SAPFO
JEDNI VELE: NA CRNOJ ZEMLJI…
—-
Ja ipak mislim, da je najljepše ono
Što ljubimo sa slutnjom u duši.
—-
FRAGMENTI
JABUKA SLATKA, RUMENA…
Jabuka slatka, rumena stoji na grani nvisokoj,
Visoka gore na najvišoj. Promakne ona u berbi.
Nije promakla, već je nisu dosegnuti mogli.
U PLANINI PASTIRI SU ZGAZILI
U planini pastiri su zgazili
Zumbul, i sada
Cvijet je ljubičast skršen na livadi,
Njemu si slična.
HVALA, DOŠLA SI…
Hvala, došla si; za tobom silno sam žudjela;
Preplavila si plamenom čežnje mi dušu svu.
Primi pozdrava koliko vremena traje tok.
ŠTO VIDIŠ DA IMA TA NEUKA ŽENA
Što vidiš da ima ta neuka žena
I zašto ti je baš ona pomutila pamet,
Kad ne zna potpasati
Svoju skupu svilenu haljinu
Nego joj skuti po prašini vuku?..
ANAKREONT
NE BJEŽI OD MENE ZATO….
Ne bježi od mene zato što je kosa moja sijeda,
A ti si u cvijetu mladosti.
Ne prezri moje nježne ponude!
Pogledaj,
Kako su ljiljani lijepi u vijencima
Kad su isprepleteni s ružama!
GAJ VALERIJE KATUL
Jadni Katule, ne nadaj se više.
Što misliš da je propalo, propalo je, znaj.
Dok si išao s djevojkom dražom ti od sviju,
Raskošno ti je blistao sunčev sjaj.
Tolike radosti ovdje proživio si s njome.
Veseo ti je bio svaki časak taj.
Sve što je ona htjela, po želji ti je bilo.
Raskošno ti je blistao sunčev sjaj.
Zbogom djevojko, Katul ti više nije jadan.
Što ti je bio, više ti nikad neće biti.
A ti ćeš za njim još kako zažaliti.
Otvrdnuo je Katul, ko kamen je hladan.
A ti, zloćo, što ti osta od života?
Drugome nećeš biti što si bila meni.
Koga ćeš sada voljeti, kome ćeš draganom biti?
Koga ćeš ljubiti, čije ćeš usne gristi.
A ti, Katule, samo odlučno, stvrdni se, okameni.
JESENSKI PLODOVI
Jesen obilne plodove daje. Tad grozdovi slatki
Zore visoko na prisojnim brežuljcima, dok se u domu
O vrat starijih mila vješaju djeca i poljupce traže.
IMRU ‘L-KAJS
—-
Povedoh je, a ona za nama je vukla hodeći
Veo svoj svileni, tragove u pijesku brišući…
—-
MAN’ JŌŠŪ
Na proljetnu sam
Došao livadu da
Berem ljubice –
No bje tako lijepo:
Ostadoh da prenoćim.
HITOMARO
Jesu li nekad
Ljudi, što tu življahu,
Baš kao i ja,
Čeznući za ljubljenom
Tako teško usnuli?
Ne, nije tako
Danas isto s ljudima.
Ta naši stari
Uzdignutim glasom su
Još i gorko plakali.
AKAHITO
Valjani ljudi
U časni odoše lov,
A lijepe gospe
Rujne podsuknje vuku
Niz čisti morski žal.
Svojemu bratu
Pokazati sam htio
Bijeli šljivin cvijet,
Al cvijet to nije bio –
Samo je pao snijeg.
AKAHITO
U cvatu divnom kad bi na visinama
Trešnja, ko sada, uvijek stajala,
Ne bismo ljubili nježnu ljepotu njenu
Ko sada, kad u proljeće tek cvate!
JAKAMOČI
Kada veče pada i magla se spušta
Jednolično po sivom moru.
I kada ždralovi, umorna glasa,
Klikću po tami: tužna jeka:
Na domovinu mislim s gorkom tugom.
JAKAMOČI
Kako su tužni
Ti susreti u snima!
Naglo se budiš,
U mrak, tapkajuć, zuriš –
Ruka dotiče tminu.
OKURA
NEPOZNATI
Doći ću noćas u posjetu
Samo u tvojemu snu:
Nitko me vidjeti neće, al ipak –
Za svaki slučaj vrata otključaj.
AMARUKA
ZAŠTO NISAM ZAGRLILA VRAT MUŽU….
