Večera
Kad te bliski pozovu na večeru
onda ti daju sve što imaju.
Bude ugodno vrijeme među njima.
Kad ih ugostiš i ti njima daš najviše što imaš.
Kako ti sad zvuče riječi:
„Uzmite i jedite od ovoga svi.
Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati.“
Kao i:
„Uzmite i pijte iz njega svi.
Ovo je moja krv koja će se za vas proliti“?
Oplođene riječi
U raspadljivim nakupinama rađa se disanje.
Kako to da mrtve biljke ozdravljaju živoga?
Vrijeme je redanje oblika k vječnosti.
Tajna
Brojevi su poniznost matematike.
Matematika je nužnost razumijevanja.
Razumijevanje je sudjelovanje.
Sudjelovanje je življenje s Tajnom.
Slova su poniznost riječi.
Riječi su nemoć misli.
Misli su pregovaranje s Tajnom.
Note su poniznost glazbe.
Glazba je sklad zvuka.
Zvuk je koncetriranost tišine.
Tišina je dostojanstvo Tajne.
Dan je poniznost Sunca.
Sunce je freskopis vjere.
Vjera je strpljenje Tajne.
Poniznost je početak Tajne.
Tajna je vrhunac poniznosti.
Glad
Ja sam ogromni rezervoar šutnje.
Šutnja je glad riječi.
Umjetnost je njegovanje gladi.
Neizgovorena riječ, oplođena molitvom,
nalazi svoj put i kao voda
uliva se u punini.
U osvajanju slobode ostavljenost je mater svih znanosti.
Šutnja je prva dominacija.
Starim papirima uvjeravam se u život,
kao i u naboranim riječima drhtavim glasovima.
Hrabar je onaj kad ima najmanje razloga za to,
a pobjednik je onaj koji već živi Pobjedu.
Drvo raste i ne priča ništa.
Tiha umiranja plode život.
Lucernarij
Ne posezanje misli za riječima otkriva nemoć verbaliziranja.
Sklad bi narušilo pisanje, jer kad su dominantni pokret i smiraj,
onda je to puno više od rasporeda slova koje upućuju na značenje.
Suprotno, zar ne bi bilo glupo i bespotrebno izgovaranje, po nebrojeno puta,
riječi bliskosti?
Stvarnost je velikodušna, pa se sva skupi u nekoliko pokazatelja, koje volim zvati znakovlje.
Velikodušna je, jer se ograniči kako bi bila dostupna nama, ograničenima.
Sunce je puno više od svijetlosti i topline, ali što bi znali o Njemu da nam se ne nudi kroz svijetlost i toplinu?
Veličina Sunce je što silazi travi.
U prostorima duha, znakovlje je kruh naš svagdanji.
Tvoj križ
Kad ti jave za sva ogovaranja i spletkarenja, to je dobra stvar. Korisno je čuti laži o sebi. Neprocjenjivo je biti izdan. Ako su kreativni u ideji da te unište, onda si pravi sretnik. Neophodno je doživjeti pakost i susretati ljude koji te mrze.
Vrijeme je da debela teologija s police prohoda tvojim putovima i da raširene ruke budu tvoj križ.
S kojim ćeš grliti i tjerati.
Advent
Kad osvaja ništavilo, odlazim u tamnu pećinu moje samoće i hladnoće.
Čekam i ne radim ništa. Ne ratujem.
Okrećem i drugi obraz za pljusku životne neminovnosti.
Ostajem tamo dugo sluteći rođenje Smisla.
Ne odlazim nigdje. Mjerim dubine praznine.
Ta patnja mog mrtvila mora mi biti radost. Ona je zalet za skok preko ograde vremenitog.
Ne opiri se. Osluškuj. Posmatraj.
To je tvoj, osobni advent.
Sveti Leopold
Ne budi spomenik.
Voda napušta ustaljene oblike i
tako slavi trajanje.
Svako drvo je novi oblik križa.
Ne postoje dvije iste Zdravomarije,
kao što se ne može dva puta izgovoriti volim te.
Najveći ne žive prošlost, već je stvaraju.
Augustine, gdje si?
Ide, ne bi li se vratio.
Napusti, pati.
Ostavi, čezne.
Krene, stane.
Gdje ti je dom Augustine?
Što im kažeš kad te pitaju?
Skupljaš dodire po putovima, brojiš osmjehe u tminama, bježiš tišinama.
Gdje si krenuo Augustine?
Hoćeš li stići?
