da ne postoji! “Sloboda” i “prava” načela su koje je izumio Zapad. U većini kultura koje svoje osnove pronalaze na religiji (Jullien analizira kinesku, indijsku i kulture vezane uz islam), sloboda pojedinca kao koncept je vrlo ograničena. Te kulture su sazdane na načelu zajednice, gdje je čovjek samo dio zajednice, a ne postoji kao izopćeni element, kao pojedinac – harmonije u svijetu kao u Indiji, ili božanskom redu i zakonu kao u islamu. U suštini kršćanstva, a to je temelj današnje moderne Europe i liberalizma koji je iz toga proizišao, jest pravo izbora kroz priziv savjesti. Pravo izbora jest sloboda pojedinca da ima prava koja mu pripadaju kao čovjeku, slobodnom Božjem biću, jedinki koja je kao kršćanin oslobođena okvira statusa, klase, etničke pripadnosti, spola, društvene uloge…
Prema izvješću američkog Instituta Pew objavljenog 2011., muslimansko stanovništvo do 2030. U svijetu će rasti po stopi od 1,5 posto na godinu, nasuprot 0,7 posto ostalog stanovništva, a muslimani će premašiti 10 posto stanovništva u Belgiji i Francuskoj. Simulacije pokazuju da će iznenadni priljev muslimanskih imigranata kojemu trenutno svjedočimo, uz prirodni prirast od 1, 3%, uvećati broj muslimana u Njemačkoj tako da će Njemačka za koju godinu postati zemlja s najviše muslimana u Europi. Iako je poligamija zabranjena u Njemačkoj, zakoni koji ju zabranjuju praktički se ne odnose na muslimane.
Upravo je kršćanstvo sa svojom univerzalnom porukom o jednakosti svih ljudi stvorilo ideju prosvjetiteljstva, humanizma i liberalizma kroz političku jednakost i predstavničku demokraciju te konačno ideju o ljudskim pravima. Islam također naglašava univerzalnost, ali ono se ne temelji na slobodnoj volji pojedinca jer sve je podređeno Božjem zakonu i čovjek kao takav mora slijediti Alahova pravila zapisana u Kuranu – tu nema mjesta istinski slobodnom čovjeku. Islam naglašava jednako podređivanje Alahovoj volji, dok kršćanstvo naglašava jednaku slobodu ljudi prema Bogu.
Upravo se ovdje krije i jedan od razloga zašto u muslimanskim zemljama cvijeta apsolutizam i nedjeljivost države od islama, nedjeljivost privatne i javne sfere, jer sve je islam i sve podliježe Božjem, Alahovom zakonu. Larry Siedentop s Oxforda nedavno je objavio knjigu u kojemu jasno pokazuje genezu nastanka liberalizma iz ideje kršćanstva i oblikovanje Europe na zasadama misli Sv. Pavla koji je bio začetnik kršćanske dogme. Europa je u svojoj osnovi kršćanska i temelj njenog identiteta upravo je kršćanstvo.
Europska unija kao glavni promotor „univerzalnih ljudskih prava“
Europska unija prepoznata je u javnosti i svijetu kao entitet koji snažno promiče upravo ta ljudska prava i brani načelo da su intervencije u unutarnje stvari država potrebne ako se nekome krše ljudska prava.
Brojni NGO-ovi koje financira EU (zapravo Europska komisija kao izvršno tijelo EU-a) temelje svoje djelovanje upravo na “alarmiranju” europske zajednice i vršenju pritiska na europske vlade da „djeluju“ ukoliko primijete da se negdje krše ljudska prava. Stavljanje brojnih afričkih vlada pred zid, jer primjerice nisu donijele zakon o LGBT zajednici kakav se sviđa Europskoj komisiji, klasičan je primjer ucjene Zapadnjaka brojnih država u razvoju. Slično tome, pranje savjesti Europljana koji su izmislili koncentracijske logore (prvi su zapravo bili Britanci koji su 30.000 Bora, tj. afričkih Nizozemaca, ubili 1900. u Južnoafričkoj Republici u koncentracijskim logorima) nastupilo je pozivanjem brojnih naroda u Europu nakon dekolonizacije iza Drugog Svjetskog rata. Zemlje poput Belgije, Nizozemske ili Francuske obogatile su se u svojim kolonijama, a sada su te “necivilizirane” ljude mahom muslimane zvali k sebi da im omoguće bolji život.
