Aleksandar Dender: AUDIATUR ET TERTIA PARS

Povodom intervjua koji je prof. dr. Vanda Babić Galić dala hrvatskoj televiziji i reeagiranja na fesbuku mr. Jovana Martinovića na taj intervju pod naslovom “Audiatur et altera pars”, a odnose se na status Bokeljske mornarice Kotor, želio bih da iznesem neke činjenice

0

Povodom intervjua koji je prof. dr. Vanda Babić Galić dala hrvatskoj televiziji i reeagiranja na fesbuku mr. Jovana Martinovića na taj intervju pod naslovom “Audiatur et altera pars”, a odnose se na status Bokeljske mornarice Kotor, želio bih da iznesem neke činjenice:

1 Potrebno je razlikovati pojam pripisanog dobra i pojam identiteta kulturnog dobra koji se međusobno ne isključuju. Neosporno je da je Bokeljska mornarica Kotor kulturno dobro Crne Gore i da samim tim pripada prvenstveno lokalnoj zajednici, a zatim i svim građanima Crne Gore, a sada i svim građanima svijeta bez obzira na konfesionalnu ili nacionalnu pripadnost. Isto tako je neosporno da Bokeljska mornarica Kotor ima svoj identitet koji su odredili, kako njena dvanaestovjekovna vezanost za katoličku crkvu i kult Sv. Tripuna, tako i današnji nosioci tog identiteta, katolici koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati. Činjenica je da su Tripundanske svečanosti i kult Sv. Tripuna dio katoličke tradicije i da ih ne proslavlja niti jedna druga konfesionalna ili nacionalna zajednica u Crnoj Gori.

2. Tačno je da je Mornarica tokom deset stoljeća bila isključivo kotorska mornarica kako navodi Jovica, samo je propustio da navede i to da je kroz svih tih deset stoljeća Mornarica imala duboki duhovni religiozni katolički karakter, jer je, uostalom kao i ostale kotorske bratovštine iz toga vremena bila neraskidivo povezana sa Katoličkom crkvom i svojim zaštitnicima Sv. Nikolom i Sv. Tripunom. O tome svedoče i nazivi Mornarice, od prvog pomena iz 1354. godine kao “Pobožno društvo kotorskih mornara” koje je imalo i svoju crkvu van grada posvećenu Sv. Nikoli, a zatim, od 1463. godine i kao “Bratovština kotorskih mornara Sv. Nikole”, sa svojom crkvom u gradu.

3. Nakon propasti Venecije 1797. godine, mornarica je bila nekoliko puta zabranjivana i od strane Francuza i od strane Austrijanaca, da bi je konačno 1859. godine, obnovio biskup Marko Kalogjera kao “Plemenito tijelo Bokeljske mornarice”, memorijalnu organizaciju sa ciljem očuvanja slavne prošlosti kroz slavljenje Tripundanskih svečanosti. To je doba revolucionarnih previranja u Evropi i buđenja i stvaranja nacionalnih identiteta i na našim prostorima, ali i ideja slavenskog ujedinjenja, pa je prilikom obnove, uz preko tri stotine katolika, a u duhu spomenutog ujedinjenja, Mornarici prišlo i tridesetak pravoslavaca. Kako bi stvorili identitet u gradu i mornarici koji nisu imali, pravoslavci su tražili, bez ikakvog uporišta u tradiciji, da Mornarica uz Sv. Tripuna jednako slavi i Trojičin dan. Kada su katolici to odlučno odbili, pravoslavci su 1860. godine svojevoljno izašli iz Mornarice i osnovali Srpsku gardu kao njen pandan. Srpska garda nikada nije plesala kolo Sv. Tripuna jer ga nije smatrala svojim, a ugasila se nakon I. svjetskog rata kada je dio njenih pripadnika prišao Mornarici. Činjenica je da, iako su nakon 1860. godine pa sve do gašenja Srpske garde u Mornarici ostali isključivo Hrvati Bokelji, a i danas su apsolutna većina, oni nisu promijenili naziv Bokeljske mornarice u Hrvatska mornarica, nego su i dalje ostali otvoreni za sve druge koji su vjerovali u tradicionalne vrijednosti koje ona baštini.

4. Period od 1947. do 1989. godine jedan je od najgorih u dugoj povijesti Mornarice. Tijekom povijesti Mornarica je bila je povremeno zabranjivana i ukidana od strane raznih država, ali nikada radi povezanosti s kultom i proslavom Sv. Tripuna, kao što su to učinili komunisti 1947. godine odvajajući je od Crkve i pretvarajući je tako u folklornu udrugu. Obnova Mornarice je izvršena 1964. g. kako kaže Jovica, “na sasvim novim principima uz poništavanje svakog religijskog i nacionalnog predznaka”. Upravo taj pokušaj poništavanja identiteta Mornarice njenim odvajanjem od Crkve i Sv. Tripuna i dešavanja nakon “hrvatskog proljeća” početkom sedamdesetih gotovo su uništili Mornaricu u Kotoru i ostavili su do danas duboke ožiljke na Mornarici, pogotovu na starije članove koji ne podržavaju niti svoj niti identitet Mornarice u ime nepostojećeg bratstva i jedinstva, smatrajući da će isticanje većinskog identiteta ugroziti druge, pojedinačne.

Tek je obnova tradicije, odnosno obnova slavljenja Tripundanskih svečanosti u Kotoru od 1989. godine do danas u konačnici i dovela do upisa Mornarice na listu UNESCO. Da je ostala samo folklorna udruga bez “svakog religijskog i nacionalnog predznaka”, Mornarica nikada ne bi bila upisana na listu.

5. Nije tačna ni tvrdnja iz intervjua prof. dr. Vande Babić Galić da u prvom nominacionom dosijeu za upis Mornarice na listu UNESCO nije spomenuto hrvatsko ime, odnosno Sv. Tripun i Tripundanske svečanosti, a nije tačno citiran ni pasus u kome se navodi tko danas baštini Mornaricu.

I u prvom i u drugom dosijeu ukazana je veza između kotorske Biskupije, odnosno Sv. Tripuna i Mornarice, a spomenuto je i hrvatsko ime u dijelu I/v dosijea koji tačno glasi: “Bokeljska mornarica je kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su učestvovali u njenom očuvanju”

6. Na kraju, kao odgovor na pitanje, “ko danas baštini Bokeljsku mornaricu?”, može se reći da je identitetski Bokeljska mornarica kulturno dobro Bokelja Hrvata u Boki Kotorskoj i u Hrvatskoj, kao i pripadnika drugih konfesija i nacionalnosti koji njen Statut prihvaćaju, koji cijene i poštuju tradiciju i kojima ne smeta većinski identitet članova Mornarice, već ga prihvaćaju i kao dio svoga kulturnog identiteta.

Aleksandar Dender

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.