Foto: pixabay
“I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postiditi će se tada zemlja i – dići i osloboditi. Izaći se na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju. Tada će lakše biti u mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.”
(Ivo Andrić, Ex Ponto)