To je prvenstveno bilo iz ekonomskih razloga i prvi imigranti svoj su život proživjeli u neljudskim uvjetima, ali su svojim „zemljama-maćehama“ bili izvrsni izvor jeftine radne snage. Vrlo ćemo lako iz ovoga povući paralelu s današnjim pozivanjem poslovnih krugova da se imigrante s veseljem prihvati što prije! Međutim, Europa sve dosada plaća danak ovakve neodgovorne i prilično nemoralne politike. Multikulturalna Europa zapravo je tlapnja koja je morala biti izmišljena kako bi se opravdalo integriranje ljudi iz kolonija jer su napokon i oni počeli tražiti ista prava kao i sami Europljani.
Prema tzv. Hansenovom zakonu poznatom u sociologiji imigranti prve generacije zadržavaju vjerno svoju kulturu (jezik, običaje, religiju) i ne integriraju se. Druga generacija imigranata, nasuprot tome, žele upravo suprotno – asimiliraju se i vrlo dobro prihvaćaju većinsku kulturu, ali i traže jednaka prava kao i Europljani. Treća generacija vraća se svojim korijenima i ne želi se asimilirati. Europa je u ovom trećem imigracijskom periodu upravo sada i to može potrajati unedogled.
Kraj multikulturalnog projekta kojeg guraju elite
Angela Merkel je prije nekoliko godina najavila kraj multikulturalizma izjavom da multikulturalno društvo u Njemačkoj nije održivo, a u lokalnim zajednicama Francuske ili Belgije, Švedske ili Velike Britanije stvari odavno ne funkcioniraju. O tome pak često ne izvještavaju međunarodni mediji dok se obični ljudi s time teško nose i zajednica u kojima postoje takve zajednice polako se rastaču. Većina imigranata koji se teško asimiliraju su zapravo muslimani (kineske ili indijske zajednice puno su otvorenije, ali njih ima puno jedino u Velikoj Britaniji). U Bruxellesu živi 40 posto ljudi islamske vjeroispovijesti.
To je grad s najviše muslimana u Europi. U pojedinim četvrtima gradova u kojima žive muslimani ne vrijede pravila niti zakoni države u kojoj se nalaze (primjerice, Schaerbeek u Bruxellesu ili Neukölln u Berlinu). Tamo i policija rijetko zalazi. U Belgiji, kao i drugdje, muslimani se već politički angažiraju i bivaju izabrani na vijećnička mjesta u svojim zajednicama ili u parlamente. Stranka Islama u Belgiji je za europske izbore svoj program temeljila na tri programske točke: uvođenje halal hrane u javne škole, traženje da se muslimanski praznici proglase službenima na području čitave Belgije te guranje zakona koji će omogućiti legalizaciju nošenja islamskog vela za žene na javnim mjestima, koje je u Belgiji zasad zabranjeno. Redouane Ahrouch, jedan od lokalnih vijećnika ovako je objasnio svoje ideološko uvjerenje: „mi smo izabrani predstavnici stranke islamista, ali iznad svega mi smo muslimani. Kao izabrani muslimani, mi vjerujemo u Kuran i Muhameda. Vjerujemo da je islam univerzalna religija.
Naše sudjelovanje u gradskom vijeću dat će nam mogućnost da se izrazimo“. Izražavanje svog muslimanskog identiteta u sekularnoj Belgiji znači i to da se on odbija rukovati s ljudima te da ne smije izmjenjivati kontakt očima sa ženama u javnosti. On se otvoreno zalaže za uvođenje šerijatskog zakona u Belgiju. S demografskim faktorima u kojima je najveća stopa nataliteta upravo kod muslimana (prema statistici u Belgiji je od 2008. najčešće ime Muhamed, a u gradovima Bruxellesu i Antwerpenu 40% djece osnovne škole već je muslimansko), to je svakako i matematički moguće.
Lokalno, većinsko stanovništvo često se od strane političkih, ekonomskih i medijskih elita optužuje da ne radi dovoljno na “toleranciji” i da stoga postoji velika netrpeljivost između dviju kultura – većinski kršćanske i manjinske islamske. Međutim, u predjelima gdje su se muslimani vrlo dobro integrirali da se uopće ne razaznaje da pripadaju muslimanima, incidenata je mnogo manje. Poznat je slučaj male muslimanske, tatarske zajednice podrijetlom iz Turske u Finskoj koja se nimalo vizualno ne razlikuje od većinskog stanovništva. Ta je zajednica izbjegla ono što ostale muslimanske zajednice nisu – brojne sukobe s finskim stanovništvom.