Ili će se raspući te male istine od velikih boli,
I praviti krv nogama?
Gdje si Augustine?
Ne pravdaj se zmijama. Dovoljno znaš!
Idi, Augustine, idi.
Slatko će postati gorko, a
tuđa krvava koljena isprosit će Milost.
Zagrljaj
Što bi bilo Sunce da nam ne šalje svoje zrake?
Učinite i najmanji korak i vi ste raspeti.
Križ je jedini zagrljaj.
Zaljevanje mladica masline
Izgovorit ću im Riječ.
Ne zbog mene. Ja sam vjenčan Njome.
Ni zbog mokrih staza pod iznenadnom vedrinom
s mirisom soli.
Reći ću zbog njih.
Nepotrebno je braniti Ljepotu.
Kazat ću
nadajući se, kao roditelj bolesnog djeteta, čudu ozdravljenja,
Čut će Ime čija slova su im teret.
Nemam prava na nepotrebnu riječ.
Moram dogrijati njihovu groznicu
i dovesti stid do neizdržljivosti.
Poći sasvim dolje isto je što i doći gore.
Izgovorit ću im Riječ.
Nek se navikavaju.
I gledaju nas slobodne.
Kamenje, bijelo, razasuto Zaljevom, kazuje: “Sve što je bilo bilo je dobro.”
Moja baba, s kauča, mi poručuje: “Bit će sve dobro.”
Bogosluženje
Zvuk spolja i prva bjelina plafona.
Marljivim pokretima savlađivanje
jutranje depresije;
čistina propalog Poduzeća u oku,
olovno gibanje putem u novu borbu
na starom mjestu.
Male utjehe s mirisom papira,u trenucima klecanja
pred surovom gomilom brojeva
odzvanjaju riječi:
“Kažnjavaj samog sebe
kako te ne bi kažnjavali drugi”
Tjeranje straha zbrajanjem
sati i dana.
Tako svakodnevno do otkrivanja sebe.
Tako jednolično, kao svećenički habit,
do odbacivanja nepotrebnog.
U daljini krici pobjednika.
U meni molitva:
“Gospodine, budi milosrdan mom koraku
ljepljivom.”
Molitva
U razdiranjima
gdje orgijaju tragovi
zasjaji mi oči
da braći nosim smisao.
Hranim se blizinom Tajne
i ugodno je među zidovima
prividne slabosti.
Pobjedit ću neumornom samoćom.
Iza su sve moguće proživljenosti
i strah ne postoji.
Najsnažnija riječ raste iz
tišine
najveća riječ ostavlja
tišinu.
Marija
Što je kiša za zemlju,
To su suze Tvoje za Nebo.
Hodamo i nosimo Ti Sina krvava, pljuvana, mučena.
I atomi pate, ali
Zbog Tebe disanje je nada.
Zbog Tebe ime nam je Augustin.
Don Tadija Jukić
Prijatelju,
ostalo je nekoliko drvenih krunica, puno knjiga i
jedan križ.
Čuo sam, otišao si rano u nedjelju, još za mraka.
Jasno.
Ostao sam skupljati Tvoje riječi
od tišine i krvi.
Riječi lijestve.
Prijatelju, nisi Ti nikad ni bio na Zemlji.
Neizbježnost
Danas neću tragati. Mislit ću na najnebitnije stvari i vodit ću najbanalnije razgovore. Danas ću slušati turbo folk. Možda ću se napiti na krsnoj slavi kod prijatelja. Neću vratiti šalice od ispijene kave na mjesto i bacit ću džemper u ormar. Ostavit ću smeće u kući. Neka zaudara! Neću nahraniti ribice. Danas neću izgovoriti ni jednu molitvu.
Noć.
Pita me: „Što si vidio u ovaj dan?“
„Vidio sam. Radost nosi odijelo tuge, a najobičnije drvo Stvoritelja.“
Ljepota kraja
Kada je umro djede u 84. godini života, mama bila je tužna. Nekoliko dana nakon pokopa, kroz jecaje, rekla je: „Sada imam zašto poći na groblje“
Kada sam u 12. godini doživio ljubavni brodolom, bio sam tužan. Igrajući se kroz šumu, rekao sam: „Sada imam ulicu u kojoj ću se praviti važan“.
Kada se dječak iz susjedstva u 14. godini preselio, bio je tužan. Nakon toga kazao mi je: „Sada ima dva grada koja volim“.
Beskraj je prekoračiti kraj.