Hrvatska u srcu

Foto: pixabay.com
0

Palim televiziju. Prijenos uživo, važan datum za sve Hrvate, odnosno građane Republike Hrvatske kako je to politički korektno kazati…

Politički prvaci prve, druge i treće vrste poredali se u prvim redovima zauzimajući svoje pozicije na stolicama u skladu sa statusom koji im osigurava trenutna sinekura, a bilo je tamo i nekih koji još nemaju rezerviranu fotelju u prvim redovima, no ti su si itekako dali truda da ugrabe onih nekoliko još „slobodnih“ stolica, pazeći pritom da ne bi alfa zauzeo mjesto Alfi, istodobno upinjući ne bi li promigoljili glavu kako bi kamerom bili zabilježeni uz svoje idole iz prvih redova, jer bitno je biti viđen, a sve to pod budnim okom redara.

Bilo je tamo još nekih odostraga, ti su bezimeni, za njih nije bilo stolice ni tronošca. To su oni „obični“, ničiji, ali ne i tuđi jer su svi nečiji kada zatrebaju pa makar im na važnosti dali od ciklusa do ciklusa, onog izbornog.

Kako svaka svečanost ima glavu i rep pa tako i ova, kreće intonacija Lijepe naše, a tada nagli trzaj. Oni u prvim redovima izvježbanim refleksom, preciznošću u maniri najboljih atleta s prvim tonom podižu desnu ruku, onako ravno i malo gore, ali ne previše i u desetinku sekunde istu spuštaju i polažu na svoja prsa.

Slijede govori, govornici se redaju, svaki od njih nastoji zadiviti auditorij stupnjem moralne čistoće i ćudoređa koje zagovara. Spomene se tu i tamo kurtoazno da ima prostora za poboljšanja, pri čemu se odmah, zlu ne dalo, spomene kako tamo ta neka presuda još nije pravomoćna.

Budućnost je svijetla, a kako i ne bi bila kad sve pošteniji od poštenog, lopine su drugdje u drugoj zemlji, stranci, svejedno, ti su „tuđi“.

Moram priznati ponijelo me, osjetio sam ponos, ta malo nas je, al’ nas ima!

Vrtim film u glavi – Hrvatska zemlja znanja, Hrvatska zemlja jednakih šansi, Hrvatska zemlja socijalne pravde, Hrvatska utemeljena na vladavini prava, Hrvatska vjerodostojnih, Hrvatska u srcu!

Da, Hrvatska u srcu!!!

Izgovorim naglas, a moj maleni sinčić uglas ponovi moje riječi, onako pun ponosa s djetinjom iskrenošću i ljubavlju poput one koju pokazuje prema ocu i majci, bratu i sestri.

Sina odmalena odgajam kao domoljubnu osobu, osobu koja prihvaća različitost, jer naše je bogatstvo u različitosti – svatko daje doprinos zajedničkom DOBRU.

Foto: pixabay.com

No, u tom trenutku sam se zapitao kakvu Hrvatsku ostavljam svojem sinu u nasljeđe, kakvu Hrvatsku ostavljam generacijama naših mladih, kakva je budućnost za njih?

Jer, Hrvatska je moja, Hrvatska je tvoja, Hrvatska je naša, Hrvatska nije „tuđa“, tu nema dioničara s različitim udjelima.

Svatko od nas polaže pravo, ali nosi i odgovornost, odgovornost za Hrvatsku i sve ono što ona znači svakome od nas.

I onda mi je sinulo.

Šutjeti znači pristati.

Pristati na sve ono što nam se događa: klijentelizam, korupciju, rasprodaju uz jeftine podjele koje nam nameću, pa su tako neki crveni vragovi, neki crni vragovi, a ima još žutih, plavih i narančastih.

Klijentelizam, korupcija, nepotizam ne poznaju stranku, vjeru ili rasu zato nemojmo podleći podjelama, promatrajmo pojedinca sa svim njegovim vrlinama i manama i samo najboljima od njih dajmo svoje povjerenje.

Za Hrvatsku vrijedi se boriti, ona je toga vrijedna, naša djeca su toga vrijedni, život proveden u nastojanju dobra nije uzaludan život, to je život kao zalog i osiguranje naslijeđa nama najvrijednijima.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.