Dvije kulture – dva svijeta
Nakon nekoliko desetljeća zajedničkog multikulturalnog ne-suživota u Europi jasno je da je to činjenica koju niti europski birokrati ne mogu više sakrivati. Čini se da je upravo ta manjina ljudi koji uporno ne žele prihvatiti tu realnost i dalje promovirajući svijet bez identiteta – ljudi su ljudi bez obzira na svoju vjeru, rasu, etničku pripadnost, kulturu. Oni ljude kao da vide jednoobrazne, one koji ne smiju vjerovati u ništa doli humanističke slike prosvijetljenog čovjeka koji ne donosi odluke na temelju svog identiteta, čiji je sastavni dio upravo i vjera ili pripadnost naciji.
U suprotnom, centrističke lijeve i desne elitističke stranke koje promoviraju isti univerzalistički pristup uskoro će biti zamijenjene krajnje desnim i lijevim opcijama koje slušaju bȉlo ljudi (poput Nacionalne fronte u Francuskoj), a život ljudi koji se na lokalnom nivou nose s nepomirljivim „različitostima od kojih mogu puno naučiti“ mogao bi se pretvoriti u kaos, te time dovesti u pitanje i nacionalnu opstojnost. Idealizam europskih birokrata u Komisiji koji ne odgovaraju nikome i elitistički odnos prema ljudima modernih političara, možda se upravo kroz krizu s muslimanskim imigrantima promijeni i ponovno zaživi istinska demokracija u kojoj je politika odgovorno razmatranje suštinskih pitanja koje se tiču dobra zajednice i nacionalnih država Europe, a ne idealističkih (platonističkih) slika u oblacima kvazi-kozmopolitske „demokracije“ na nivou Europske unije koja uistinu ne postoji. Ono što postoji jest zajednička kršćanska kultura koju bi trebalo ponovno promisliti ukoliko se toj istoj Europi želi dobro.
S obzirom da upravo elita ne živi u dijelovima s većinskim muslimanskim stanovništvom, niti dijeli takvu sadašnjicu s lokalnim stanovništvom, razumljivo zbog čega upravo oni žive u idealističkom svijetu „učenja na različitostima“. Međutim, slika društva u kojoj žive bezlični pojedinci koji se ne vode svojim identitetima realno ne postoji. No i dalje se narativ kojega je tako vjerno prenio Wallerstein promiče na najvišim EU razinama – Europa se temelji na vjerovanju u ljudska prava, vjerovanju u neciviliziranost Drugih kultura i vjerovanje u apsolutnu nepogrešivost znanosti (znanstveni napredak) koja se reflektira u sekularnosti.
Tu nema mjesta identitetu. Stoga i ne čudi da je 2004. odbijen zahtjev mnogih intelektualaca da se u preambulu nikad prihvaćenog Europskog Ustava uvede spomen na kršćanstvo, kao na zajednički identitet Europe iako je upravo kršćanstvo zajednički kulturni i duhovni temelj svih država u Europskoj uniji. Muslimani, naprotiv, prepoznaju se upravo po zajedničkoj vjeri i u tome su puno rigidniji nego kršćani. Njima je etnička pripadnost puno manje važna nego pripadnost ummi, svjetskoj zajednici muslimana. Oni koji su proučavali ove dvije vjere pronašli su očite razlike – kršćanstvo naglašava ortodoksiju, iskrenu vjeru, islam pak ortopraksu, ispravno ponašanje. Kršćani se u teškim situacijama povlače u sebe i dalje od svijeta, muslimani se bore protiv svijeta, što dovodi do toga da kršćanski fundamentalisti streme pacifizmu dok muslimanski streme militarizmu.
Koliko je vjera važna za kulturu možda nije potrebno spominjati, ali očito da neki u Europi ne shvaćaju povezanost religije s identitetom i kulturom. Vjera je ono što, između ostalog, konstituira naš habitus, kako bi to rekao Pierre Bourdieu. Habitus je prema njemu nesvjesni set kognitivnih i afektivnih predispozicija koji se usvajaju u djetinjstvu preko obitelji i škole te je prirodni okidač za naš daljnji razvoj i odabir načina života. H. R. Ebough u svojim studijama o novim imigrantima krajem 20. stoljeća primijetio je da je upravo vjera u središtu imigrantskog identiteta i ona pomaže u prilagođavanju na novu sredinu kroz pomoć ostalih pripadnika iste vjere.