«Zašto nisam zagrlila vrat mužu svojem, ja luda?
Zašto mi je, dok me je ljubio, u grlu zapela riječ?
Nit ga gledam, nit mu što kažem!» – razmišljala je tako
Noseći jad u srcu žena kad je mužu zavoljela svog.
TIHO, POLAKO DIGLA SE ŽENA…
Tiho, polako digla se žena, k ložnici prišla mužu,
Dugo ga gleda, promatra. A on se pretvara da spava.
Ona misli da zacijelo spava, bradato lice mu ljubi.
On se nasmije, dugo je cjeliva svu od stida rumenu.
OMAR HAJJAM
KAD SE PLAVA LJUBICA
Kad se plava ljubica u bašči previja,
A jutarnji lahor ružicu razvija –
Mudar je, tko s dragom prebijelih grudi
Pije vino – i čaše o kamen razbija!
DIETMAR VON AIST
– Spavaš li, dragi, kojega ljubim?
Jao, došla je da nas budi
Jedna predivna ptica mala,
Tu je na grani lipovoj stala.
– Ja u san slatku utonuh posve,
A ti me, mila, u sedlo zoveš.
Znam da užitka nema bez straha;
Moram te slušati, o moja draga.
Tada suze obliše damu:
– Ti ideš, mene ostavljaš samu.
Hoćeš li opet natrag mi doći,
Ti što mi radost sa sobom nosiš?
HAFIZ
ŽENA
Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
Nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
Ni proljeće ne vrijedi ni njegova milina.
I nebo ti je pusto, i sva je bašta pusta
Ako nema poljupca s toplih, rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
Nego gledati dragu kad se u licu žari,
Kada se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
A ne brati poljupce, ne milovat joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
Ako nema ljubavi, što mogu da ti pruže?
I sva svjetlost uma, pa i mudrost sama,
Bez svjetlosti i ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže, vina,
No kad nema žene sve je to praznina.
LOPE DE VEGA
CRNKA
Bijela sam vam bila ja,
A kad žetva započela,
Na suncu sam pocrnjela.
Ja sam bijela bila, znam,
Prije, kada nisam žela,
Ali sunce nije dalo
Da i dalje bude bijela
Ova vatra moga tijela.
U svanuću mog života
Kao ljiljan bijah bijela,
Ali me sunce ogrijalo
I tako sam pocrnjela.
WILLIAM SHAKESPEARE
29.
Jer tvoja ljubav tako blago šalje
Da ne da mi se mijenjat niti s kraljem.
JOHANN WOLFGANG GOETHE
PRED SUDOM
S kime sam zanijela, neću vam reći,
Ma umrla ovoga trena.
Vi pljujte na pod: gledaj ti kurve! –
A ipak sam čestita žena.
S kime se ljubim, neću vam reći.
Drag mi je, divan je za me,
Nosi li zlatan lanac o vratu
Il samo šešir od slame.
Pa ako već mora biti sramote,
Ponijet ću sama sve jade.
Ja njega znam, on mene zna,
A bog nas oboje znade.
Mira mi dajte, gospodine suče!
Jednako, župniče, i vi!
Dijete je moje i ostat će moje,
Od mojih će ruku da živi!
FRIEDRICH HOLDERLIN
NEUFFERU
—
Prijatelju! ja ne poznajem sebe
ja nikada ne poznajem čovjeka.
GEORGE BYRON
KAD SMO NAS DVOJE
Kad smo nas dvoje
Suzni, u muku,
Dok srca zlo je,
Pružali ruku,
Hladan tvoj lik bje tad,
Za ovu bol i jad
To bješe znak.
Jutarnja rosa ta
Nad čelom krutim –
Bje mi ko slutnja zla
Tog što sad ćutim.
Zakletve ne postoje,
I loš te prati glas:
Ja čujem ime tvoje,
I sram me u taj čas.
Kad spomenu ti ime,
Za mene to je pako;
Sav stresem se od zime –
Zašto si mila tako?
Ne znaju da sa te znao,
Bolje nego drugi netko: –
Duboko će biti mi žao,
Duboko, da bih ti reko.
Mi smo se sreli tajno -.
Tugujem u tišini,
Jer srce ti ne ljubi trajno,
Jer duša tvoja hini.
Ako te sretnem kada
Nakon godina svih,
Čim ću te pozdraviti tada?
Suzama, nijem i tih.
HEINRICH HEINE
AZRA
Svakog dana šetala se
Sultanova kćerka divna,
U suton kraj šedrvana,
Gdje žubore bijele vode.
