Aleksandar Dender: ZAGREB JE MOJ DRUGI DOM
Rođen sam u Zagrebu, na polovici prošlog stoljeća kao studentsko dijete, studenti su mi i izabrali ime izvlačeći ceduljice iz kapelina, a jedva sam preživio studentsku feštu kada su me iz bolnice u Petrovoj ulici donijeli doma u pletenoj košarici, jer je jedan od studenata sjeo na mene misleći da je u košarici roba.Iako mi nije bilo ništa, Sonja i dan danas tvrdi da su posljedice po glavu ipak ostale.Tonći i Vanja su imali stan iznad Britanca, u Buconićevoj ulici broj 15, , na II katu, sa čijeg balkona se pružao divan pogled na Zagreb, u stanu preko puta obitavala je obitelj Butković.U Zagrebu sam živio prvih sedam godina i moja prva,lijepa sjećanja vezana su za Zagreb
Rođen sam u Zagrebu, na polovici prošlog stoljeća kao studentsko dijete, studenti su mi i izabrali ime izvlačeći ceduljice iz kapelina, a jedva sam preživio studentsku feštu kada su me iz bolnice u Petrovoj ulici donijeli doma u pletenoj košarici, jer je jedan od studenata sjeo na mene misleći da je u košarici roba.Iako mi nije bilo ništa, Sonja i dan danas tvrdi da su posljedice po glavu ipak ostale.Tonći i Vanja su imali stan iznad Britanca, u Buconićevoj ulici broj 15, , na II katu, sa čijeg balkona se pružao divan pogled na Zagreb, u stanu preko puta obitavala je obitelj Butković.U Zagrebu sam živio prvih sedam godina i moja prva,lijepa sjećanja vezana su za Zagreb.
Sjećam se Pantovčaka, tada su tamo još bile zelene poljane na kojima smo se kao djeca igrali i hvatali cvrčke.Sjećam se Ilice, Name, Gramaga u Ilici sa drvenim tamnim podovima, u njemu je Tonći kupio prvi radio sa zelenim magičnim okom, kina Kozara u kome sam odgledao prvi film u životu, Pijesak Ivo Džime i do danas pamtim melodiju iz filma, himnu američkih marinaca sjećam se i plavog neonskog znaka Plive na tadašnjem trgu Republike, prve neonske reklame u gradu.Još mi je u nosu miris vrhnja i mladog sira sa Dolca na koji, kao i u crkvu sv. Marije, obavezno svratim kada sam u Zagrebu i naravno, obavezno svratim u Buconjićevu 15, na II kat, otstojim malo da ne probudim sumnju, ne znam kako bih objasnio nekom da sam tu živio prije šezdesetak godina, možda Butkovićima,oni su još uvjek tu.Penjanje uz Buconjićevu, vrati mi sretne slike iz djetinjstva kada bi se onih jesenjih večeri sa blagom izmaglicom i žutim svjetlom ferala koje se rasipalo kroz maglu, vraćao kući iz grada sa majkom i ocem koji su me držali za ruke i kada sam mislio da će zauvijek biti tako.I ostao je u meni taj neponovljivi osjećaj i poslije toliko godina da, kada dođem do Buconjićeve 15, osjećam kao da sam došao doma.
Zato me pogađa nesreća koju preživljava Zagreb, naravno i ostali gradovi koje je potres pogodio, isto kao što me je pogađala i do danas pogađa nesreća koju je Kotor doživio prije četrdeset godina, znate onaj osjećaj kada strada i pati nešto što je vaše.Sa druge strane spokojan sam jer znam da će Hrvatska, uz pomoć svih dobronamjernih, učiniti sve da se posljedice saniraju i da moj drugi dom bude kao što je i ranije bio, lijepi, spokojan i kulturan grad mojeg djetinjstva.
30. prosinca 2020. , facebook status