Čini se da je Sjeverna Europa sa svojim protestantskim, individualističkim pristupom zaboravila koliko je zajednica ili obitelj važna karika za konstituciju identiteta svojih „drugačijih“ sunarodnjaka koji su se doselili prije koje desetljeće u Europu, ali i svojih vlastitih građana. Pokazuje se da dvije kulture teško opstaju jedna uz drugu. Možda i otud sraz između Sjevera i Juga Europe u razumijevanju načina života i samog pojma što je to što konstituira Čovjeka. Kao što je naglasio Papa u svom govoru pred zastupnicima Europskog parlamenta krajem studenog prošle godine, „mora se paziti da se ne upadne u neke pogrješke koje se događaju zbog nerazumijevanja koncepta ljudskih prava ili iz njihove zloupotrebe. Danas se nastoji proglasiti još veća osobna prava – u napasti sam reći individualistička, čime se pridonosi poimanju ljudske osobe kao istrgnute iz svih društvenih i antropoloških datosti.
Čini se da takvo poimanje prava narušava bitan i komplementaran koncept dužnosti. Kao rezultat, potvrđuju se prava pojedinca, ne uzimajući u obzir činjenicu da je svako ljudsko biće dio društvenog konteksta, u kojem su njegova ili njezina prava i dužnosti povezana s pravima i dužnostima drugih i općim dobrom samog društva“. Papa je u tom govoru naglasio da je Europa previše u stanju platonovskog idealizma, a premalo Aristotelovog objektivizma, te ne shvaća pojam prava čovjeka u skladu s njegovim dostojanstvom i cjelokupnim identitetom, već pravom na različitost.
Islam kao sastavni dio njemačke kulture?
Čuti da je islam sastavni dio njemačke kulture uistinu je sol na ranu svima koji proučavaju identitet Europe ili Njemačke. Uopće je nepojmljivo da je tako nešto moguće u zemlji koja zapravo i nije bila preplavljena s arapskim imigrantima u onoj mjeri kao neke druge zemlje poput Francuske, Belgije ili Švedske. 4% muslimana turskog porijekla nije ništa naspram 8% muslimana iz Magreba u Francuskoj. Prema izvješću američkog Instituta Pew objavljenog 2011., muslimansko stanovništvo do 2030. U svijetu će rasti po stopi od 1,5 posto na godinu, nasuprot 0,7 posto ostalog stanovništva, a muslimani će premašiti 10 posto stanovništva u Belgiji i Francuskoj. Simulacije pokazuju da će iznenadni priljev muslimanskih imigranata kojemu trenutno svjedočimo, uz prirodni prirast od 1, 3%, uvećati broj muslimana u Njemačkoj tako da će Njemačka za koju godinu postati zemlja s najviše muslimana u Europi. Iako je poligamija zabranjena u Njemačkoj, zakoni koji ju zabranjuju praktički se ne odnose na muslimane.
Brojna izvješća pokazuju kako se muslimani žene s više žena koje onda koriste njemačku socijalnu pomoć kao samohrane majke. Izjava Angele Merkel da je islam sastavni dio njemačke kulture upućuje ipak na nešto drugo. A to je nedostatak vlastite kulture koja je, htjeli mi to ili ne, vezana uz kršćanstvo. Merkel, kao i većina političkih lidera EU-a, svoje ideje ne veže uz kršćanstvo, već uz ideologiju univerzalnih i individualističkih ljudskih prava. Ono što je Wallerstein zamijetio je to da europski univerzalizam, postaje novi krhki temelj europske kulture i upravu takvu supstitucijsku kulturu promoviraju elita i europski birokrati iz Europske komisije i većina zastupnika Europskog parlamenta.
Potreba da se shvaćanje ljudskih prava i sloboda prihvati u jednom univerzalističkom smislu koji nadrasta sve ostale koncepcije prava i države, ali i različitog shvaćanja identiteta, dovela je do raskoraka između idealističkog poimanja svijeta u glavama manjine ljudi (većinom elite) te realizma koji postoji na terenu, među većinom ljudi.
