Franz Liszt

Liszt je, uz F. Chopina, najveći pijanist svojega doba i vjerojatno najveći glasovirski virtuoz uopće. Njegove izvanredne pijanističke sposobnosti u mnogočem su odredile i njegov način skladanja za glasovir. Lisztov glasovirski opus dijeli se na izvorne skladbe te na transkripcije i parafraze djela drugih autora. Obje skupine sadrže skladbe najvećih tehničkih zahtjeva, do krajnjih granica mogućnosti izvođenja na glasoviru. Među izvornim kompozicijama za glasovir solo ističu se: Dvanaest transcendentalnih etida, Velike etide prema Paganiniju, sonata u h-molu, tri knjige ciklusa Godine hodočašća, a druga skupina skladbi sadrži, među ostalim, izrazito virtuozno pisane parafraze na motive iz opera V. Bellinija, R. Wagnera, G. Verdija i G. Rossinija, te transkripcije orkestralnih i vokalnih djela J. S. Bacha, L. van Beethovena, H. Berlioza, F. Schuberta, kao i transkripcije vlastitih skladbi. Liszt je napisao i tri koncerta za glasovir i orkestar. Njegov sveukupni opus sastoji se od više od 700 djela, od čega više od 400 za glasovir, 42 za orgulje/harmonij, 72 sakralna i 21 komorno djelo, 55 zborskih skladbi, 82 pjesme, jedna opera i dr. Značajan je i njegov orkestralni opus od 40 djela. Liszt je stvorio jednostavačnu simfonijsku pjesmu kao karakteristični uzorak programne glazbe romantizma. Od simfonijskih pjesama ističu se Tasso, Mazeppa, Les Préludes, Hamlet, Hungaria, Lamento e trionfo. Bio je i inovator na području harmonije: njegovi harmonijski sklopovi nerijetko su nadilazili okvire klasičnih sustava i nagovijestili razvoj harmonijskoga mišljenja u XX. stoljeću.