Vratimo li se u prva kršćanska vremena i početak Isusovoga javnoga djelovanja, znamo da je odabrao svoje suradnike – bliske Njemu koji su dijelili i dobro i zlo onoga vremena u kojem su živjeli. Ali na koji ih način odabire? Prije nego ih je odabrao otišao je u goru, možda onu uz Galilejsko more nedaleko od Kafarnauma. Ondje je cijelu noć proveo moleći se Bogu. Vjerojatno se molio za mudrost i Njegov blagoslov. Sutradan je pozvao svoje učenike te je između njih odabrao dvanaestoricu da mu budu apostoli.
S današnjega stajališta ja to gledam ovako: da bi se postao pravi i istinski sljedbenik Kristov potreban je dar, ali i ova tri koraka.
Poziv
Da bi netko bio APOSTOL mora osjetiti dar poziva. Poziv se nikome ne nameće, svatko ima pravo u slobodi se opredijeliti. Isus poziva na jednostavan i vrlo privlačan način. «Hajdete za mnom učinit ću vas ribarima ljudi!»
Tu sam si i ja postavio pitanje, a vjerujem i mnogi drugi kao i apostoli u prvim vremenima: Što Bog hoće od mene? Zašto baš mene zove? Na to pitanje treba svatko od nas odgovoriti… Ili sa potvrdnim odgovorom koji glasi EVO ME ili s mlakim odbijanjem i krenuti dalje pa prepustiti Bogu vrijeme odluke. Za prepoznavanje poziva potrebno je vrijeme tišine i molitve.
Bez obzira na to koliko je važan posao koji mu je dodijeljen, prva i glavna zadaća apostola, je ljubiti Učitelja. Prije nego je Isus Petru povjerio pastirsku službu, podvrgnuo ga je ispitu. Postavio mu je dva pitanja: oba su se odnosila na njegovu osobu, a ne na stado.
Prvo pitanje je bilo: «A što ti kažeš, tko sam ja?»
A drugo: «Ljubiš li me?»
Ta dva pitanja moraju odjekivati našim srcima, ako želimo postati apostoli. Svatko od nas mora čuti ta Isusova pitanja i odgovoriti u svome srcu.
Duhovnost
Da bi danas u ovom vremenu vjernik laik mogao biti apostol, mora biti i čovjek duha. U Djelima apostolskim čitamo da su apostoli obilazili prve obraćenike koji su povjerovali u Isusa Krista i bili kršteni, ali nisu primili Duga Svetoga. Oni su obilazili takve zajednice, na te nove učenike polagali ruke, pa su i oni primili Duha Svetoga. To nam govori da je glavna zadaća apostola bila, davati Duha Svetoga.
Poslanje
Apostol je svjedok. Njegova poruka treba biti uvjerljiva, jer on mora dati svjedočanstvo za ono što je sam vidio i čuo. Nije dovoljno da svjedoči o onome što je čuo od drugih, nego on svjedoči svoje osobno iskustvo s Uskrslim. Ista je provjera za pravog apostola i svjedoka danas, dvije tisuće godina nakon što je Isus umro i uskrsnuo. I mi se danas možemo susresti s Isusom. To se događa kroz sakramentalni život, ali to nije dovoljno. Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE jer će nas ljudi po tome prepoznati a i Bog jednog dana kad se susretnemo s njime u vječnosti. Samo je pitanje hoćemo li čuti ove riječi: Uđi u radost Gospodara svoga…
Zaključak:
Ne mogu ne spomenuti pjesmu KRIST NA ŽALU blagopokojnog pape Ivana Pavla II. velikog čovjeka koji je upravo nasljedovao osobu Isusa Krista. U njemu i kroz njega mogli smo iščitati blagi očinski pogled i ljubav za svakoga čovjeka…
Tu sam se sjetio svoga upoznavanja i traženja poziva, no kojeg nisam odmah shvatio i prihvatio te spoznao njegovu veličinu. U toj pjesmi je bilo sve rečeno. A to je poziv i za svakoga od nas, bilo to kroz svećeništvo, redovništvo ili obiteljski život.
No kako prihvatiti činjenicu da Bog, Isus poziva baš mene ili tebe? Ne savršenog, nedostojnog: „Gospodine nisam dostojan toga dara“. Ne mogu te slijediti, slab sam i griješan čovjek, no možda me baš ti takovoga želiš! Upravo me takvoga voliš te pozivaš da te slijedim i nasljeđujem. Bog nam je darovao milost oproštenja grijeha u sakramentu svete ispovijedi. Jednom u razgovoru sa svojim ispovijednikom spoznao sam koliko sam malo i nesavršeno biće. Pun nesigurnosti, netrpeljivosti, strahova, nepovjerenja koji me i dan danas muče. Gospodine nisam dostojan… To su vjerujem i Apostoli izrekli….
Često si ponavljam tu rečenicu. Ubrzani tempo života nosi svoje terete. Sjetim se stiha Antuna Branka Šimića „Čovječe pazi se da ne ideš malen ispod zvijezda“! Samo život posvećen nečemu i nekomu je zaista vrijedan življenja. Ne budi skroman. Ne boj se svojih ciljeva. Nemoj ići za ciljevima za koje znaš da ćeš ih ostvariti. Ciljaj mjesec. Čak i ako ga promašiš, sletjet ćeš među zvijezde.
Tako i ja, a to želim i vama – nasljedovati osobu Isusa Krista i njegovu puninu osobe kako bi imao ljubavi za svakog čovjeka, svaku osobu. Želim i moram, želimo i moramo svjedočiti ljudima tu LJUBAV, da oni vide odsjaj i sjaj zvijezde koja će im pokazivati put k pravim i istinskim vrijednostima svakoga kršćanina, a to je BITI ČOVJEK ZA DRUGE. Zato sam bio tu… GOSPODINE DAJ MI TU LJUBAV… DAJ DA BUDEM ČOVJEK ZA DRUGE… APOSTOLI SU U TOME USPJELI. A JA? MI?
Foto: Dražen Zetić, epifanija lica