Pitanje opstanka demokracije u Europi jest – vezano uz Islam?
Pišući o demokraciji u Europi, Siedentop je još prije 15-ak godina uočio nešto značajno: nedostatak priznanja za korijene liberalizma u Europi, tj. za kršćanstvo kao primarni temelj za izgradnju demokratskih institucija i egalitarnog društva, dovodi do krize identiteta koji se, između ostalog, produbljuje kroz nefunkcioniranje multikulturalnog društva. Napori koje sekularna Europa čini da svoje muslimanske sugrađane integrira u zajednicu, a svoje stanovništvo natjera da prihvati „različitosti“, uzaludne su. Jer musliman upravo u izgradnji sekularnosti, davanju prava pojedincima, vidi izdanke kršćanskog duha koje je Europa zamaskirala ljudskih pravima. I kao takve, on ih ne prihvaća. Izgleda onda vrlo licemjerno kada Europa poziva na poštivanje svake osobe, ali ne priznaje da to kršćanstvo govori, a što jasno čuje musliman. Sjetimo se samo priče s uporabom vela u Francuskoj kao sekularnoj državi koja zabranjuje svim vjerskim zajednicama simbole vjere u javnim ustanovama, ali kako onda ta ista država može reći da poštuje islam u ime multikulturalnosti i prihvaćanja različitosti kada njegov primarni dio (pokrivanje glava žena) ne prihvaća? Ili kako jednom muslimanskom vijećniku u Belgiji zabraniti propovijedanje šerijatskog zakona u ime prava vjeroispovijesti ili prava na slobodu govora ili prava na vlastiti način života u ime multikulturalnosti? Ovdje se jasno radi o sukobu dviju kultura koje demokraciju vide sasvim drugačije.
S rastom broja muslimana u Europi, a u nekim zemljama to postaje uistinu zabrinjavajuće, na koji način muslimanima koji bivaju izabrani na izborima zabraniti njihovo djelovanje jer to nije u skladu sa standardima većinske kulture niti demokracije općenito? Dakle, neminovno dolazi do sukoba u kojemu bi jednom većinska kultura vrlo lako mogla izgubiti kako u demografskom, tako i političkom smislu, na izborima. Nije li upravo jedan francuski pisac digao na noge čitavu Francusku pišući o tome da će budući francuski predsjednik biti musliman?! To je sasvim realno moguće i nije fikcija. Siedentop 2000. proročki izjavljuje „da je budućnost Europe intimno vezana uz Islam. … moguće je da narodi Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka jednog dana budu obuzete islamskim fundamentalizmom.
Danas postoji očajna potreba da se razumije priroda tog fundamentalizma. Jer vanjska bi politika ujedinjene Europe mogla postati taoc ovog radikalnog vjerskog pokreta. Ne samo da je to važno zbog blizine ovih država, a neke su od njih bogate naftom, već i zato što bi fundamentalističke revolucije u tim zemljama mogle dovesti do milijuna „pozapadnjačenih“ Arapa koji traže da ih Europa primi kao izbjeglice“. Upravo takvu situaciju imamo danas. Orban je u pravu kada kaže da je europska kultura kao kršćanska u opasnosti. Ne zato što je velika masa muslimanskih sadašnjih pridošlica, već zato što Europa ne shvaća svoj problem identiteta. Europa ne shvaća da ovakva različitost nužno ne vodi boljitku, već produbljivanju sukoba i odustajanju od vlastite kulture. Dvije vjere i dvije kulture su vrlo različite, i skoro da poništavaju jedna drugu, a islam je danas taj koji ima poriv nadomjestiti kršćanstvo. Nije li ISIL upravo krajnja eminencija htijenja stvaranja te globalne „islamske države“?
Uz Europu koja ne shvaća što se događa, a elite i dalje bez odobrenja vlastitih naroda srljaju u nepoznato promovirajući bezgranična ljudska prava svih (a u tome se dobro maskira ekonomski imperijalizam), čini se da uistinu postoji problem koji se ne može riješiti kvotama za izbjeglice tj. za ekonomske imigrante iz muslimanskih zemalja. Te „izbjeglice“ već traže ekonomska i socijalna prava koja imaju samo pripadnici država, tj. nečiji državljani, i tu se vidi sljepilo elite koji problem umanjuju potrebom da im se humanitarno pomogne jer u njima vide izbjeglice iako oni jasno poručuju da u Njemačku ne dolaze po zaštitu već po vlastiti posao i socijalne izdatke za svoju obitelj. Europa je natjerana istom ucjenom koju Siedentop spominje – primiti ih i dati im sva prava koja niti svi vlastiti državljani ponekad nemaju.