Svakog dana rob je mladi
Stajao kraj šedrvana,
Gdje žubore bijele vode:
Svakog dana bivo bljeđi.
Jedne večeri mu mlada
Sultanija naglo priđe:
«Tvoje ime hoću znati,
I otkud si, kojeg roda».
«Muhamed je moje ime.
Moj zavičaj žarki Jemen.
Od roda sam onih Azra
Koji umiru kad ljube.»
MIHAIL LJERMONTOV
TRENUTAK SMO ZAJEDNO BILI
Trenutak smo zajedno bili,
No vječnost je ništetna pred njim!
U poljubac čuvstva smo slili
I spalili poljupcem jednim.
Zbogom! Jer ljubimo kratko
Čemu da tuga te steže!
Razdijelit se ne bje nam lako,
No sastat se bilo bi teže!
RABINDRANATH THAKUR
IZ VRTLARA
49.
Držim joj ruke, grlim je i tražim
Da poljupcima opljačkam njen smijeh,
U naručju da otmem njene draži,
Da ispijem joj oči, tamne kao grijeh.
Ah, tko da nebu plavetnilo uzme?
Ljepotu mi se ugrabiti htjelo,
Al izmeđ ruku ona mi ispuzne,
U rukama mi osta samo tijelo.
Gdje je ljepota? Gdje je njezin svijet?
Vraćam se opet, prevaren i smožden.
Ah, kako tijelom da dotaknem cvijet
Što samo duh ga dotaknuti može?
18.
Ne, nije tvoje da otvaraš pupoljak u cvijet!
Tresi ga, trgaj, tuci, van je tvoje moći
Da pupoljak procvjeta.
Tvoj dodir ga kalja, ti mu latice trgaš
Rasiplješ ih u blato.
Ali ne rađaju se boje, nema mirisa.
Ne, nije tvoje da otvaraš pupoljak u cvijet!
Onaj na kojem je da pupoljak otvara
Čini to jednostavno.
Samo ga pogleda i životni sokovi
Poteku njegovim žilama.
Samo dahne, cvijet raskrili krila,
Zaleprša na vjetru.
Boje prokuljaju ko vrutak iz srca, miris
Odaje najslađe tajne.
Onaj na kojem je da pupoljak otvara
Čini to jednostavno.
RUBEN DARIO
… u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.
PABLO NERUDA
LJUBAVNA PJESMA
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: «Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini.»
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno, što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna, što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
IVO KOZARČANIN
PRED KIŠU
Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
šešir zaboravljen na grani. Ti, koji, misliš, da sve znaš,
zar zbilja ne znaš, da vrijeme već odavno
stoji na istom mjestu? Voda šumi.
Vlažnim tabanima kiša ide preko svega,
što je bilo. Za uglom, u noći, samo,
čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino
pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku
tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?
Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.
Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?
STOJAN VUČIĆEVIĆ
PONORNICA
Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć
Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći
Ponornica huči u meni od nekoć
Kažem li joj ime namah ću poteći
Gledam iznad sebe: ponad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Zaplele se riječi u meni ko trave
I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže
Jurim uzduž zviježđa, smalašavam od strave
Ja najbrži trkač što sebe ne stiže
Vičem sebi stani, gledam gore stoji
Svemir hladni; vlati, šume vlati
Nebo uvijek iste srebrnjake broji
Ko da nečim može zemlju da mi plati
Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani
Različit sam odmah čim rukama mahnem
Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem
I trunem pod sobom, iznad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kraj mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
IVO KOZARČANIN
MRTVE OČI
Nisi sam, za tobom djetelina tuguje.
U KRILU ŽENE
Čini mi se: tihe su noćas žudnje kroz rosnu travu.
INTIMA
Kako bi dobro bilo zaboraviti
Utisnuto svoje lice u zrcalo vode…
UTJEHA
Lažu,
Koji kažu, da je tako moralo biti. Jesen će proći,
Brzo će umrijeti mladost.
LJUBO WIESNER
PJESMA
Htio bih umrijeti i ko plava sjenka otići za njima.
VLADIMIR NAZOR
ŠUMA SPAVA
Koritu je na rub nijema sjena sjela
Pa u miru gluhe zvonke kaplje broji.
MASLINA
… ulje joj vonja po maslinama mog oca..
ZRIKAVAC
Na koncertu noćnih zrikavaca…
Siva, vlažna, s mrtvim zrikavcem na dlanu..