Vlastiti identitet – ključ rješenja
Vjera ni u kojem slučaju nije prevaziđena kao ključni element stvaranja socijalne kohezije ili kao element političkih pokreta, kao što to „sekularna“ Europa, a zapravo Sjever Europe, misli. To u svakom slučaju nije istina za islam i muslimanske zajednice u Europi. Ljudi u svojem habitusu nose upravo vjeru kao ključni pokretač djelovanja, a to je ono na što su odavno zaboravili birokrati Europske komisije, a sada paradoksalno i praktična protestantska vjernica Angela Merkel. Problem Europe neće se riješiti pozivanjem na univerzalna ljudska prava, već shvaćanjem vlastitog identiteta koji je nastao u kršćanstvu, a danas se temelji na liberalizmu, ne na multikulturalnosti i „životu u različitosti“.
Liberalizam kao takav ima veća ograničenja i prava i slobode koji nisu bezgranični, već utjelovljuju i dužnosti, a ovise prvenstveno o nacionalnim državama koje ta prava utjelovljuju i daju, i o čovjeku koji je ne samo sebični pojedinac, već i socijalno biće, dio zajednice kojemu pripada. To je uostalom osnova predstavničke demokracije koju je upravo kršćanstvo utemeljilo na vjerovanju u jednakost svih ljudi – osluškivati htijenja većine vlastitog naroda i brinuti se o vlastitom narodu i kulturi. To nema veze s autizmom, zatvaranjem ili negiranjem različitosti. Povratak u srednji vijek kada su politika, a zapravo ekonomski interesi gurali „civilizatorsku“ agendu, a danas je to supstituirano univerzalnim ljudskim pravima i interesima poslovnih krugova za „novom radnom snagom koja će donijeti rast“, nije dovoljno dobar scenarij za budućnost Europe.
Politička elita trebala bi umjesto toga shvatiti realnost u kojoj se nalazi i prisjetiti se vlastitog kršćanskog identiteta, shvatiti moć habitusa ljudi u kojem vjera jest i neće nestati kao ono što konstituira identitet ljudi, te ponovno osluškivati potrebe vlastitih naroda kao osnovu demokracije i shodno tome osmisliti dugoročnu strategiju koja će uzeti u obzir očuvanje vlastite kulture. Trebalo bi promisliti svoju vlastitu kršćansku kulturu i temelje liberalizma, ukoliko se želi zadržati upravo kultura kojom smo obogatili svijet – kultura temeljnih ljudskih prava vezana uz nacionalnu državu u kojoj se ostvaruje demokracija kroz odluku većine stanovništva koje dijele zajedničku liberalnu kulturu.
U suprotnom, centrističke lijeve i desne elitističke stranke koje promoviraju isti univerzalistički pristup uskoro će biti zamijenjene krajnje desnim i lijevim opcijama koje slušaju bȉlo ljudi (poput Nacionalne fronte u Francuskoj), a život ljudi koji se na lokalnom nivou nose s nepomirljivim „različitostima od kojih mogu puno naučiti“ mogao bi se pretvoriti u kaos, te time dovesti u pitanje i nacionalnu opstojnost. Idealizam europskih birokrata u Komisiji koji ne odgovaraju nikome i elitistički odnos prema ljudima modernih političara, možda se upravo kroz krizu s muslimanskim imigrantima promijeni i ponovno zaživi istinska demokracija u kojoj je politika odgovorno razmatranje suštinskih pitanja koje se tiču dobra zajednice i nacionalnih država Europe, a ne idealističkih (platonističkih) slika u oblacima kvazi-kozmopolitske „demokracije“ na nivou Europske unije koja uistinu ne postoji. Ono što postoji jest zajednička kršćanska kultura koju bi trebalo ponovno promisliti ukoliko se toj istoj Europi želi dobro.
* Autor iznosi vlastito mišljenje i ne istupa u ime niti jedne institucije.
Izvor: https://www.politikaplus.com
Objavljeno: 24.09.2015. u 18:20h